Andrea Raonić – Pismo mojoj majci

‘PISMO MOJOJ MAJCI’ – ANDREYKA

Majčice moja,

Nikad ti nisam rekla…
Odmicale su godine I odmicaće I dalje. Još pamtim kako sam kao dijete trčala tebi u zagrljaj, a godinama kasnije, bježala iz istog, tražeći svoje mjesto pod suncem.

Znaš, majčice, nikad ti nisam rekla neke stvari. Valjda porasteš brže nego što I primijetiš I već si zreo čovjek ili zrela žena.

Još sam odavno otišla od tebe, skitajući po bijelome svijetu, trbuhom za kruhom… Uvijek sam htjela biti nezavisna, poput ptice, htjela sam raširiti svoja krila I poletjeti u slobodu. Tada sam mislila da me sputavaš u svemu…

Mislila sam da znam sve bolje, ne znajući da u suštini nemam pojma o životu; mislila sam da samo želiš ispasti u pravu, a zapravo – htjela si jedino da me zaštitiš I staviš pod svoje krilo.

Znaš, majčice, sjećam se kad si mi govorila kako me bolest obuzela I kako mi je život visio o koncu. Žalila sam samu sebe, zamišljajući malo čeljade u bolničkoj postelji, prikopčano na aparate za disanje… Zamišljala sam kako je meni bilo najgore, a zapravo – ja se toga I ne sjećam.
Nikad nisam ni pomislila koliko si ti propatila u tom periodu, nisam pomislila koliko si noći neprospavanih izbrojala I prestala napokon da ih brojiš, brišući suze o moju bijelu, mrtvačku postelju… Nije mi palo na pamet koliko si molitvi izgovorila, moleći se Gospodu da uzme tebe, a mene da spasi… Nisam ja znala ništa.

Majčice moja, sjećam se prvih školskih dana, kad si me ponosno vodila I pratila do vrata, čekajući zvono da se oglasi, a godinama kasnije, gurala sam te van školskog dvorišta, jer sam ipak bila ‘velika djevojka’, koja se stidi ako je ko drugi, u ovom slučaju ti, otprati.
A ti si samo nijemo stajala i I dalje bila ponosna na svoju ‘veliku djevojčicu’…

Koliko sam se samo puta usudila podići ton na tebe, tinejdžersko, razmaženo derle… Koliko sam samo puta vikala ako mi nisi dala dovoljno za užinu?
A davala si mi svakog dana I opet… Nisam tada ni znala da si mi davala sve što si tada imala kod sebe. A samo si ćutala I gutala knedle.
Koliko si samo noći probdjela pored kreveta, kad sam dobila boginje, prisjećajući se svakog dana opake bolesti iz prošlosti, plašeći se da me zlo opet ne uzme… Koliko je tu suza padalo, ne znajući da sam onda vidjela sve, praveći se da spavam…
Koliko si mi puta, došla u sobu, bez obzira na moje pubertetske ispade, milujući mi kosu I grleći me u snu…

Kad sam krenula na polumaturu, nosila si moju sestru u stomaku… Plakala si tada, razmišljajući kako sam sazrela za neke nove pute… Istovremeno si se plašila, znam. Da li si me dobro odgajala?
Gledala si u mene kao da se plašiš da ću se slomiti… I slomila sam se, godinama kasnije, kad sam otišla od tebe.
Slomila sam se svaki put kad sam poželjela da te zagrlim, a tebe nije bilo pored mene. Polomilo me na komade svaki put kad sam se sjetila tvojih dobronamjernih savjeta, a nisam te poslušala…

Eh, majčice moja mila, da si mi tu… Daljina me odvela u neke hladne predjele kod hladnih ljudi bez duše.
Praznina koja je u meni ne popunjava se ni sa čim osim tvojom ljubavlju.

Znaš, majčice, ti si jedan lažov… Prisjetim se svega – ne baš laganog života i svih scena koje koje su tebe skraćivale život.
Lagala si svaki put kad si mi rekla da nisi umorna, a spremala si ručak koji najvie volim, uporedo čisteći kuću i šireći veš bolesna, jedva stojeći na nogama . Lagala si kad si govorila da nisi umorna, a ostajala si do kasnih sati kako bi meni napravila kostim za maskembal, jer nisi imala novca da ga kupiš. Lagala si svaki put kad si rekla da nisi gladna, a meni davala iz svog tanjira.
Lagala si svaki put kad si mi rekla da se ne nerviraš, a znam da noćima ne spavaš, jer se brineš kako ću ja. Lagala si svaki put kad si rekla da te ne boli, a boli te…

Izvini, majčice, nisam bila savršena. Dovodila sam te do ludila I suza, ne znajući kako je život kratak I kako te mogu izgubiti. Noćima ne mogu zaspati, od straha, i molim Boga da ti podari zdravlje, na koje si zaboravila, jer sebi nikad nisi bila bitna.
Sebi si uvijek bila na poslednjem mjestu.
Sebi nisi postojala.
Sebe si, godinama, zaboravljala…

Majčice, nikada ti nisam rekla, čak iako sam ovako daleko, u meni živiš I sa mnom si svakog trena. Iako nisam tu da te zagrlim, grlim te svojim mislila I štitim dušom.
Iako ja nisam kraj tebe, znam da i ti mene čuvaš. Kao što si svih ovih godina…
Nikada ti nisam rekla, ali… Hvala ti.
Hvala što si me naučila šta je ljubav, hvala što si mi pokazala pravi put i zvela na isti, hvala što si praštala moje hirove, psovke I hormone, što si trpjela moje ispade, promjene raspoloženja I tinejdžerske probleme. Hvala što si uvijek bila uz moju postelju, zaboravljajući na svoj miran san. Hvala što si mi dala sve što si mogla I oprosti što sam uvijek htjela još. Hvala što si me slušala I grlila bez riječi. Hvala ti, hvala…
Hvala što si me devet mjeseci nosila ispod svog toplog srca, i na kraju ga poklonila meni… Hvala ti što si me naučila prvim riječima, jer one su sada moje oružje, hvala ti što si me držala dok si me učila prvim koracima, hvala ti za svaku od srca spremljenu supicu, hvala ti za svaku novu bojicu… Hvala ti za sve što si odvajala od usta, da bi mi priuštila I izmamila osmijehe…

Hvala što misliš na mene i vjeruješ da ću jednog dana ostvariti svoj san. U tom snu si samo ti, majčice. I tebi dugujem sve.
Plašim se da jednom možda, nećeš biti tu… Plašim se to da izgovorim ili zapišem.
Plašim se, jer bez tebe, ja sam sama na cijelome svijetu, majčice…

I znaš, nikada ti nisam rekla… VOLIM TE.
I da, dolazim da te zagrlim.

P. S. Čuvajmo ih, čuvajmo ih jer jednog dana ćemo ih čuvati samo u srcu. Jednog dana one neće biti tu… Pružimo im barem deseti dio onoga što su one žrtvovale za nas… I one će biti srećne…
Neko bi svoj čitav život dao da je još jednom sretne, pomiluje, zagrli…

One su naši Anđeli čuvari, one su naši heroji. One su naše MAJKE.

-Andrea Raonić, 26/10/2018., Dobrota, Kotor-

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *