Džon Djui – Biografija

Džon Djui (engl. John Dewey; Berlington, 20. oktobar 1859Njujork, 1. jun 1952), američki filozof, socijalni kritičar i teoretičar obrazovanja. U vremenu u kojem je filozofija bila u procesu profesionalizacije, Djui se održao kao filozof zainteresovan za probleme svakodnevnice, sa međunarodnim uticajem u oblastima politike i obrazovanja.

Biografija

Bio je i profesor univerziteta Mičigen i Minesota. Od 1894. profesor je u Čikagu gde 1896. osniva univerzitetsku vježbaonicu, a od 1904. godine profesor je na Kolumbija univerzitetu u Njujorku i u Visokoj učiteljskoj školi. Kao vladin savjetnik za pedagogiju boravio je dvije godine u Kini organizujući prosvjetni sistem, a u istom svojstvu boravio je u Turskoj i Meksiku. Do kraja života djelovao je u američkom kulturnom i prosvjetnom životu kao filozof, pedagog i politički angažovan reformator. U filozofiji je zastupao pragmatizam po kojem je kriterijum istine korist, a Djui je formirao svoju verziju pragmatizam-instrumentalizam, teoriju koja smatra kako svaki pojam, ideju itd. treba shvatiti kao instrument akcije. Raspravljajući o pitanjima obrazovanja i prenošenja iskustva starijih na mlađe generacije, ljudska bi vrsta vrlo brzo podlegla prirodnoj stihiji. Međutim, zahvaljujući nagomilanom iskustvu što se prenosi u procesu obrazovanja na mlade generacije, ona se održava i mijenja svoju okolinu.

Njegov pedagoški značaj

Pojedinac izolovan od društva ne bi mogao postojati, pa zahvaljujući tome što se rađa i živi u društvu, tokom svoga života prima tuđa iskustva i njima se koristi. Svakodnevni život i praksa uči kako je potreba vaspitanja i obrazovanja bezuslovna. Vaspitanje razvija i formira jedinku, pa i uvodi ljudsko biće u društveni život. Dakle, vaspitanje se može smatrati i kao socijalna kategorija i funkcija. Ali, za sprovođenje te funkcije potrebne su određene metode, tj. putevi pomoću kojih se postižu najefikasniji željeni ciljevi. Socijalna sredina sprovodi stalni uticaj na pojedinca, a taj uticaj nije ni pozitivan ni negativan. Kod ljudskog bića pod uticajem socijalne sredine javljaju se određena znanja, vještine i navike koje djeluju jedinstveno i mijenjaju ga. Iz filozofskih i socijalno-političkih stavova Džona Djuia proizilazi da vaspitanje i nije ništa drugo nego neprekidno proširivanje i produbljivanje dječjeg iskustva, a razvitak djeteta je prilagođavanje postojećem društvu. U vaspitnom procesu dijete je u središtu, pa se njegove snage moraju ispoljiti, interesi se moraju ostvariti, a sposobnosti vježbati. Dijete posjeduje četiri instinkta:

  • socijalni
  • konstruktivni
  • istraživački i
  • umjetnički.

Vaspitanje ne smije formirati dijete prema određenim vaspitnim ciljevima, već ima zadatak da uklanja smetnje koje bi kočile slobodan razvoj, slobodan rast djeteta. Dijete treba da se slobodno razvija, a vaspitanje se ravna prema nepromjenljivim zakonima razvoja psihičkih i tjelesnih funkcija djeteta. Prema tome, Djui je jedan od teoretičara „slobodnog vaspitanja“, teorije koja ima svoj korijen Rusoovim stavovima, samo što su ovi imali u svoje vrijeme drugu društvenu ulogu.

Djui je protivnik knjiškog i verbalnog znanja i učenja. Smatra kako je polazni izvor znanja rad, jer radeći se stiču najsigurnija i najefikasnija znanja, vještine i navike. Dakle, rad nije samo mogućnost za upoznavanje teorije. Prema Djuovom mišljenju fiziku će učenici najbolje savladati u radionici i pogonu, hemiju u kuhinji, geometriju u stolarskoj radionici, zoologiju uzgajanjem domaćih životinja, botaniku radovima u vrtu, polju, voćnjaku i vinogradu, a istoriju i geografiju putovanjima.

Djui veliko značenje pridaje rešavanju različitih radnih zadataka, samostalnim posmatranjima i zaključivanjima. Protivnik je organizacije rada po razredima, nastavnim časovima i klasične podjele gradiva na nastavne predmete. Sve u školi treba podrediti „jedinstvu i cjelini iskustva“, pa Djui zahtijeva da škola priprema dijete ne za budućnost, već za sadašnjost. Škola je socijalna institucija koja svoj vaspitni i obrazovni rad organizuje poput ljudskog društva. Zato i nastavu treba zasnovati na dječjim nagonima, radu i aktivnostima, pa negira sistematsko usvajanje znanja.

Djela

Napisao je veliki broj djela sa problematikom iz različitih oblasti filozofije i pedagogije:

  • Kritička teorija etike (1891)
  • Škola i društvo (1899)
  • Studije iz Logičke teorije (1903)
  • Kako mislimo (1910)
  • Obrazovanje i demokratija (1916)
  • Ljudska priroda i ponašanje (1922)
  • Iskustvo i priroda (1925)
  • Traganje za izvjesnošću (1929)
  • Umjetnost kao iskustvo (1934)
  • Logika teorija istraživanja (1938)
  • Sloboda i kultura (1939)
  • Ljudski problemi (1946)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *