Abdulah Sidran – Biografija

Abdulah Sidran (9 septembar 1944, Sarajevo), bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i filmski scenarist.

Biografija

Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počeo rat u BiH, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.”

Čega smo zbir

Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
Ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
Sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago
Neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
Dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
Pomalo bivšu.

Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
Koliko da posjeti nas: traje neimaština,
I mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
Spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
Kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
Bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
Ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
Tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
Mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
Zato dalje, drugo nenadana.

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
Se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
I moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
Naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
Troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
Natrag, gdje – pogledaj! – stopio se led,
Na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
Ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
Dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
Grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
Prh i leprš u ušima šumi. – Golubica ona
Tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
Da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja – ti
I ja – čega smo zbir? Združene, dvije samoće – šta čine?

Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
To: o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
Čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
Da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
I njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
Piše. Ali – kuda se jaki od zime sklanjaju,
Kad dođe? Ljubav kad sine – kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
Šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…

Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
Hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
I blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
Isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
Protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
Zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
Od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
Tako sami i tako slični. Mnoge se još
Samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.

U književnosti se javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdesetosmaškom”.

Djevojčica iz Ulice Prkosa

Još Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.
Trebalo je, ovog ljeta
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Svakog dana, oko podne,
u «Raguzi», k’o na moru

Stisak ruke, ispod stola,
kapučino, koka – kola.
Trebalo je, do jeseni
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.).

Hoće li išta znati o meni

Hoće li išta o meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mraku okolo,
ove redove čitati?

Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ko brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?

Hoće li išta, išta, uistinu znati?

Il jednaka će pustoš
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak?

U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solženjicin, Saharov, Havel.)

Mora

Što to radiš sine?

Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: što to činiš, sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.

Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo).

Potrebno mi je dušo

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju –
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka – čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
“Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim…”

Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.

Stub prema nebu, ljubav zemna

O tome nema pjesme.

Samo može ruka da bilježi:
kao, veliki brzac krvi bi,
kao, bi zvon srca prostrijeljenog čudom,
kao, umilna zuka u uhu bi
i mudra opijenost oka.

Onda –
najezda trome krvi bi.

O tome pjesme nema.
Samo će malaksalo da se pita:
šta je to,
šta je to što svejednako podriva
ovaj iz mozga stub prema nebu, ljubav zemnu?

A o tome neće biti pjesme.

Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslovenskoj kinematografiji (”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”KuduzAdemira Kenovića, (A)Torzija, itd.).

Uzevši kost i meso

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.

Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu.

Zapis o čudu

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela
i ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog
pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš
gust pramen kose sa čela.

Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće
na stolu pred nama:”Napolju je oluja”, i nešto
što nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje
taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te čujem,
kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori:”Napolju je oluja.”

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako
kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
već kao da ga se sjećam, poput glasa kojim
govoriš “Napolju je oluja”, glasa kojeg se sjećam,
poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa
čela dok govoriš, poput ruke koje se sjećam,
dodirujući je prvi put.

Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *