Pietra Fon Tillen – Vražje žensko

………..VRAŽJE ŽENSKO……

U svakoj ženi jedan Vrag stanuje.
Kad žena zaspe, Vrag se u Kameleona pretvori…

Našao sam ženu koja je voljela kišu više od sunca.
U to doba sve kišne kapi bile su u panici.
Rekla mi je : Volim tetovaže
Mogao si svoje snove tetovirati po mojoj koži.
Davili smo se izgovorenim slovima
A služba vida bila je loša impresija.

Eno je.
Čujem da hoda uz rijeku.
Iskašljava nas bez padeža i glagola.

Strah je bio kukavičluk koji je priču smjestio u ćeliju punu bolesti.
Sa oba oka sam je volio , a njoj je sagorijevalo djetinjstvo.
Rekla mi je ; Sve je to život dušo.
Gledaj ga mojim očima.
One su promatračnica akrobata na obuci.
Prosviran im je mozak ljubomorom na tuđi smijeh.

Eno je.
Kažu da slaže kamenčiće.
Kažu da sakuplja snove i to je velik posao.
Vole je lutalice i galebovi.
Zemlja joj se okreće kako ona želi.
Kažu da je sretna više nego dok sam je volio.

U predsoblju sam imao zrak sjećanja.
Ispuštao sam ga svaki božji dan.
I sve je sličilo na crni humor ranjene duše
Bio sam neurotičan.
Užurbano sam pio.
Užurbano sam jeo i umirao
na onim mjestima gdje je ona drhtala.
Rekla je :Raspust dušo,
Ako ne znaš za rat
Raspust dušo,
Ako ne znaš za mir.

Eno je.
Kažu da je ništa ne boli i da je odjednom bogato biće
Da joj je glas hrapav od sreće
I da je važno presudni trenutak držati u rukama
Eno je.
Kažu da sliči na mladog pisca kao novog gosta
koji ne oklijeva pisati o sebi
I ne razmišlja o posljedicama

Bili smo dvije konfuzije.
Ona je vjerovala u život ali ne u ljude.
A ja sam vjerovao svakom i svačem prije i poslije vina,
na svakoj umjetničkoj prilici i neprilici.
Zaustavljao sam kolonu ljudi koja je vodila prema smijehu
Otvarao sam im rampu svoje kuće
Da pijemo istine
Da pričamo o tuđem prljavom rublju
Ona je glumila hladnu princezu
I vrtjela glavom
Da joj kolona što prije nestane iz vida.
Sa oba uha sam je volio
I sjekao riječi kao zvukove koji škripe.

Eno je.
Kažu da slaže snove koje će baciti u rijeku.
Vole je cigani i seoske babe.
Vole je život i smrt
I ona ne zna kome da se prikloni,

Ja sam pao kao padavica
Ja sam pao kao vodopad kojem sam udario šamar
Ja sam bio derutan od čudnog mlijeka života
kao član realitija koji potvrđuje naopake misli.
Ona je radila sklekove na tekućoj traci našeg postojanja
I pljucala znoj u svoje pjesme
Pa zorom napuštala papir i penjala se na moja ramena
Da uhvati krov svijeta.

Eno je.
Kažu da slaže snove i da je to velik posao.

Zakopčao sam se mirnim,zemaljskim prstima.
Znam da mi slaže smrt
Od trenutka kad mi je ukrala život.
Od trenutka kad sam je ugledao na ulici
A kišne kapi bile su u panici

Pietra Fon Tillen

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *