Mak Dizdar – rođenim imenom Mehmedalija – rodio se 17. oktobra 1917. godine u historijskom gradiću Stocu, u “donjoj Hercegovini”, kako je to zapisao u jednoj rukopisnoj autobiografskoj crtici. Njegov rodni kraj tad je bio u sastavu austrougarskog kondominija Bosne i Hercegovine, a 1918. godine postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U šestoj godini života ostaje bez oca Muharema, koji umire od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Slijedeći starijeg brata Hamida, koji je već tad bio afirmiran pisac i novinar, 1930. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.

U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njezinih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana. Kao i brat mu Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima Gajret, Novi Behar, Jugoslavenski list, Pregled…, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.

KOLO BOLA

Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega

Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do suđenog dana

Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

Kolo do kola od bola do bola…

Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti hapse majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina Faruka (Murkela), Envera i Maju.

Buđenje

Školjka na pješčanoj obali poče
u suncu da se sjaji
Zbunom lovorike i bajama javi se
sjeverni vjetar
Na limunovu stablu zamirisa jače
bijeli cvijet
Sve prisutnije se tada čuše glasi
drevnog vremena
Galebovi evo već dugo kruže okolo
budućeg kretanja
U srebrnoj pjeni probuđenog mora
izda se boginja
Krajnji je čas zbiljski shvatiti
vlastitu odsutnost
I zakoračiti u one neizvjesnosti
provalije
U samom
sebi

U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.


LABUD DJEVOJKA

Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otključala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovčega zar nisi otklopila devet
Od devet pečata zar nisi
Otpečatila devet

A ona
Ona će meni
Otključah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovčega
Otpečatih devet pečata
Ali ne otključah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpečati
Pečat
Tvoga
Srca

Dadoh joj znak ključa

A ona zaklikta
Gle ptice one sto juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka

Pogledah i ne vidjeh

Tada ona reče
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Čik stigni me

Pretvorih se u sokola

Al Labudica je već bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko

U međuvremenu, vraća se književnom radu i objavljuje prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. U časopisu Život 1954. godine objavljuje prekretno važnu poemu Plivačica, koju će potom, u nešto drugačijoj verziji, objaviti i kao zasebno izdanje, u vlastitoj nakladi (1954). Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina 20. st. pa nadalje sve intenzivnije piše i objavljuje niz knjiga poezije: poemu Povratak (1958) te pjesničke zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva (1966). Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine.


Prvo slovo o čovjeku

Satvoren u tijelu zatvoren u koži

Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce

U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti

Prostor taj do neba

Kako da premostiš?

Drugo slovo o čovjeku

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra

I kad si visokan bjelji ni od sebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži

Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina

Al u domu tvome

Kad će domovina?

Treće slovo o čovjeku

Zatvoren u meso zarobljen u kosti

Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina

Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoje jedna nije

Jedna drugu ko da

Hoće da pobije?

Četvrto slovo o čovjeku

Zatvoren u mozak zarobljen u srce

U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati

Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi

U tom kolu bola

Potonji il’

Prvi?

Peto slovo o čovjeku

U tom kolu bola ni potonji ni prvi

Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela

Kad će tijelo samo da

Postane djelo?

Objavio je i knjigu Poezija (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošireno te izmijenjeno izdanje Kamenog spavača (1970), a neposredno pred smrt i zbirku Modra rijeka (1971), također svojevrsnu autorsku pjesničku rekapitulaciju i još jedno od izrazito značajnih ostvarenja bosanskohercegovačke književne prakse. Kratko prije smrti za objavljivanje je pripremio i treće, konačno izdanje Kamenog spavača, koje je znatno skratio, izostavivši i cijeli ciklus Slovo o slovu, ali nije dočekao izlazak knjige iz štampe (1973). Za života i posthumno objavljeni su i brojni prijevodi njegovih pjesama i pjesničkih knjiga na niz stranih jezika.

Uspavanka

Kako si njezan i krhak
I kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lisce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke kao plavi nagovjestaj zore
Noge o jadnice kao da i nemas
To su dva ljiljana samo za tetosenje
Pa kako ces u svijet poci tako sitan
Kako nezasticen
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca
Ti ces zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ces u svojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ces
Zivjeti
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti

Kako si
Njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis medj ljudima a rijeci nemas
Treba da zivis medj vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze

Noge su tvoje dva njezna ljiljana za tetosenje
Al’ ja cu te pitati rosom sa mog najljepseg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepsu pricu
Ovog i onoga svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drumova

Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis za kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis
Al’ rijec ako reknes
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za covjeka

Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje gdje je ipak najjunackije bilo naici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se zivjelo

Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada duso moje duse
Nikada
Jer treba
Da zivot produzis
Zivot na zemlji valja da produzis

Uz veći broj novinskih članaka, objavio je i više desetaka publicisti­čkih i naučno-stručnih radova, od kojih su najznačajniji knjižica Stari bosanski epitafi (1961) i knjiga Stari bosanski tekstovi (1969), inače prva integralna antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti. Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.


Putevi
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.

Bio je član Uprave te potpredsjednik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, a od 1964. godine do smrti i glavni urednik časopisa Život. U ovom časopisu, uz ostalo, pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te je u poznatom tematu Života posvećenom ovom problemu objavio glasoviti esej Marginalije o jeziku i oko njega (1970), u kojem se otvoreno zalaže za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.
Izložen žestokim kritikama i napadima te suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama i uvredama, kao i političkim malverzacijama vezanim za njegov privatni život – 14. jula 1971. godine umire u Sarajevu, u 54. godini života.

San

Ima slovo tajno O sebi što šuti
Tajni su mu snovi Tajanstveni puti

Zbog tog slova čudnog odagnasmo ptice
Zbog njega smo sada nagrdili lice

U snu mekom lakom letimo ka plavom
Probudi nas zemlja S krvavom smo glavom

Zbog tog slova dragog živimo od snova
Da nas slovo ovo na javi

Ne ostavi?

Dobitnik je više značajnih priznanja i nagrada, od kojih su najvažnije: Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1964), Zmajeva nagrada Matice srpske (1967), Dvadesetsedmojulska nagrada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1967) te Zlatni vijenac Struških večeri poezije (1969).

dr. Sanjin Kodrić / dr. Gorčin Dizdar