Valentina Šuković-Šaranović – Jesen

JESEN
(Iz mog neobjavljenog romana)

Da sam godišnje doba, bila bih jesen.
Topla kao posljednji septembarski dan na moru, ogrnuta zlatnim sunčevim zracima, u očima mi oslikano plavetnilo neba, a kosa zamršena rukama povjetarca. Hladna kao oktobarsko jutro na planini, u haljini boje požutjelog lišća niz koju pada kosa boje žita i spušta se do stopala koja gaze bistru izvorsku vodu. Pijem je iz dlana, hladnu kao led, dok uživam u zelenim, smeđim, žutim i crvenim tonovima koji se prelivaju na suncu dajući šumi nadrealan izgled.
Kupam se na kiši i gazim po mokroj zemlji čiji se specifičan miris širi mojim nozdrvama i prija čulima. Kitim se jesenjim plodovima kao nakitom koji je neki umjetnik napravio svojim rukama, da ga onako neobičnog i autentičnog izloži na nekoj tezgi na šetelištu najprometnije ulice da se ljudi dive njegovoj originalnosti.
Mirisi, ukusi, boje jeseni – bude me iz dubokog ljetnjeg sna i ja počinjem da osjećam i dišem. Ispod stabla uspomena, dok se njegove grane klate na vjetru i sa njih pada mokro lišće, najbolje razmišljam jer znam da kad neki događaji prođu, kad nas od njih dijeli izvjesna distanca, lakše je misliti o njima. Ne razmišljati iz dana u dana, već im se vratiti povremeno, osvrnuti se na njih, tek da vidimo gdje smo pogriješili, šta smo to mogli uraditi drugačije, jesmo li neke stvari mogli izbjeći. I nije ovo vraćanje prošlosti, već samo sagledavanje sopstvenog života i učenje lekcija, izvlačenje pouka koje ćemo moći da primijenimo na neku drugu životnu situaciju. Da je lakše prebrodimo i ne ponovimo iste greške.
Za mene godina počinje u septembru. Volim jesen.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *