Valentina Šuković-Šaranović – Samoća

* Samoća *

Zašto toliko volim samoću?

Zbog njenog opojnog mirisa
(egzotičnog
kao oni suncokreti u Indiji
koje sam vidjela
na jednoj staroj fotografiji)

nježnog dodira
koji liječi

osjećaja slobode koji mi pruža?

Ili, možda,
što je ta izolacija
koja nekad traje danima
vrijeme koje
nužno moram da posvetim sebi –

da preispitam svoje odluke
da sagledam svoje postupke
da ubijedim sebe da se nekim ljudima
ne vrijedi baviti
da izdvojim probleme
i unutar sebe potražim rješenje
da nađem način da budem bolja
prema sebi i drugima
da ispraznim um
od crnih misli
dodam malo svjetlosti
i barem jednu boju
iz duginog spektra
(biće dovoljno do sljedećeg puta,
do narednog osamljivanja)

Često sebi priuštim samoću
(zavisna sam od njenog zagrljaja)
pa tako ugađam sebi
a drugima namećem pitanje
osjećam li se ponekad
kao čudak s planine
koji se plaši ljudi
nespreman za stvaran život

Oni se pitaju
čude
i rugaju
(nesvjesni toga)
sopstvenom neznanju
a ja uživam u učenju
u otkrivanju novog
stvaram
rizikujem
poigravam se idejama
konceptima
i konkretnim trenucima
koje pretačem
u vječnost.

Valentina Šuković Šaranović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *