Fjodor Mihajlovič Dostojevski – Biografija

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (11.11. 1821. – 9.2. 1881.), ruski književnik poznat kao jedan od prvih predstavnika psihološkog realizma u evropskoj književnosti. Dostojevski je u mladosti bio radikalni protivnik ruskog carskog režima te je godine 1849. uhapšen, osuđen na smrt i u trenutku lažnog pogubljenja pomilovan te poslan na dugogodišnju robiju u Sibiru. To je iskustvo s vremenom dovelo do evolucije njegovih političkih stavova od liberalizma prema konzervativizmu i odbacivanju zapadnih vrijednosti. Dostojevski je bio poznat kao patološki kockar, što je imalo bitan uticaj na njegov književni rad – bilo kao inspiracija, bilo kao podsticaj na pisanje kako bi pokrio finansijske gubitke. Njegovi romani, poput Zločina i kazne i Braće Karamazovih, se smatraju inspiracijom za egzistencijalistički pravac filozofije u 20. vijeku.

Ukrajinsko porijeklo

Jedan od prvih poznatih predaka Fjodora Dostojevskog s očeve strane jeste Danilo Rtiščič čiji pisani trag je zabilježen 1506. u ukrajinskom poliškom selu Dostojiv (danas Bjelorusija) po kojem je Dostojevski dobio prezime. Tek se pretpostavlja da je ruski pisac s jedne strane imao tatarske korijene preko pisca Aslana Murze koji je na istočnoslovenske prostore pristigao u sklopu Zlatne Horde.

Jedna porodična strana Dostojevskih potom se preselila u ukrajinsku regiju Volinj gdje se po prvi puta 1570.-tih bilježi ime Fedir Dostojevski koji je radio u predstavničkoj službi prebjeglog moskovskog kneza Andreja Kurbskog. Prezime iz porodice Dostojevskih zatim se ponovno susreće 1664. u manjem ukrajinskom mjestu Serkunj, u Volinjskoj oblasti. Takođe u susjednom mjestu Kličkovci gdje su jedno vrijeme obavljali dužnosti lokalnih predstavnika i zatim postali veleposjednici istog mjesta. U istom razdoblju zabilježena su imena Karla Dostojevskog i njegova sina Homera.

Godine 1775. Dostojevski su prodali posjede u Kličkovcima, a njihov potomak Grigorij Homerovič Dostojevski preselio se u mjesto Janušpolje pokraj grada Žitomira gdje je postao sveštenik. Njegovi sin i unuci takođe su postali sveštenici: sin Jan služio je u ukrajinskoj regiji Podilji, a njegovi sinovi Andrij i Mihajlo služili su u selima Skala i Vijtivci (Vinička oblast).

Djed ruskog pisca Andrij Dostojevski takođe je bio sveštenik u razdoblju od 1782. do 1820. godine. Njegova ljubav prema Ukrajini isticala se prije svega u njegovom ukrajinskom rukopisu. Nakon njega Vijtivcima je upravljao njegov sin Lev (1820.-1829.), a drugi sin Mihajlo (inače otac ruskog pisca) pohađao je školu u Šargorodskom sjemeništu. (Vinička oblast) gdje je kao jedan od najboljih studenata poslan na Medicinsku akademiju u Moskvu. Mihajlo Dostojevski nakon završenog studija postao je jedan od najboljih ljekara u moskovskoj Marijinskoj bolnici za siromašne.

Danas se u ukrajinskom mjestu Kaljnik mogu naći grobovi iz porodice ruskog pisca Fjodora Dostojevskog. Takođe je poznato da u gradovima Kijevu, Odesi, Makijvci i Vinnicji žive rođaci Fjodora Dostojevskog, a neki od njih ne nose njegovo prezime. U mjestu Vijtivci otvoren je muzej Fjodora Dostojevskog u kojem je predstavljena njegova povezanost sa ukrajinskom kulturom, ukrajinskim društvenim razmišljanjima i samom Ukrajinom.

Mladost i književni počeci

Rodilište u kojem je rođen Fjodor Dostojevski

Sin ljekara, pripadnika nižega plemstva kojega su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnog postupanja i sadističkih mučenja i ponižavanja, Dostojevski pohađa i završava vojno-inženjerski studije u Petrogradu, no rano odlučuje da će se posvetiti spisateljskom pozivu. Prevodi Balzacovu «Eugeniju Grandet» i pod uticajem Gogolja piše svoje prvo djelo, dužu pripovijest «Bijedni ljudi» (1846.), epistolarnog oblika, koja je oduševila najznačajnijeg ruskoga kritičara Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova. U to se doba Dostojevski približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se “revolucionarna” djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenoga sistema, demokratizaciji i oslobođenju od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo doista snažno, «dostojevskijansko» ostvarenje, kratki roman «Dvojnik» (1846.) u kojem je prikazan raspad ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju zbilja i mentalne projekcije. To izvorno djelo nije naišlo na zadovoljavajuću recepciju, posebno zbog psihološkog poniranja i radikalnog rastakanja stvarnosti u svijesti protagonista, što je nadilazilo kanone onovremene estetike temeljene ponajviše na društvenoj kritici.

Dostojevski kao inženjer

Prelom: Katorga i Sibir

Prelom u životu Dostojevskog dolazi 1849., nakon zabrane kluba “Petraševaca”, hapšenja te sadističke farse što ju je izvela carska policija: autor i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred streljačkim strojem, došlo je “carsko pomilovanje” kojim su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. U stvari, caristički autoriteti nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo jedino o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. Na robiji Dostojevski proživljava ideološko preobražavanje (o kojem postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih je stavova dosta vidljivo da je Dostojevski i prije robije naginjao hrišćanskom misticizmu, te da njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove, nego iz idealističkih nazora Fouriera i Schillera – shvatanja koja je kasnije ismijavao, no koja nisu prestala biti središtem njegovih opsesija. Novo u svjetonazoru Dostojevskog nakon sibirske katorge jeste glorifikacija carizma, ruskog pravoslavlja i nacionalizma, te uopšte protivzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uslovima zabačenih krajeva azijske Rusije.

Povratak iz zemlje mrtvih

Dostojevski nakon povratka iz egzila

Nakon povratka u Petrograd Dostojevski objavljuje «Zapise iz mrtvog doma» (1860.-1862.), fikcionalizovani opis vlastitog robovanja, pun realističkih prikaza sapatnika-robijaša. Ta knjiga ostvaruje veliki uspjeh i donosi autoru djelimičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene porodične prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze), kao i lična ljudska drama (pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojem je nakon toga morao izdržavati brojnu porodicu), dovode Dostojevskoga u tešku situaciju koja je djelimično usporila njegovo stvaralaštvo – primjer je roman «Poniženi i uvrijeđeni» (1861) koji, uprkos za pisca “reprezentativnom” naslovu, zaostaje za većinom njegovih pređašnjih, a kamoli budućih djela.

Da bi pobjegao pred vjerovnicima, autor odlazi na putovanje u Evropu (1862.), kada boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. U Londonu posjećuje Hercena i Bakunjina. Tokom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Europu, ovaj put s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela porodični mir i sreću, postala majkom njegove djece (u Rusiji još žive direktni potomci Dostojevskog, i to u bijednim materijalnim okolnostima u koje su ih bacili komunistički totalitarizam i posljedice kapitalizma nakon raspada SSSR-a) te ga odvikla od kockarske zavisnosti.

Veliko kreativno razdoblje

Dio iz Braće Karamazovih

Godine 1864. Dostojevski objelodanjuje briljantne «Zapise iz podzemlja» – jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana, preteču sličnih djela Camusa, Krleže, Celinea ili Andrejeva. U njemu je pisac primijenio niz postupaka u kojima je inovirao prozu i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i uopšte “humanističkim” stereotipima, niz esejističkih poglavlja koja su esencijalno dramatizovani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; žurnalistički stil kojem je jedina svrha funkcionalnost u saopštavanju autorove vizije, a ne estetski doživljaj; psihološku tipologiju koja obuhvata najčešće krotke i ponizne hrišćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih opšteprihvaćenih vrijednosti ili “religiozne ateiste” (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Kirilov), djecu iz “slučajnih porodica” i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana «Mladić», «Zapisi iz podzemlja»). Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. st. (primjer je duža pripovijest «Krotka»), sažeo je radnju u svega nekoliko dana («Idiot») ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora («Krotka»), te stvorio istinski “polifoni roman” (kako ga je nazvao istaknuti ruski teoretičar Mihail Bahtin) u kojem mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraz kako u interiorizovanim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima.

Većina je romana Dostojevskog smještena u tmurno okruženje velegradskog podzemlja, sa središtem oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnog romana i crnih hronika (ubistvo, očeubistvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo “prokletih pitanja”: naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada. Kako su primijetili neki kritičari – Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao “srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život” možda i primjeren opis njegova vlastitog stvaralaštva. U tipologiji junaka koju je naveo Northrop Frye u knjizi «Anatomija kritike», književni se likovi kreću od nadzemaljskih bogova i polubogova (najčešće mitske i religijske priče) do običnih ljudi (realistički roman) i, u čitateljevom diskursu, inferiornih pojedinaca koji su ispod nivoa vrijednosti prosječnih ljudi. Paskalovskim rječnikom, čovjek je biće niže od anđela. No, likovi Dostojevskog su često i niže od običnih ljudi, katkad upravo animalni, ali u trenutcima ekstaze dosežu i prelaze nivo anđela, pa je ta dvostruka optika jedna od tajni uzbudljivosti djela Dostojevskog: istovremeno niže od životinje i više od anđela, njegovi arhetipski raskoljeni junaci zrače duhovnom vitalnošću koja je temelj metafizičke i spiritualne naravi.

Dostojevski 1872.

U velike romane Dostojevskog obično se broje sljedeća djela: «Zločin i kazna» (1866.), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motivisanom ubistvu sa središnjim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheovog nadčovjeka; «Idiot» (1868.), u kojem je Dostojevski dao hristoliki lik kneza Miškina, kao i realistički implicitni komentar o propasti neuslovnog dobra u sekularnom svijetu; «Bjesovi»/»Demoni»/»Zli dusi» (1872.), «najdostojevskijevski» roman o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičkog nimbusa u ruhu političkoga romana; «Mladić»/»Žutokljunac» (1875.), rusku verziju njemačkog odgojnog romana, koji karakteristično vrije haotičnim događajima i ne vodi, poput Bildungsromana ni u kakvu sređenu građansku egzistenciju; te posljednje, najopsežnije i najveće djelo, «Braća Karamazovi» (1881.), formalno o patricidu u porodici s ocem i trojicom braće, no romanom u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme, i za koji se može reći je pobijeđeno porukom nade u uskrsnuće i vječni život kojom «Braća Karamazovi» i završavaju.

Smrt i apoteoza

Grob Fjodora Dostojevskog

Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanog epileptičnim napadom. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Želio je napisati ostatak «Braće Karamazova» (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je, po procjenama policije, sudjelovalo i 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma – uprkos piščevom dvosmislenom stavu prema cijelom pitanju, kao i poluslužbene “kanonizacije” Dostojevskog od strane carističkoga režima.

Fjodor Dostojevski pripada najužem krugu svjetskih vrhunskih pisaca, poput Dantea, Shakespearea, Tolstoja, Cervantesa, Prousta i još nekolicine autora. Njegov je uticaj na svjetsku književnost neizmjeran – od Leonida Andrejeva do Hermanna Hessea, od Williama Faulknera do Franza Kafke, od Marcela Prousta do Gabriela Garcie Marqueza. Rijetko je koji moderni pisac izbjegao njegovoj sjenci (pa i oni koji su se bunili protiv Dostojevskog, kao Miroslav Krleža i Joseph Conrad), a posebno mu duguju pokreti ekpresionizma i egzistencijalizma.

Djela
Romani
Novele
Zapisi

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *