Anri Bergson – Biografija

Anri Bergson (fr. Henri Bergson; Pariz, 18. oktobar 1859. – Pariz, 4. januar 1941.), francuski filozof.

Anri Bergson je veliki filozof koji je ostavio traga u 20. vijeku. Bio je izvrstan matematičar, a zatim prelazi na humanističke nauke. Predao je dva doktorata: Esej o neposrednim datostima svijesti, i jedan na latinskom o Aristotelovom shvatanju mjesta. Predaje na koledžu -{de France}-, sluša ga Etijen Gilson, T. E. Eliot, predaje i u Americi, član je francuske akademije i to kao prvi Jevrejin koji je ušao u nju. Imao je i političku karijeru, umire u 81. godini. Naginjao je rimokatoličanstvu, a da nikada nije prešao na njega, a 1927. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Čitava filozofija mu je spiritualistička alternativa pozitivizmu 20. veka.

Djela

Temeljna Bergsonova intuicija koja hrani njegovu filozofsku spekulaciju skupljena je u iskaz da vrijeme nije atomičko već ono što traje. Time je izjednačio vrijeme i trajanje (-{DUREÉ}-). Pod uticajem pozitivizma i prirodnih nauka na vrijeme se gledalo kao i na prostor – da je djeljivo na djelove međusobno različite po tome što je prije, a što posle. Bergson smatra da to nije tako pa se utiče neposrednim datostima svijesti: vrijeme nije nešto poput tačaka već kontinuirano i pretežno, sastavljeno od dimenzija: prošlost, sadašnjost i budućnost.

Ispitujući činjenice svijesti vidimo da one nisu homogene, već da se svijest sastoji od heterogenih međusobno prožimajućih momenata koji konstituišu jedno trajanje. Vrijeme je zbog toga susljednost trajne svijesti pa je u svojoj biti trajanje, proces u neprestanom obogaćivanju te je nedjeljivo. Trajanje osim datosti svijesti karakteriše čitavu stvarnost – stvarnost nema kao najviši princip bitak već je poslednji princip svekolike stvarnosti životni zamah, ELAN VITAL. Zaista je stvaralačka evolucija sa bitnom karakteristikom trajanja, a koja je onda metoda istraživanja takve stvarnosti?

Metoda ne može biti pozitivistička – ona je pogodna za stvarnost koju reducira na šeme, a nije pogodna za filozofiju – tu je potrebna metoda koja je u mogućnosti približiti se stvarnosti, a da je ne iskrivi. Ta metoda ne dolazi od ratia – on je kompetentan samo za atomičnu stvarnost. Zato je naša metoda intuicija koja povezuje instinkt i intelekt.

Statička religija temelji se na pripovijedanju kojim se čovjek brani od štetnih uticaja, a motivisana je obećanjem vječne kazne ili nagrade. Dinamička religija temelji se na intuiciji apsolutnoga i na mističnom sjedinjenju sa njim tako da je praktični vid ove religije mistični život. Tu Bergson proučava grčki i istočni misticizam, jevrejske proroke i hrišćansku mistiku pa zaključuje da je mistika hrišćanstva jedina koja je uspjela u posvemašnjoj mjeri – tu se mistika skroz iskristalizovala. Ovdje Bergson stiže do Božje opstojnosti koju postavlja na temeljima skroz drugačijim od logičkih, za koje drži da ne dokazuju ništa: potrebno je ovdje vjerovati misticima – to su eksperti koji znaju o čemu govore baš kako vjerujemo doktoru kad je u pitanju naše zdravlje. Početkom 20. vijeka u Francuskoj se formira bergsonovska škola na koju utiče anglosaksonski pragmatizam, a koja ide dalje od Bergsona. On je pak na svojoj samrti zaželio da mu se spale spisi pa nam od njega nije ništa ostalo osim samo nekih.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *