Hana Arent – Biografija

photo by BBC

Hana Arent (njem. Hannah Arendt; Hanover 14.06.1906Njujork, 4. decembar 1975), njemačka teoretičarka politike i filozof jevrejskog porijekla.

Biografija

Rodila se u jevrejskoj porodici koja je pripadala srednjoj klasi. Odrastala je u tadašnjem Kenigsbergu (današnjem Kalinjingradu, inače rodnom mjestu Imanuela Kanta) i Berlinu. Filozofiju je studirala na univerzitetu u Marburgu zajedno sa Martinom Hajdegerom i Hansom Jonasom. Sa Hajdegerom je započela dugu i strasnu romantičnu vezu zbog koje je kasnije bila kritikovana zbog Hajdegerove podrške nacističkom pokretu za vrijeme njegovog rektorskog mandata na univerzitetu u Frajburgu.

U vrijeme prvog raskida između nje i Hajdegera ona se seli u Hajdelberg gdje piše svoju disertaciju, pod Jaspersovim mentorstvom, o konceptu ljubavi u misli svetog Avgustina. Kasnije, 1929. godine se udaje za njemačkog Jevreja Gintera Šterna kasnije poznatog kao Gintera Andersa. (Razveli su se 1937. godine.) Njena disertacija biva objavljena iste godine ali ona ne dobija kvalifikacije neophodne za rad na njemačkim univerzitetima. Neko vrijeme se bavila istraživanjem antisemitizma i biva protjerana u Pariz. Tu upoznaje književnog kritičara i filozofa, marksistu Valtera Benjamina. U Francuskoj radi na pomaganju jevrejskim izbjeglicama, zatvaraju je u logor „Gurs“ ali uspijeva da pobjegne nakon nekoliko nedjelja. Kasnije se udaje za Hajnriha Blihera te sa njim bježi u SAD. U Americi se aktivno bavi pomaganjem Jevrejske zajednice. Piše i kolumnu za „Aufbau“, jevrejske novine na njemačkom. Kasnije pomaže jevrejskim organizacijama i često dolazi u Njemačku. Postaje blizak prijatelj sa Jaspersom i njegovom suprugom.

1950. godine Arentova postaje naturalizovani državljanin SAD. Radi na različitim univerzitetima SAD kao što su Berkli i Prinston. Bila je i prva žena profesor na američkom Univerzitetu.

Umrla je 1975. godine u 69-oj godini života i sahranjena je ispred “Bard koledža” gdje je njen suprug predavao dugi niz godina.

Filozofija

Jedna od glavnih tema razmišljanja Hane Arent jeste zlo profilisano kroz sisteme upravljanja. Ona je uvela pojmove „banalnost zla“ i „radikalnost zla“, koji su u kasnijoj teoriji poslužili kao vodilje u istraživanju modernog totalitarizma.

O zlu

Hannah Arendt usmjerava pažnju na moralna pitanja koja se tiču individualnog ponašanja i postupanja, tj. na pravila i mjerila pomoću kojih su ljudi odvajali ono što je ispravno od onog što je neispravno, ono što im je služilo da bi sudili ili opravdali sebe ili druge, a za čiju se valjanost smatralo da je sama po sebi očita svakoj zdravoj osobi, bilo kao dio božanskog ili prirodnog prava.

Arendt kritikuke Ničeovu potragu za novim vrijednostima, smatrajući da Niče, iako je zaista bio moralist, i njegova filozofija imaju jednu manu – ono što je navodio kao kriterijum bio je sam Život, a njegova kritika bila je vođena mišlju da su hrišćanska i platonistička etika koristile mjerila koja nisu s ovoga svijeta. Međutim, Arentova tvrdi:

„…no proglasiti život najvišim dobrom je, što se tiče etike, izbjegavanje pitanja, budući da svaka etika, i hrišćanska i nehrišćanska, pretpostavlja da život nije najviše dobro za smrtnike i da se u životu uvijek radi o nečem što nije tek održavanje i razmnožavanje individualnih živih organizama.”

Ono što je Arentova htjela reći je da Niče nije znao da će ljudi svojim ponašanjem sami sebe, tj. ljudsku vrstu, dovesti u stanje u kojem je krucijalno pitanje opstanak, pa je tako nemoguće tvrditi da je opstanak ljudske vrste najveće dobro, jer bi tu ujedno prestali postojati svaka etika i svaki moral. Jedini novi moralni princip modernog doba je negiranje morala kao takvog.

Takođe, ona smatra da se za vrijeme Hitlerove vlasti moral srušio u puki mores, tj. u navike, običaje, proizvoljne konvencije i to ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi koji nisu ni pomišljali da dovedu u sumnju moralne propise sve dok su bili društveno prihvaćeni. Međutim, kada je Hitler ustrojio svoje fabrike smrti i obznanio novi set vrijednosti – s kojim je došao i usklađeni pravni sistem – a čime je dokazao da neko nije morao biti uvjereni nacista pa da se prilagodi i zaboravi na svoj društveni status i na moralna uvjerenja. Nakon rata taj moralni problem je potisnut, sve dok nisu počeli poslijeratni procesi protiv tzv. ratnih zločinaca, čime su ljudi bili prisiljeni shvatiti da je riječ o moralnom gledištu. Naime, moralni problem je bio potisnut zato što je tok događaja bio monstruozan, nije se smio dogoditi, a ljudi nisu u stanju ni izreći kaznu niti oprostiti, takva se prošlost ne može „svladati“. Cjelokupno okruženje današnje rasprave o istom je toliko nabijeno emocijama i svako mora biti spreman da i sam bude uvučen u raspravu na nivou na kojem nije moguća nikakva ozbiljna rasprava.

Takvi procesi su doveli do učestalijeg propitivanja udjela u krivici onih koji nisu pripadali zločinačkim kategorijama, a ipak su imali svoju ulogu u režimu isto kao i oni koji su ćutali i prihvatali situaciju iako su imali mogućnost da o tome progovore čime se vraća na tezu da se moralno ponašanje ne razumije samo po sebi. Naime, čovjek se povodi za primjerima, isto tako i djeluje, dakle sukladno svojim razmišljanjima, pa čovjek nije samo racionalno biće, već je i biće koje se nalazi u svijetu osjećanja koja će ga dovesti u iskušenje, koja će ga navesti da katkad ne sluša ni razum ni srce. Stoga se moralno ponašanje ne poznaje samo od sebe već moć moralna spoznaja razlikovanja dobra od zla. Ipak, Arent na kraju dodaje:

„No istinsko je zlo ono što uzroči nijemi strah, kad je sve što možemo reći jeste: to se nije smjelo dogoditi.“

Smatrajući da niko ne želi biti zao (jer bi to bio moralni apsurd), te da se u vrijeme sloma niko više nije plašio Božjeg gnjeva ili paklenih muka Arent smatra da se onaj mali broj ljudi koji su odbili poslušnost nisu pozvao na vjerske strahove, već na nedopuštenja savjesti. Iako je i sam Aristotel smatrao da postoji božansko, za njega je božansko bilo ono besmrtno i vječno. On je smatrao da je čovjekova najveća vrlina to što se u svojoj smrtnosti može približiti božanskome. No, koji je način života najbolji – je li to ono što se trivijalno shvata kao „dobar život“ ili ne – o tome treba odlučiti sam čovjek, jer moralno ponašanje zavisi prije svega o ponašanju prema samome sebi. Djelujući u vlastitu korist, čovjek ne smije doći u položaj u kojem će prezirati samoga sebe. Dužnost koju čovjek ima prema samome sebi pretpostavlja i dužnost spram drugih. Brinući za druge čovjek brine i za sebe, dakle mjerilo nije ni ljubav prema komšiji ni ljubav prema samome sebi, mjerilo je samopoštovanje.

Arent smatra da sokratovski moral funkcioniše samo kao formula zasnovana na ideji o uslovu koji nas sprečava da činimo zlo, jer bi bili u raskoraku sa samim sobom, bez obzira da li bismo pri tome bili u raskoraku i sa čitavim ostatkom svijeta. Međutim, ta formula sokratovog morala je bila zasnovana na razumu koji nije ni puki intelekt već razum kao moć djelovanja, djelovanja u trenutku kada se nađemo leđima okrenuti prema zidu. Zapravo, moć te formulacije je da su njena moć i praktično značenje samo u situacijama krize i hitnosti. Moralni aspekti mišljenja su sekundarni jer se mišljenje odvija u samoći, pa sam proces mišljenja ne može dati pozitivne indikacije za naše ponašanje prema drugima.

Volja je jedna od ljudskih moći koja za sebe traži čast da bude rasadište svakog djelovanja i da ima kontrolu ne samo nad onim što se ne smije činiti nego i nad onim što valja činiti. Iako Kant tvrdi da dužnost koju čovjek ima prema samome sebi stavlja dužnost spram drugih (i tu nije riječ o brizi za druge već za sebe), jer mjerilo nije ni ljubav prema komšiji ni ljubav prema samome sebi, mjerilo je samopoštovanje; Arendt tvrdi da je krajnji kriterijum za činjenje dobra nesebičnost i gubitak interesa za samoga sebe. Dodaje poprilično ekstremnu formulaciju: „Ako hoću činiti dobro, ne smijem misliti o onome što činim.“.

Moć sjećanja je ono što sprečava prestupe. Kriterijum za procjenu tako nečega je krajnje subjektivan, ono što mogu podnijeti bez gubitka i ono čime ću izgubiti svoj integritet. „Moje mi sjećanje govori: učinio sam to. Moj ponos odgovara: tako što nisam mogao učiniti. Moje sjećanje konačno popušta.“ (Friedrich Nietzsche – S onu stranu dobra i zla)

No, tu se opet nameće čovjek kao individua koji sam sebi postavlja pitanje i odlučuje s kim to želi biti, a ne koji su objektivni standardi i pravila. Ono što neko čini zavisi o tome ko on jeste, a samim tim različite osobe tj. individue imaju različite „standarde življenja“ pa je i prema njihovom različitom moralu nekima dopušteno ono što drugima nije. „Jovi non licet bovi – Jupiter sebi može priuštiti nešto što vo ne smije.“

Skandalon je nešto što ne možemo popraviti ni oprostom ni kaznom, to je zapreka svakom daljnjem postupanju i činjenju. Prema Isusu je to zlo, „kamen spoticanja“, što ga ljudska snaga ne može ukloniti, a zločinac je čovjek koji se nikada nije smio roditi. Čak ni po Platonu ne bismo mogli popraviti kaznom, takav čovjek jedino bi mogao biti zastrašujući primjer drugima, ali njegova pojava vrijeđa svjetski poredak kao takav jer takva osoba zlo je počinila voljom i od srca. Na kraju i Sokrat tvrdi da je zlo sve ono što ne bih mogao podnijeti „da sam“ učinio jer bi bio nepodoban za druženje sa samom sobom.

Volja je ili slobodna ili ne postoji. Ona mora biti potpuni uzrok same sebe. Otkrićem volje kao nositeljice ljudske slobode ljudi su shvatili da možda nisu slobodni ni onda kad nisu pod pritiskom prirodnih sila, usuda ili drugih ljudi. Čovjek je rob svojih strasti, a umjerenost i samokontrola su znakovi slobodnog čovjeka, jer se na taj način on odupire od nečega što ga „prisiljava“. Problem je u „Ja-hoću“ i “Ja-mogu“ jer volja se pokazuje kad um samome sebi nalaže što da radi i time odlučuje ono što hoće i ono što može, ali problem je u tome da li je čovjek slobodan kad bez spoljašnje prinude čini ono što nije htio ili je čovjek slobodan onda kad uspije učiniti ono što je htio. Niče je dao dvije hipoteze – da u nauci ne postoji volja i ona bitnija, zdravo razumska, da je volja slobodna. Obje su ispravne sa perspektive svog iskustva jer ih je obje moguće uzročno protumačiti iz presedana i okolnosti.

Svi ljudi žele biti srećni, a čovjek koji se odupire gravitaciji sreće gubi sposobnost da bude srećan ili nesrećan. Po uvjerenju da u unutrašnjosti volje postoji neki postupak zbog kojeg smo u stanju identifikovati se sa zapovjednim dijelom i predvidimo neugodne osjećaje prinude i potrebu otpora naziva se samoobmana. Ono hoću i ono mogu dolaze do izražaja kada dođe do rascijepa u volji i kada samoobmana prestane nadilaziti naše osjećaje, kad čovjek mora isporučiti ono zapovijeđeno. Moć nije ono za čim volja teži i nije njen cilj niti sadržaj, prema Ničeu volja i moć su jedno te isto, oni su moć volje. Moć volje ima dva karaktera, zapovjedni karakter i arbitar. Arbitar je volja koja je pozvana da prosudi suprotstavljene zahtjeve i time razlikuje ispravno od pogrešnog, ona koja bira oslobođena od želje i ona je moć suđenja jer je uvijek suočena sa stvarima kakve jesu, nikad ne pokreće nešto novo. Čovjek može prihvatiti ili odbiti sve što jeste. Afirmacija ga približava svemu što postoji, a odbijanje otuđuje od svijeta.

Nedostatak rasuđivanja se pokazuje u svim područjima, u intelektualnom takav nedostatak nazivamo glupošću, u estetici neukusom, kod ponašanja moralnom tupošću ili nenormalnošću, a suprotnost svemu tome je razum. Zdrav razum nije onaj koji nam je svima zajednički već onaj koji nas smješta u zajednicu sa drugima i dopušta da komuniciramo stvarima koje nam predočavaju naša osjećanja. On u sebi može sadržavati sve što je odsutno zahvaljujući svojoj imaginativnoj sposobnosti. Valjanost prosuđivanja našeg razuma , tj. postojanje zdravog razuma će se protezati onoliko koliko i zajednica u kojoj je svima zajedničko osjećanje zdrava pamet. Oni koji ne žele rasuđivati nemaju pravo dovoditi u sumnju valjanost suda onih koji to pak čine. „Misliti znači razgovarati sa samim sobom, stoga i u sebi poslušati sebe“

Sudimo i razdvajamo dobro od zla tako što u glavi imamo neki događaj ili osobu kroz događaje iz prošlosti koji su postali primjeri. Naše odluke o tome što je ispravno, a što je pogrešno zavise o društvu u kojem želimo provesti svoj život. To društvo biramo pomoću primjera živih ili mrtvih, stvarnih ili izmišljenih osoba koje nam služe da učimo kroz njihove primjere. Iz nespremnosti da odaberemo vlastite uzore i društvo, te iz nespremnosti ili nesposobnosti da se rasuđivanjem odnosimo spram drugih nastaju skandali, kamenje spoticanja koje ne možemo ukloniti jer do njih nisu doveli ljudski ni ljudski razumljivi motivi.

„U tome je strava, a istovremeno i banalnost zla.“

Djela

Među njena najznačajnija djela spadaju:

  • Porijeklo totalitarizma, 1951.
  • Položaj čovjeka, 1958.
  • Između prošlosti i budućnosti,
  • O revoluciji, 1963.
  • Ajhman u Jerusalimu, 1963. koje je opisala kao studiju o banalnosti zla
  • Ljudi u mračnim vremenima,
  • O nasilju.

Laureat mnogih međunarodnih nagrada, među kojima Lesingove nagrade 1959. i nagrade „Sigmund Frojd1967. U Drezdenu je 1993. osnovan Institut „Hana Arent“, za istraživanje totalitarizma. Mnoga od njenih djela su prevedena na srpski jezik.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *