Ivo Andrić – Biografija

Ivo Andrić (Dolac kraj Travnika, 9. oktobra 1892. – Beograd, 13. marta 1975.) bio je srpski i jugoslovenski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine, “za epsku snagu sa kojom je nalazio teme i oslikavao ljudske sudbine izvučene iz istorije njegove zemlje“.

Život

 Andrić je pri upisu na faktultet 1914. napisao da je Hrvat

Za potrebe izdavanja lične karte Andrić je 1951. izjavio srpsku narodnost

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Travniku, mahala Zenjak broj 9, Bosna i Hercegovina u porodici Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu u Sarajevu, a filozofiju – odsjek za slovenske književnosti i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine” (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirgung der turkischen Herrschaft) Ivo Andrić je odbranio je na Univerzitetu u Gracu 1924. godine. Njegova rodna kuća je danas otvorena kao muzej – Memorijalni muzej-kuća Ive Andrića.

Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Djela

Andrić je u književnost ušao pjesmama u prozi “U sumrak” i “Blaga i dobra mesečina” objavljenim u Bosanskoj vili 1911. godine. Pred Prvi svjetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku Hrvatska mlada lirika objavljeno je šest Andrićevih pjesama u prozi (“Lanjska pjesma”, “Strofe u noći”, “Tama”, “Potonulo”, “Jadni nemir” i “Noć crvenih zvijezda”). Prvu knjigu stihova u prozi – “Ex Ponto” -Ivo Andrić je objavio 1918. godine u Zagrebu, a zbirku “Nemiri” štampao je u Beogradu 1920. godine. Njegove lirske pjesme koje za života nisu sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom “Šta sanjam i šta mi se događa”.

Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko tematsko-žanrovskih cjelina.

U prvoj fazi, koju obilježavaju lirika i pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri), Andrićev je iskaz o svijetu obojen ličnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, podstaknutom i lektirom (Kierkegaard). Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritičar Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićevog stvaralaštva, hrvatski književni istoričar, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim nemirima koji odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti.

Druga faza, koja traje do Drugog svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjedačkoj prozi i, na jezičkom planu, definitivnim prelaskom na srpsku ekavicu (što je u dosta radova stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi -često fratri- nekim od jekavskih ili ikavskih dijalekata). Po opštem priznanju, u većini pripovjedaka je Andrić “našao sebe”, pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s korpusom najcjenjenijih priča.

Pisac nije ulazio u književne eksperimente koji su dominirali u to doba, nego je u klasičnoj tradiciji realizma 19. vijeka, plastičnim opisima oblikovao svoju vizuru Bosne kao razmeđe istoka i zapada, natopljenu iracionalizmom, konfesionalnim animozitetom i emocionalnim erupcijama, ponajviše na erotskom polju. Ličnosti su pripadnici sve četiri etničko-konfesionalne zajednice (Bošnjaci, Jevreji, Hrvati, Srbi – uglavnom prozvani po konfesionalnim, često pežorativnim imenima (Vlasi, Turci)), uz pojave stranaca ili manjina (Jevreji, strani činovnici), a vremensko razdoblje pokriva uglavnom 19. vijek, ali i prethodne vjekove, kao i 20.

Treća faza je obiležena opsežnijim djelima, romanima Na Drini Ćuprija, Travnička hronika, Gospođica i nedovršenim djelom Omerpaša Latas, kao i najznačajnijim ostvarenjem toga razdoblja, pripovjetkom Prokleta avlija. Uz izuzetak Gospođice, realističkog psihološkog romana smještenog u srpsku palanačku sredinu, ostala djela su uglavnom locirana u Bosni, u prošlost ili u narativni spoj prošlosti i sadašnjosti.

Ocjena Andrića kao romanopisca daleko je od jednoznačne: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i spore, sentencama protkane naracije, uspio da kreira upečatljiv svijet “orijenta u Evropi”; po drugima je Andrić autentični autor kraćega daha, poput Čehova, pa je najbolji u novelama i pripovjetkama, dok mu odriču vrijednost postignuća u većim kompozicijama. Bilo kako bilo, Andrić je u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, Na Drini ćuprija i Travnička hronika (prvi je pisan tokom Drugog svjetskog rata u Beogradu).

Piščevo se pripovijedanje u navedenim djelima odlikuje sa: uverljivo dočaranom atmosferom, upečatljivim opisima okoline i ponašanja, no ne i psihološkim poniranjem – većina je Andrićevih likova (osim franjevaca) gonjena biološkim imperativima i determinizmom u ponašanju koji podsjeća na naturalističku školu 19. stoljeća. Osim tih dela, autor je objavio i niz pripovjedaka, putopisne i eseističke proze, te vjerovatno najbolje djelo kasne faze, zbirku aforističkih zapisa Znakovi pored puta (posthumno izdane), nesporno jednu od svojih najvrednijih knjiga.

Andrić o umetnosti

Svoje shvatanje smisla i suštine umjetnosti Andrić je izlagao, bilo u posebnim napisima bilo implicitno, u pojedinim pasažima svog umjetničkog djela. U tom pogledu posebno se ističe njegov esej Razgovor sa Gojom i pripovjetka Aska i vuk.

Umjetničko stvaranje je po Andriću složen i naporan čin koji se vrši po diktatu čovjekove nagonske potrebe za stvaranjem. U osnovi nagonska, čovjekova potreba za ljepotom je odabrana od umiranja i zaborava; ona je dijalektička suprotnost zakonima prolaznosti. U igri jagnjeta iz alegorijske pripovjetke Aska i vuk simbiozovan je umjetnički nagon čovjekov kao „instinktivan otpor protiv smrti i nestajanja“ koji „u svojim najvišim oblicima i dometima poprima oblik samog života“. Umjetnost i volja za otporom, kazuje Andrić na kraju ove pripovjetke, pobjeđuje sve, pa i samu smrt, a svako pravo umjetničko djelo je čovjekova pobjeda nad prolaznošću i trošnošću života. Život je Andrićevom djelu divno čudo koje se neprestano troši i osipa, dok umjetnička djela imaju trajnu vrijednost i ne znaju za smrt i umiranje.

  • Stvaralački akt, po Andrićevom shvatanju, nije prost reproduktivan čin kojim se gola fotografije unosi u umjetnička djela. Umjetnost, istina, mora da ima dubokih veza sa životom, ali umjetnik od materijala koji mu pruža život stvara nova djela, koja imaju trajnu ljepotu i neprolazan značaj. Fenomen stvaralaštva ogleda se u tome što umjetnici izdvajaju iz života samo one pojave koje imaju opštije i dublje značenje. Dajući takvim pojavama umjetnički oblik, umjetnici ih pojačavaju „jedva primetno za jednu liniju ili jednu nijansu u boji“, stvarajući umjetničku ljepotu koja otada sama nastavlja svoju slobodnu sudbinu. Sve što u životu postoji kao ljepota – djelo je čovjekovih ruku i njegovog duha. Sastavni je dio „života i autentičan oblik ljudskog ispoljavanja“, stvoren za jedan ljepši i trajniji život.
  • Mostovi i arhitektonske građevine najbolje ilustruju Andrićevo shvatanje trajnosti ljepote koju čovjek stvara. Anonimni neimar iz Mosta na Žepi spasava se od zaborava time što svoju stvaralačku viziju prenosi u kamenu ljepotu luka razapetog nad obalama pod kojima, kao prolaznost protiču hučne vode Žepe. Funkcija umjetnosti je i u naporu umjetnika da svoje djelo uključi u trajne tokove života da čovjeka izvede iz „uskog kruga… samoće i uvede ga u prostran i veličanstven cvet ljudske zajednice“.
  • Postojanje zla u čovjeku i životu ne smije da zaplaši umjetnika niti da ga odvede u beznađe. I zlo i dobro, kao dijalektičke autonomne sile, samo su latentnost života i ljudske prirode. Dužnost je umjetnika da otkriva i jedno i drugo, ali, istovremeno, i da svojim djelom utire put spoznaji da je moguće pobijediti zlo i stvoriti život zasnovan na dobroti i pravdi.
  • Umjetnost je dužna da čovjeku otkriva ljepotu napora podvižnika koji koračaju ispred savremenika i predosjećaju buduće tokove života. Tako umjetnost stalno otvara perspektive životu pojedinaca, naroda i čovječanstva, u podvizima i porazima onih koji su predhodili umjetnost nalazi nataložena iskustva čovječanstva. Prohujala stoljeća sublimišu svoja iskustva oko nekolikih svojih legendi, koje potom inspirišu umjetnika. Smisao savremenosti je u stvaralačkom prenošenju iskustva prošlosti u one vrijednosti savremenog stvaranja koje će nadživljavajući nas, korisno poslužiti potomcima.

„Samo neuki nerazumni ljudi – kaže Andrić – mogu da smatraju i da je prošlost mrtva i neprolaznim zidom zauvek odvojena od sadašnjice. Istina je, naprotiv, da je sve ono što je čovek mislio i osećao i radio neraskidivo utkao u ono što mi danas mislimo, osećamo i radimo. Unositi svetlost naučne istine u događaje prošlosti, znači služiti sadašnjosti“. Svrha umetnosti je u povezivanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u povezivanju „suprotnih obala života, u prostoru, u vremenu, u duhu“.

  • Po Andrićevom shvatanju umjetnik je i vjesnik istine, a njegovo djelo poruka kojom se iskazuje složena stvarnost ljudske istorije. On je „jedan od bezbrojnih neimara koji rade na složenom zadatku življenja, otkrivanja i izgrađivanja života“. Opisujući svoje stvaralačke trenutke, Andrić kazuje: „Ni traga da se vratim sebi. Samo da mogu, kao surovo drvo i studen metal, u službi ljudske slabosti i veličine, u zvuk da se pretvorim i da ljudima i njihovoj zemlji potpuno razumno prenesem bezimene melodije života…“
  • Govoreći o opasnostima koje vrebaju umjetnika, Andrić posebno upozorava na formalizam riječi i djela: „Beskrajno nagomilavanje velikih reči sve nam manje kazuje što se više ponavlja i pod njim izdišu istina i lepota kao robinje“. Najdublji poraz doživljava onaj umjetnik koji smatra da „prasak reči i vitlanje slika mogu biti umetnička lepota. Istina, svakom pravom umetničkom delu potreban je i estetski sjaj, ali on se ostvaruje samo u jednostavnosti. „Savršenstvo izražavanja forme – kaže Andrić – služba je sadržini“.
  • Pružajući „zadovoljstvo bez patnje i dobro bez zla“, umjetničko djelo će pružiti čovjeku najviši vid života – česta je poruka Andrićevog djela. Andrićeva vizija harmoničnog života budućeg čovječanstva zasnovana je upravo na uvjerenju da će umjetnička ljepota uništiti zlo i izmiriti protivurječnosti čovjekovog bitisanja.
Umjetnički postupak Ive Andrića

U načinu izgrađivanja likova i umjetničkom postupku pri oblikovanju svojih misli o životu i ljudima Andrić se ne odvaja od najljepših tradicija realističke književnosti škole, iako takav njegov postupak ne znači i ponavljanje tradicionalnih realističkih manira. Njegove slike života nisu samo realistički izraz određene životne i istorijske stvarnosti, jer on u njih utkiva i znatno šira uopštavanja i opštija, gotovo trajna životna značenja. Legendarni bosanski junak Alija Đerzelez nije samo tip osmanlijskog pustolova i avanturiste, već i večiti čovjek pred večitim problemom žene. Tamnica iz novele Prokleta avlija ima znatno šire značenje: ona je izvan vremena i mjesta kojima ih je pisac lokalizovao. Iako se u Andrićevom književnom djelu najčešće javlja Bosna, gotovo svi njeni likovi se izdižu izvan životnog kruga u kome ih pisac nalazi. Andrić, prirodno, nikada ne iznevjerava tipičnost sredine i vremena, ali on pri tom tako kompleksne ličnosti umije da dogradi i u njima podvuče ono što je opštije i životno šire od osobenosti određenih konkretnom sredinom i vremenom.

Ono po čemu se Andrić naročito ističe u našoj savremenoj književnosti, to su vanredne analize i psihološka sagledavanja onih čovjekovih stanja koja su u nas, do njega, bila izvan značajnih literarnih interesovanja. Njega najviše zanima onaj tamni i nejasni impuls u čovjeku koji je izvan domašaja njegove svijesti i volje. Polazeći od nekih savremenih postavki psihološke nauke, Andrić je prikazao kako ti tajanstveni unutrašnji impulsi fatalno truju i opterećuju čovjeka. Osim toga, on je sa posebnom sugestivnošću slikao dejstvo seksualnh nagona i čulnih percepcija na duševni život čovjeka. Zbog svega toga Andrić se prvenstveno pokazuje kao moderni psihoanalitičar u našoj savremenoj književnosti. U sudbini svake ličnosti ovog našeg pripovjedača je i neka opštija ideja, izvjesna misao o životu, čovjeku i njegovoj sreći. Zato se za njegovu prozu s pravom kaže da nosi u sebi obilježja takozvanog filozofskog realizma.

Andrićeva proza sačuvala je apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne traži stilski efekat u neobičnoj metafori ili u naglašenom izrazu, već se izražava mirnim i prirodnim kazivanjem. Skladna i jednostavna rečenica, uvjerljivost i sugestivna estetska i misaona funkcionalnost pripovjedačkih slika čine da Andrićevo djelo predstavlja najsuptilniju umjetničku vrijednost južnoslovenske književnosti.

Bibliografija
  • Ex ponto, stihovi u prozi, 1918.
  • Nemiri, stihovi u prozi, 1920.
  • Put Alije Đerzeleza, 1920.
  • Most na Žepi, 1925.
  • Anikina vremena, 1931.
  • Portugal, zelena zemlja, putopisi 1931.
  • Španska stvarnost i prvi koraci u njoj, putopisi 1934.
  • Razgovor sa Gojom, esej 1935.
  • Na Drini ćuprija, roman 1945.
  • Gospođica, roman 1945.
  • Travnička hronika, roman 1945.
  • Na Nevskom prospektu 1946.
  • Na kamenu, u Počitelju,
  • Priča o vezirovom slonu, 1948.
  • Prokleta avlija, novela 1954.
  • Igra, 1956.
  • O priči i pričanju, beseda povodom dodele Nobelove nagrade, 1961.
  • Jelena žena koje nema, roman 1963.
  • Šta sanjam i šta mi se događa, lirske pesme koje su objavljene posthumno 1918.
  • Omerpaša Latas, objavljena posthumno 1977.
  • Na sunčanoj strani, nedovršen roman, objavljen posthumno

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *