Lejla Kašić – Pustiću te

PUSTIĆU TE

Pustiću te
da osvaneš u mojim očima,
da streseš nježnost sa mojih trepavica,
da dišeš između mojih dojki.
Pustiću te
da povjeruješ
da su daljine smiješna besmislica
puka izmišljotina,
okean najobičnija pljuvačka.
Pustiću te
da sve moje gradove svedeš na jedan
i da se njegove zidine ruše dok vodimo ljubav,
dok koži od okeanske soli
podvaljuješ nemoral
i podsjećaš šta znači voljeti
i ne biti sam.
Pustiću te
da mi biraš haljine
koje se slažu uz tvoj ego i boju košulje
i da mi kažeš
”You look wonderful tonight”
dok me ljubiš u rame.
Pustiću te
da me promatraš
i smiješ se dok u tvojoj majici jedem dinju
umazana,
smotana,
u tvoje ruke umotana
i mislim kako je sve to odurni kliše,
a ipak želim da te pustim,
da pustim da traje.
Pustiću te
da me ljubiš
dok se svi sveti ne zacrvene.
Pustiću te
da mi pričaš
o djevojci s kosom boje maka
koju si volio
kada si bio mlad.
Pustiću te
da ostaneš
i nakon starosti mlad
kako bi volio opet
onu,
mene,
s kosom boje klasja.
Pustiću te
da spavaš duže
u zimskim jutrima
koja će mirisati na vanilice i breskve
jer tako mirišu
ljeto,
daleke obale,
neuredna kosa,
slamnati šeširi,
vožnje u kabrioletu,
mi.
Pustiću te da pomisliš
kako sam teška kao olovo,
(jer jesam)
tvrdoglava kao mazga,
(jer jesam)
kako sam ja
posljednja žena koju želiš,
jer sam
djevojka od novembra –
nestalna,
prevrtljiva,
nedokučiva,
najbestidnija,
najsramžljivija.
Čak i tada
kada pomisliš
da sam najgora
pustiću te
da me opet poželiš,
nasmiješ
i odneseš tamo gdje
život ne boli i
mladost ne prolazi,
gdje mirišu vanilice i breskve
gdje novembar postaje jun.
Pustiću te,
ali tada nemoj
ti
pustiti
ispustiti
napustiti
mene.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *