Michelangelo Antonioni – Biografija

Michelangelo Antonioni (Ferrara, 29. septembar 1912. – Rim, 30. jul 2007.), italijanski modernistički filmski reditelj, jedan od najuticajnijih filmskih estetičara.

Biografija
Rani život

Michaelangelo Antonioni rođen je u Ferrari, Emilia-Romagna. Nakon diplome iz ekonomije na Univerzitetu u Bologni, 1935. je počeo pisati kao filmski novinar za lokalne novine u Ferrari, Il Corriere Padano.

1940. se preselio u Rim, gdje je radio za Cinema, službeni fašistički filmski časopis kojeg je uređivao Vittorio Mussolini. Međutim, Antonioni je otpušten nekoliko mjeseci nakon toga. Kasnije te godine se upisao u Centro Sperimentale di Cinematografia kako bi studirao filmsku tehniku.

Prvi filmovi

1942. je zajedno s Robertom Rossellinijem napisao scenario za film Un pilota ritorna, te je radio kao pomoćnik reditelja na filmu Enrica Fulchignonija, I due Foscari. 1943. je otputovao u Francusku kako bi asistirao Marcelu Carnéu na filmu Les visiteurs du soir. Antonioni je u četredesetima počeo snimati kratke filmove počevši s Gente del Po, pričom o siromašnom ribaru iz doline rijeke Po na kojem je radio od 1943. do 1947. Ovi filmovi po stilu su bili neorealistični, poludokumentarne studije života običnih ljudi.

Međutim, Antonionijev prvi dugometražni film Hronika jedne ljubavi (1950.) se udaljio od neorealizma opisujući srednje klase. Nastavio je u takvom stilu u seriji drugih filmova: Poraženi (1952.), s tri priče o mladenačkoj delikvenciji, od kojih je svaka smještena u različitu zemlju (Francusku, Italiju i Englesku); Dama bez kamelija (1953.) o mladoj filmskoj zvijezdi i njenom padu; i Prijateljice (1955.) o ženama iz srednjeg staleža u Torinu. Krik (1957.) je bio povratak pričama o radničkoj klasi, a opisivao je radnika u fabrici i njegovu kćerku. Svaka od ove tri priče govorila je o društvenom otuđenju.

Međunarodni uspjeh

U Prijateljicama, Antonioni je eksperimentisao s novim radikalnim stilom: umjesto konvencionalne naracije, prezentirao je seriju naizgled nepovezanih događaja, a često je koristio i duge kadrove. Ovaj stil može biti potencijalno frustrirajući zbog sporog ritma i napretka priče. Međutim, Antonioni se tom stilu vratio u Avanturi (1960.), filmu s kojim je ostvario prvi međunarodni uspjeh. Odgovor na Filmskom festivalu u Cannesu je bila kombinacija odobravanja i negodovanja, ali je film bio popularan u art house bioskopima širom svijeta. Slijedili su Noć (1961.) i Pomrčina (1962.). Ova tri filma se često naziva trilogijom jer su stilski slična te govore o otuđenju čovjeka u modernom svijetu. Njegov prvi film u boji, Crvena pustinja (1964.), bavi se sličnim temama, a ponekad se spominje četvrti film iz “trilogije”.

Filmovi na engleskom

Antonioni je tada potpisao ugovor s producentom Carlom Pontijem koji mu je davao umjetničku slobodu za tri filma na engleskom jeziku koja je trebao objaviti MGM. Prvi, Povećanje (1966.), koji je radnjom bio smješten u Englesku, bio je veliki uspjeh. Iako se bavio izazovnom temom, bio je uspješan i popularan među publikom, bez sumnje ponajviše zbog seksualnih scena koje su u to vrijeme smatrane eksplicitnima. U glavnim ulogama su nastupili David Hemmings i Vanessa Redgrave.

Drugi film, Dolina smrti (1970.), je bio prvi Antonionijev smješten u Americi. Postigao je puno manji uspjeh, iako su se na njegovom soundtracku našli popularni umjetnici kao što su Pink Floyd (koji su napisali novu muziku posebno za film), Grateful Dead i Rolling Stonesi. Opisivao je pokret kontrakulture, ali je bio kritikovan zbog blijede glume glavnih glumaca, koji nikad prije nisu glumili.

Treći, Zanimanje: reporter (1975.), s Jackom Nicholsonom, je bio hvaljen od kritike, ali je loše prošao u bioskopima. Dugo vremena je bio izvan distribucije, ali je ponovno objavljen u manjem broju bioskopa u oktobru 2005., a naknadno i na DVD-u.

1972., između Doline smrti i Zanimanje: reporter, Antonionija je pozvala vlada Narodne Republike Kine kako bi nakon Kulturne revolucije posjetio Kinu. Snimio je dokumentarac Chung Kuo/Cina, ali su ga kineske vlasti nazvale “antikineskim” i “antikomunističkim”. Dokumentarac je prvi put prikazan 25. novembra 2004. u Pekingu na filmskom festivalu koji je organizovala Pekinška filmska akademija u čast radovima Michelangela Antonionija.

Posljednji filmovi

Antonioni je 1980. snimio Misteriju Oberwalda, eksperiment s primjenom televizijske tehnike, s Monicom Vitti u glavnoj ulozi. Temeljen je na priči Jeana Cocteaua Orao s dvije glave.

Identifikacija jedne žene (1982.), sniman u Italiji, govori o čestim temama iz njegove italijanske trilogije.

1985. je pretrpio moždani udar, koji ga je ostavio djelimično paralizovanog i bez funkcije govora. Ipak je nastavio snimati filmove, uključujući film S onu stranu oblaka (1995.), za koji je neke scene snimio Wim Wenders. Wenders je rekao kako je Antonioni tokom montaže odbio gotovo sav materijal koji je snimio, osim nekoliko prelaza. Za film Cyclo su podijelili nagradu FIPRESCI na Venecijanskom filmskom festivalu.

1996. mu je dodijeljen Oscar za životno djelo. Predao mu ga je Jack Nicholson. Mjesecima kasnije, kipić su ukrali provalnici pa je morao biti zamijenjen. Prije toga je bio nominovan za Oscar za najboljeg reditelja i najbolji scenario za Povećanje.

Antonionijev posljednji film, snimljen u njegovim devedesetima, bio je segment antologijskog filma Eros (2004.), nazvan “Pogibeljni niz stvari”. Epizode kratkog filma uokvirene su sanjivim slikama i pjesmom “Michelangelo Antonioni” koju je komponovao i otpjevao Caetano Veloso. Međutim, film nije dobro primljen; Roger Ebert je, na primjer, tvrdio da film nije erotičan niti govori o erotici.

Antonioni je umro 30. jula 2007. u Rimu, u 94. godini, isti dan kad i drugi slavni reditelj, Ingmar Bergman. Antonioni je do pogreba ležao u rimskoj gradskoj skupštini, gdje su se na velikom ekranu prikazivali crno-bijeli materijali s njim na setovima filmova i iza kulisa. Sahranjen je u rodnoj Ferrari, 2. avgusta 2007.

Teme i stil

Istoričarka filma Virginia Wright Wexman opisala je Antonionijev pogled na svijet kao perspektivu “ postreligioznog marksiste i egzistencijalističkog intelektualca”. U govoru u Cannesu na temu Avanture, Antonioni je rekao kako u modernom dobu racionalizma i nauke, čovječanstvo još živi pod paskom “rigidne i stereotipizovane moralnosti koju svi od nas prepoznajemo kao takvu i pridržavamo je se zbog malodušnosti i čiste lijenosti”. Rekao je kako njegovi filmovi istražuju paradoks kako “smo ispitivali one moralne stavove vrlo oprezno, potanko smo ih raščlanili i analizirali do tačke izmorenosti. Bili smo sposobni za sve to, ali nismo uspjeli naći nove.” Devet godina poslije je iskazao sličan stav u intervjuu, rekavši kako je prezirao riječ ‘moralnost’. “Kad se čovjek pomiri s prirodom, kad svemir postane njegova pozadina, ove riječi i koncepti će izgubiti svoje značenje, i više ih nećemo morati koristiti.”

Zbog toga su neke od čestih tema u Antonionijevim filmovima likovi koji boluju od nezadovoljstva i čiji su životi prazni i bez svrhe. Istoričar filma David Bordwell piše da su u njegovim filmovima, “Odmori, zabave i umjetnički porivi uzaludni pokušaji kojima se pokušavaju prikriti manjak odlučnosti i emocija junaka. Seksualnost je redukovana na obično zavođenje, glavni zadatak je zgrtanje materijalnog po svaku cijenu.”

Antonionijevi filmovi štede na radnji i dijalozima, a većina vremena se posvećuje zadržavanju na određenom okruženju, kao što je 10-minutni neprekinuti kadar u filmu Zanimanje: reporter, ili scena u Pomrčini u kojem Monica Vitti sa zanimanjem zuri u električne stubove uz ambijentalne zvukove zveckanja žica. Virginia Wright Wexman ovako opisuje njegov stil:

“Kamera je postavljena na srednju udaljenost češće nego je približena, često se pomiče sporo; kadrovi mogu trajati dugo, bez rezova. Iako je svaka slika sve kompleksnija, sadržavajući više informacija nego što bi ga sadržavale u stilu u kojem je uokvireno manje područje … U Antonionijevom radu moramo pohvaliti dužinu njegovih kadrova; on nas prisiljava na potpunu pažnju produžavajući kadar mnogo duže onda kada bi ga drugi već odrezali.”

Antonioni je poznat i po upotrebi boje kao značajnog ekspresivnog elementa, posebno u Crvenoj pustinji, njegovom prvom filmu u boji.

Uticaj

David Bordwell kaže da su Antonionijevi filmovi izuzetno uticali na kasnije art filmove: “više nego bilo koji drugi reditelj, on je ohrabrio reditelje da istraže eliptičnu i naraciju s otvorenim krajem.”

Antonionijevom asketskom stilu i beznačajnim likovima se nisu divili svi kritičari. Ingmar Bergman je jednom rekao kako se divio nekim Antonionijevim filmovima zbog njihovog izdvojenog i sanjivog kvaliteta. Međutim, dok je Povećanje i Noć smatrao remek-djelima, druge njegove filmove je nazvao dosadnim i naglasio da nikad nije shvatio zašto Antonionija toliko cijene. Zanimljivo, i Antonioni i Bergman umrli su na isti dan 2007. godine.

U knjizi intervjua Petera Bogdanovicha This Is Orson Welles, Welles kaže: “Ne volim se zadržavati na stvarima. To je jedan od razloga zašto mi je Antonioni toliko dosadan – to uvjerenje da će, zato što je kadar dobar, on postati bolji ako se nastavi gledati u njega. On ti da kadar nekoga kako hoda putem. I pomisliš, ‘Dobro, pa neće nositi tu ženu cijelim putem’. I tada ona odlazi, a ti nastaviš gledati put i nakon što je ona otišla.”

Antonionijevo ime pojavljuje se u pjesmi “La Vie Boheme” iz popularnog mjuzikla Rent, u društvu drugih kulturnih ikona kao što su Bertolucci i Kurosawa.

Filmografija
Dugometražni filmovi
Godina Film
1950. Hronika jedne ljubavi
1952. Poraženi
1953. Dama bez kamelija
1955. Prijateljice
1957. Krik
1960. Avantura
1961. Noć
1962. Pomrčina
1964. Crvena pustinja
1966. Povećanje
1970. Dolina smrti
1972. Chung Kuo (dokumentarac)
1975. Zanimanje: reporter
1981. Misterija Oberwalda
1982. Identifikacija jedne žene
1995. S onu stranu oblaka
Kratki filmovi
  • Gente del Po (People of the Po, 10 min., snimljen 1943., objavljen 1947.)
  • N.U. (Nettezza urbana) (Dustmen, 11 min., 1948.)
  • Oltre l'oblio (1948.)
  • Roma-Montevideo (1948.)
  • L'amorosa menzogna (Loving Lie, 10 min., 1949.)
  • Sette cani e un vestito (Seven Reeds, One Suit, 10 min., 1949.)
  • Bomarzo (1949.)
  • Ragazze in bianco (Girls in white, 1949.)
  • Superstizione (Superstition, 9 min., 1949.)
  • La villa dei mostri (The House of Monsters, 10 min., 1950.)
  • La funivia del Faloria (The Funicular of Mount Faloria, 10 min., 1950.)
  • Inserto girato a Lisca Bianca (TV, 8 min., 1983.)
  • Kumbha Mela (18 min., 1989.)
  • Noto, Mandorli, Vulcano, Stromboli, Carnevale (Volcanoes and Carnival, 8 min., 1993.)
  • Sicilia (9 min., 1997.)
  • Lo sguardo di Michelangelo (The Gaze of Michelangelo, 15 min., 2004.)
Epizode u omnibusima
  • Tentato suicido (“When Love Fails”, epizoda u L'amore in città, 1953.)
  • Il provino (segment u The Three Faces of a WomanI tre volti, 1965.)
  • Roma (segment u 12 registi per 12 città, promotivni film Svjetskog fudbalskog prvenstva, 1989.)
  • Il filo pericoloso delle cose (“Pogibeljni niz stvari”, segment u Erosu, 2004.)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *