Elia Kazan – Biografija

Elia Kazan (7. septembar 1909. – 28. septembar 2003.), grčko američki filmski i pozorišni reditelj, producent, scenarist, romanopisac i jedan od osnivača uticajne filmske organizacije Actors Studios u New Yorku 1947.

Rani život

Rođen je kao Elias Kazanjoglou 1909. u Konstantinopolju (današnji Istanbul), koji je tada bio glavni grad Osmanskog Carstva, kao dijete grčkih roditelja. 1913., kad su mu bile četiri godine, njegova je porodica emigrirala u Sjedinjene Države i smjestila se u New Yorku, gdje je njegov otac, George Kazanjoglou, postao trgovac tepisima. Kazanov otac je očekivao da će mu sin ući u porodični posao, ali njegova majka, Athena, ohrabrila ga je da krene svojim putem.

Kazan je pohađao javne škole u New Yorku i New Rochelleu, u državi New York. Nakon mature na koledžu Williams, u Massachusettsu, Kazan je pohađao dramsku školu na univerzitetu Yale. U tridesetim je glumio s njujorškom Gropu Theatre, zajedno s (između ostalih) Leejem Strasbergom, Cliffordom Odetsom i Stellom i Lutherom Adler.

Pozorišna karijera

Postao je jedan od najpoznatijih članova holivudske elite. Kazan je nastupio u predstavama Men in White, Waiting for Letty, Johnny Johnson i Golden Boy, a režirao je drame Tramvaj zvan čežnja (1951.) i Mačka na vrućem limenom krovu (1955.), koje su proslavile Tennesseeja Williamsa, kao i Svi moji sinovi (1947.) i Smrt trgovca (1949.), koje su proslavile Arthura Millera. Primio je tri Tony nagrade, za predstave Svi moji sinovi, Smrt trgovca i J.B..

Rediteljska karijera

Kazanova rediteljska karijera nije ništa manje značajna. Dobio je dva Oscara za režiju, za filmove Džentlmenski sporazum (1947.) i Na dokovima New Yorka (1954.). Izvukao je nezaboravna izvođenja od glumaca kao što su Marlon Brando, Vivien Leigh, Karl Malden i Kim Hunter u filmu Tramvaj zvani čežnja (1951.) (filmska predstavka drame Tennesseeja Williamsa), ili James Dean i Jo van Fleet u filmu Istočno od raja (adaptacija romana Johna Steinbecka).

Kontroverze s Odborom za protivameričke aktivnosti

Kazanova kasnija karijera obilježena je njegovim svjedočenjem pred Odborom za protivameričke aktivnosti u kojem je odao imena nekih bivših članova Komunističke partije. Neka od tih imena su bila Jerome Robbins, Robert Taylor, Sterling Hayden, Leo Townsend, Burt Ives, Budd Schulberg i Lela Rogers (majka Ginger Rogers).

Kazan je kratko u mladosti bio član Komunističke partije, kad je bio član pozorišne grupe, Gropu Theater, u tridesetim. U to vrijeme je u grupi bilo nekoliko pozorišnih profesionalaca koji su bili komunisti ili ljevičarski simpatizeri. Kazan se kao socijalista osjetio izdanim Staljinovom okrutnošću i ideološkom rigidnošću komunista uopšte. Lično je bio uvrijeđen kad su partijski funkcioneri pokušali intervenisati u umjetničku odluke pozorišne grupe.

Prvo, iako je Kazan pristao da će svjedočiti pred Odborom, te da će priznati da je bivši član Komunističke partije, odbio je odati imena drugih bivših članova. Ali tada ga je pritisnuo holivudski studijski menadžment da sarađuje s Odborom i oda imena bivših članova Partije te onih koji su bili povezani s partijskim aktivnostima, kako bi sačuvao svoju karijeru.

Znao je da su imena već poznata Odboru, budući da je isti već pribavio dokumente iz arhive Komunističke partije, te da će njegovo svjedočenje samo poslužiti da se poveća medijska pažnja.

Odavanje imena od strane nekog u Hollywoodu služilo je kao taktika Odboru kako bi legitimisao svoje akcije i podstakao reakciju protiv onih koji su tek prijatelji ili rođaci optuženih. Jedna od takvih koja je proglašena članicom Partije bila je supruga poznatog glumca Johna Garfielda, s kojom je Kazan radio u družini Theater Group, a koju je istraživao Odbor. Odbor nije uspio dovesti samog Garfielda u vezu s Partijom, ali i njemu je prijetila kazna.

Kako je Kazan poslije objasnio, vjerovao je da je u najboljem interesu zemlje i njegovih liberalnih uvjerenja da sarađuje s Odborom za neameričke aktivnosti kako bi pomogao nastojanju Odbora da protjera komuniste iz Hollywooda. Kazan nije osjećao nikakvu privrženost komunizmu te se razočarao Sovjetskim Savezom koji je provodio brutalna ubistva i represiju tokom Staljinovih čistki, i masakrom Poljaka u Drugom svjetskom ratu. Ipak se pravdao Partijskim pokušajima da mu nature svoju agendu dok je bio u pozorištu. Američki dramaturzi Lillian Hellman i Arthur Miller su javno i ogorčeno protivrječili Kazanovim opravdanjima. Ironično, iako je Kazan svjedočio pred Odborom pod prijetnjom izopštenja i stavljanja na crnu listu od strane holivudskih studija, nakon toga su ga izbjegavali i izopštili mnogi bivši prijatelji. Uvijek uvjerenog liberala i slobodoumnog, čak socijalistu u svojim političkim pogledima, Kazana su sad ljevičari mrzjeli, a mnogi mu desničari nisu vjerovali. Neki su opazili elemente Kazanove vlastite reakcije na kritike u filmu Na dokovima New Yorka.

Život grčkog Amerikanca

Kazan je 1967. objavio Sređivanje, roman o emocionalno izmučenom srednjovječnom Amerikancu grčkih korijena koji živi dvostrukim životom u Kaliforniji kao direktor marketinga, pod imenom “Eddie Andreson”, i ozbiljni pisac koji piše za časopis pod imenom “Evans Arness”, iako mu je rođeno ime Evangelos Arness. “Sređivanje” junakova života ubija njega samog, što ga dovodi do pokušaja samoubistva i živčanog sloma. Kritičari su vidjeli paralelu na Kazanov stvarni život, ponajviše zbog toga što je junak kratko bio član Komunističke partije prije Drugog svjetskog rata i naravno, junakovo grčko porijeklo i amerikanizacija njegova rodnog imena. Kazan je opovrgnuo autobiografske elemente te je rekao kako je roman izmišljen. Poslužio je kao predložak za istoimeni film film iz 1969.

Nagrada za životno djelo

1999. je Kazan primio Oscara za životno djelo. Pojavio se u pratnji Martina Scorsesea i Roberta De Nira koji je tiho upozorio publiku da se ponaša dolično. Sam De Niro se pojavio u filmu o holivudskom mcCarthyzmu. Dok su mnogi u Hollywoodu koji su iskusili mcCarthyzam osjetili kako je prošlo dovoljno vremena te da je dolično da se zakopa sjekira i prepozna Kazanovo veliko umjetničko ostvarenje, drugi nisu. Neke slavne osobe iz Hollywooda s lijevim uvjerenjima osjetile su se uvrijeđenim, dok je pisac Abraham Polonsky (koji je završio na crnoj listi) izjavio kako je želio da Kazana upucaju na pozornici. Neki snimci s dodjele Oscara 1999. sugerišu kako se tri četvrtine publike diglo i odalo mu priznanje, uključujući Lynn Redgrave, Karla Maldena, Meryl Streep i vrlo liberalnog Warrena Beattyja (Beatty je kasnije rekao da je pljeskao Kazanu jer je ovaj režirao njegov prvi film, Sjaj u travi, ali nije promijenio mišljenje). Međutim, snimak je pokazao kako su glumci kao što su Ed Harris, Nick Nolte, Ian McKellen, Richard Dreyfuss, Amy Madigan, Ed Begley i Holly Hunter sjedjeli na rukama ili odbili pljeskati. Drugi su, kao Steven Spielberg i Sherry Lansing pristojno pljeskali, ali nisu ustali.

Lični život

Elia Kazan se ženio tri puta. Prva supruga mu je bila Molly Day Thacher, dramaturg; bili su u braku od 1932. do 1963., kad je ona umrla, a dobili su dvije kćerke i dva sina. Zatim se 1969. oženio s Barbarom Loden, glumicom s kojom je bio u braku do njene smrti, 1990., a dobili su dva sina. Treći brak, s Frances Rudge, trajao je od 1982. do njegove smrti 2003. Umro je prirodnom smrću u svom domu u New Yorku. Bile su mu 94 godine.

Filmografija
 1972 The Visitors
 1960 Wild River
 1956 Baby Doll
 1955 East of Eden
 1952 Viva Zapata!
 1949 Pinky
 1947 Boomerang!
 1945 Watchtower Over Tomorrow (Kratkometražni dokumentarac) (nepotpisan)
 1937 The People of the Cumberland (Kratkometražni dokumentarac)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *