Valentina Šuković-Šaranović – Tužna priča

Priča o njoj

Posljednji put smo se srele prije skoro deceniju. Sasvim slučajno, u frizerskom salonu u koji dolaze gotovo sve žene iz mog starog naselja. Majka mi je predložila da pođem tamo: bio je u blizini njene zgrade, a i frizerka je bila dobra. I dok bih čekala da dođem na red (frizerka je uvijek imala mnogo mušterija, samim tim i pretrpan raspored, i nikad nismo počinjali u zakazano vrijeme), mogla sam sjedjeti na terasi, pijuckati kafu i gledati djecu kako se igraju na istom onom mjestu gdje sam se i ja igrala kao dijete. Prisjećajući se tako svog djetinjstva i uživajući u igri djece, potpuno zanesena trenucima koji bi me obuzimali, zaobilazile bi me priče žena, vjernih mušterija naše frizerke, o svemu i svačemu.
Tog dana sam je srela, nasmijanu i spokojnu. Bila je oduševljena što me vidi. Rekla mi je da dobro izgledam iako sam se ugojila. Rekla mi je da ima dobro plaćen posao u struci. Da je još uvijek sama. Da je spustila svoje visoke kriterijume kada su muškarci u pitanju, ali da je i dalje teško naći pravu ljubav. Čak bilo kakvu ljubav. Da se ponovo druži s Anom, našom drugaricom iz osnovne. Postaće kume, Ana će je krstiti. Zbunila sam se na trenutak, ali nisam rekla ništa. Pomislila sam samo kako, iako je naše prijateljstvo trajalo više od 20 godina, nikada nismo pričale o toj temi. Valjda ona nije mogla doći na red od toliko drugih stvari koje su nam tih godina bile prioritet. Nisam znala ni da li je religiozna, ali da me neko pitao, rekla bih da je… agnostik. Najblaže rečeno.
Rekla mi je da joj nedostajem, da bi željela da obnovimo kontakt, da se viđamo barem jednom mjesečno. Željela sam isto. Najiskrenije. To se, ipak, nije dogodilo. Žalim zbog toga, ali tih godina su mi se dešavale nevjerovatne stvari. Tih godina sam konačno morala raščistiti sa sobom i sa drugima i donijeti neke važne životne odluke. Tih godina život mi je bio na prekretnici. Tih godina sam konačno počela gledati onim očima koje sam dugo držala zatvorene i svakim treptajem kidala sam paučinu straha i sve sigurnije, bez skrivanja pogleda, odbacujući tuđa mišljenja koja sam gajila kao da su moja, prestala sam da bježim od sebe i sa leđa skinula tuđe predrasude koje su mi lomile kičmu i uspravno zakoračila na put koji vodi slobodi. Tih godina moj su život obogatila dva divna bića i naučila me bezuslovnoj ljubavi i praštanju. I opet, poslije dugo vremena, razgrnula sam tamne zavjese i pustila u svoj život snopove svjetla pod čijim sam mlazom stajala i skidala sa sebe sve laži i prljavštinu, sloj po sloj, spirala sav mrak koji me je obavijao, dok sam gazila svoje crne misli, a strašne slike nastanjene u mojoj glavi čupala iz korijena i puštala niz vjetar.
Zato nisam imala vremena za nju. A nije da nisam mislila.
Sjetim je se uvijek kada, dok vozim magistralom prema moru, prolazim pored njene velike žute kuće. Tu sam jela najbolji pomfrit, pušila najskuplje cigarete, slušala Azru i EKV i dobijala najbolje savjete. Tu smo pravile razne životne planove i ljubavne strategije. Tu smo donosile najvažnije odluke. Mnogo se smijale i samo ponekad plakale. Tu smo bile djevojčice, pa djevojke i na kraju mlade žene i zidovi te kuće čuli su mnogo raznih priča: lijepih, ružnih, tužnih, srećnih i onih sa manje srećnim krajem. Ne mogu da vjerujem da više neću ući u tu kuću čija bi toplina svaki moj problem učinila beznačajnim i lako rješivim; gdje bi me njena vlasnica dočekala s onim posebnim smiješkom koji čuva samo za mene i rekla mi da sam kraljica drame i da od miša napravim slona. A onda bi moj problem predstavila onakvim kakvim ga ona vidi, usput mi nudeći rješenje, a ja sam vjerovala svakoj njenoj riječi više nego svojim osjećanjima i svom mišljenju. I više nikad neću vidjeti njeno zadovoljno lice kad shvati da je ponovo uspjela da me ubijedi da uradim po njenom. Kad god bih je poslušala, sve bi ispalo sjajno; kad bih uradila po svom, bila bi katastrofa. To bi je posebno radovalo.
I nakon tog kratkog susreta, od prije deset godina, nisam je nikad više srela. Osim što često mislim na nju i sve godine našeg druženja.
Jednoga dana, dok sam autom prolazila pored njene kuće, baš u trenutku kad sam okrenula glavu prema dvorištu koje je, po prvi put bilo mračno a kuća neosvijetljena, i baš kad sam htjela da svojim saputnicima pričam o toj žutoj kući i prijateljici koju volim, jedan od njih, koji je sasvim slučajno poznavao, me prekide i saopšti strašne vijesti. O njoj. O njenom životu koji se pretvorio u pakao. Mučenje, kojeg ona vjerovatno nije svjesna. Bila je jedna od najjačih osoba koje sam znala. Jedna od najzrelijih. Najinteligentnijih. Najobrazovanijih. Najsposobnijih da izađe na kraj sa svim što joj se nađe na putu. I onda se nešto desilo. Nešto s čime nije mogla da se izbori. Šta, kako i kada – niko ne zna da kaže. Njena duša je samo odjednom odlutala i onda se bespovratno izgubila. Sama nije mogla da nađe put nazad jer na njemu izgleda nije bilo nijednog svjetionika. Niti u njenoj glavi odjednom su se rasplele, pokidale, otkačile, um je izgubio oštrinu i lucidnost koje su ga krasile, oči su izgubile sjaj, a lice onu klasičnu ljepotu kojom se ponosila. Kažu, izgubila je sebe. Nesvjesna novog dana, muzike i knjiga koje je toliko voljela, svojih prijatelja koje više ne prepoznaje, života koji pored nje prolazi, sunca, kiše i mirisa štrudle od jabuka koju niko nije pravio bolje od nje. Rekoše mi da ne mislim više na nju, da je bolje tako. Jer sve i da jednom stanem pred nju, ona neće znati ko sam.
A ja ne mogu da je zaboravim.
Zamišljam je kako sjedi prekrštenih ruku i nogu i kako mi se smije. Pita me primjećujem li nešto na njoj. Kažem da ne primjećujem. Onda skida traku sa kose dok vrti glavom lijevo-desno i pokazuje svoju novu boju koja je od njene prirodne svjetlija samo za nijansu. Prevrćem očima dok kritikuje moju nesposobnost uočavanja sitnica, poput nove boje kose (koja je gotovo identična staroj).
Smijemo se zajedno i hodamo ruku pod ruku. Kao i svake subote, idemo na rok svirku. Ja pričam s nekim momkom, nižim od mene za pola glave, koji piše i objavljuje pod nekim smiješnim pseudonimom, o poeziji i smislu života. Ona me vuče za ruku i šapuće: „Samo preko mene mrtve!”, dok pokušavam da je ubijedim da tip uopšte nije loš.
Pita me da li je glupo što očekuje da nađe momka koji svira kad ona uopšte nije muzikalna. Kažem joj da to ima smisla. Ubjeđujem je da sve što želimo ima smisla dok god to stvarno želimo.
– A onda – pita me ona – kad prestanemo da želimo? Šta onda?
– Onda nas baš briga. Zašto bismo mislili na nešto što je prošlo, na nešto što smo odbacili ili nas više ne zanima? TO nema smisla!
A onda je vidim kako suzne oči briše papirnom maramicom. Ne, nije baš toliko osjetljiva. Samo ima neki problem s očima, to je sve. Ne mogu je rasplakati ni knjige s tužnim krajem, ni filmovi uz koje ja prolijem more suza, ni muzika koja dira. Dijete je nekog hladnog vjetra s planine i mokre zemlje. Sunce joj je poklonilo jedan zrak koji je čuvala u očima iz kojih su se slivale kiše, ali ne spolja, niz njeno lice, već niz njenu uplašenu dušu koju je krila iza svog sarkazma, hladnoće i grubosti koju je pokazivala gotovo u svakom trenutku.
Slomila me njena sudbina. Mene, krhku i ranjivu, preosjetljivu i nespremnu da podnesem toliko loših stvari. Rastužila me do srži. Utihnulo je nešto u meni kao i svaki put kad iz mog života ode neko koga sam voljela. To što je ona fizički prisutna ne čini je više živom od onih koji to nisu. Jer njeno tijelo je tu, a ono drugo – njena svijest, osjećaj za život i ljubav, sve ono što je živjelo u njenoj duši – mrtvo je.
Kažu mi da uzalud mislim na nju, da uzalud plačem i tražim način da joj pomognem. Ona me se neće sjetiti. Ne sjeća se ni sebe, kakva je nekad bila, ni života koji je vodila… ona je samo žena od slame koja će jednom potpuno izgoreti… prazna, nevoljena, zaboravljena…
Možda od drugih, ali od mene nikad.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *