Jelena Lengold – Država koja se plaši pjesnika ne uliva povjerenje

Književnica iz Srbije, Jelena Lengold, nedavno je dobila Nagradu čitalaca Evropske unije za najbolju evropsku priču, a tim povodom govori za “Vijesti”

U vrijeme kada zabrinjavaju statistike koje pokazuju da se sve manje čita i da je sve manje strastvenih čitalaca i uživalaca književnosti, umjetnica pisane riječi iz Srbije, Jelena Lengold,
dobila je nedavno Nagradu čitalaca Evropske unije za najbolju evropsku priču.

Pored profesionalnog pisanja, Lengold često iznosti svoja mišljenja i na društvenim mrežama, te ističe da je veoma bitno govoriti o stvarima o kojima većina medija ćuti.

“U vremenima kao što je ovo sada – a ja mislim da je sada jedno veoma nepravedno i teško vrijeme – mislim da se mora iskoristiti svaka prilika kada ste u javnosti da progovorite o onome o čemu većina medija ćuti. S druge strane, to govorenje na mrežama jeste i neka vrsta katarze, u opštoj nemoći u kojoj živimo. Možda je na neki način i varka jer ste okruženi grupom istomišljenika. Ne znam šta bih više od slobodne riječi ja mogla da uradim u svojoj šezdesetoj godini”, rekla je ona u razgovoru za “Vijesti”.

Poznata pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerka, i nekadašnja novinarka, kazala je “Vijestima” i da su (nova) Evropska nagrada, kao i okolnosti vezane za nju, bile “filmske i nestvarne”, iako joj priznanja nijesu strana (dobitnica je Evropske nagrade za književnost 2011. godine za zbirku priča “Vašarski mađioničar”, nagradu “Žensko pero”, “Biljana Jovanović” i nagradu “Zlatni Hit Liber” za istu zbirku, te i Andrićevu nagradu za najbolju knjigu priča na srpskom jeziku za “Raščarani svet” 2016. i mnoge druge). Njena djela su prevedena na više evropskih jezika.

U razgovoru za “Vijesti” govorila je i o svom stvaralaštvu, odlasku iz novinarstva, “krugu tragedije u kom smo se našli”, te priznaje da joj je još uvijek čudno što bez pasoša ne može do Hrvatske…

Dobitnica ste Nagrade čitalaca Evropske unije za najbolju evropsku priču “Jasmin i smrt”. Iako nije nagrada stručnog žirija, veoma je značajno kada publika – čitaoci, donesu odluku za ovakvo priznanje. Koliko Vam je bitna ova nagrada, nakon mnogih ranijih?

Veoma me je obradovala ova nagrada i sve okolnosti vezane za nju djelovale su nekako filmski i nestvarno. Sjedjeli smo u tom divnom dvorcu i nismo znali, dok nisu prozvali pobjednike, ko je od nas izabran. Zaista je djelovalo bajkoliko. A opet, u životu mi se već desilo nekoliko lijepih, nestvarnih momenata, tako da sam naučila da ih prihvatim, da u njima uživam i da se istinski radujem, jer život izvan takvih rijetkih događaja nije baš bašta puna cvijeća.

Kako biste čitaocima, koji nijesu upućeni, predstavili priču “Jasmin i smrt”? O čemu ste pisali, a šta je ideja, motiv djela?

Svi čitaoci mogu lako pronaći i ovu, i sve ostale priče koje su učestvovale na konkursu, na sajtu EUPL, tu se nalazi antologija ovih priča, na originalnim jezicima i na engleskom. Ali, u najkraćem, moja priča govori o jednom neobičnom susretu u avionu i o jednom modernom strahu koji danas vlada – strahu od terorista. Do kraja priče ne znamo da li ovaj susret junake vodi u ljubav ili u smrt.

Pišete kako kratke priče, tako i romane, poeziju… Koliko Vam sve to pruža različitih mogućnosti?

Za mene je to normalno. Ali, ponekad čujem od nekih kritičara da postoje izvijesne prednosti za mene kao romanopisca u tome što sam i pjesnik. U mladosti sam se izražavala, prije svega kao pjesnik, onda sam postepeno prelazila na prozu. Bojim se da danas sve manje osjećam tog pjesnika u sebi.

Vaš novi roman se zove “Odustajanje”. Da li samim naslovom insinuirate na odustajanja koja prate čovjeka tokom života? Odustajanje od ciljeva, možda i od ljudi ili borbe, nekada i odustajanje od života…?

Interesantno je kako većina ljudi pojmu odustajanja automatski daje neke negativne konotacije. Čini mi se da je to zbog raznih zahtjeva koje ovo moderno vrijeme stavlja pred nas, a koji svode na to da ljudi moraju iz sebe neprestano da izvlače maksimume. To je užasno naporno! Ponekad se pitam da li čovjek stigne da osjeti život tako jureći sopstvene vrhove. Meni se, pak, čini da odustajanje od koječega može da bude i deo životne mudrosti, nekakvog sazrijevanja, i nadam se da će čitaoci i to spoznati čitajući ovaj roman.

Da li je balkansko društvo, makar društvo nekadašnje Jugoslavije, po Vašem mišljenju, društvo koje odustaje, odnosno koje se miri sa stvarnošću i prilagođava joj se?

Bojim se da sve više jeste taj slučaj, makar u Srbiji. Među ljudima koje srećem vlada užasno velika apatija, bezvoljnost, niko ne vjeruje da njegova lična volja i želja imaju ikakvog značaja, a još manje moć da bilo šta promijene. Postali smo depresivno društvo koje sve više gubi i empatiju i osnovnu životnu radost i ambiciju, a nekako usput, izgubio se i dobar ukus i lijepo vaspitanje i nježnost i pažnja i štošta… Naravno, uvijek postoje ljudi koji vas iznenade, ali posmatrano generalno, mi smo sada jedno grubo društvo koje živi nekakav kič život od danas do sutra. Bez izgleda da će nam u doglednoj budućnosti biti bolje.

Drugi dio romana nosi naziv “Zastrašujuća mogućnost slobode”. Nedavno ste u jednom intervjuu kazali i da je sloboda uvijek zastrašujuća. Iako i čovjek i društvo uvijek trebaju neku vodilju ili autoritet, stremi se, čini mi se, isključivo slobodi. Da li je onda demokratija donekle nemoguć sistem u društvu, možda posebno na Balkanu, s obzirom na tradiciju zauzimanja fotelja političkih lidera koju svaka od zemalja bivše SFRJ može prepoznati?

Neki bi teoretičari kazali da apsolutna sloboda, ili istinska demokratija, zapravo i ne postoje. Ali, mi na Balkanu kao da se baš naročito trudimo da dokažemo nepostojanje ovih svetih pojmova. Ja, međutim, i dalje vjerujem da je sloboda cilj kome treba težiti, i da je kulturno, demokratsko, pravedno društvo neophodan minimum za dostojanstven ljudski život. Mi smo proživjeli naše živote pod raznoraznim režimima. I mi, i naši roditelji, i njihovi roditelji, pa nam se čini da je normalan, lijep, pristojan život utopija, izmišljotina. Ali nije! Dovoljno je otići na vikend u neku normalnu zemlju, u neki lijep grad, i shvatiti da mi, jednostavno, živimo na mjestu prepunom nepravde.

Jelena Lengold

Dok nijesu prozvali njeno ime nije znala da je dobitnica nagrade: Sa svečanosti

I tako naša društva čekaju na neke promjene koje su gotovo uvijek na vidiku i veoma blizu, često vezane samo za političke okolnosti. Da li je, po Vašem mišljenju, narod postao pasivan ili mu se pasivnost nametnula?

Kao što već rekoh, to predugo traje, i logična posljedica toga je da se ljudi umore i izgube vjeru u mogućnost promjene. A mlade generacije, koje bi po definiciji trebalo da budu najviše angažovane u tome, oni se drugačijeg vremena i ne sjećaju. Moja generacija je sa 30 godina znala za šta se bori, današnji tridesetogodišnjaci, koji su život proveli ovdje, nemaju pojma šta je to život u civilizovanoj zemlji. A ono što nikad nisi imao, ne može ni da ti nedostaje. To je taj začarani krug tragedije u kom smo se našli i pojma nemam kako ćemo to da prevaziđemo. Meni je sad već jasno da se za svoga života u ovoj zemlji neću voziti metroom, ni nekim normalnim vozom, da neću imati ni dobru platu, ni dobru penziju, jasno mi je da je za moju generaciju kasno.

I sami često komentarišete stanje u Srbiji. Zbog čega? Smatrate li potrebnim da se umjetnici i intelektualci eksponiraju na taj način?

U vremenima kao što je ovo sada – a ja mislim da je sada jedno veoma nepravedno i teško vrijeme – mislim da se mora iskoristiti svaka prilika kad ste u javnosti da progovorite o onome o čemu većina medija ćuti. S druge strane, to govorenje na mrežama jeste i neka vrsta katarze, u opštoj nemoći u kojoj živimo. Možda je na neki način i varka jer ste okruženi grupom istomišljenika. Ne znam šta bih više od slobodne riječi ja mogla da uradim u svojoj šezdesetoj godini.

Kad sam već spomenula i Srbiju i Crnu Goru, šta mislite o nedavnim navodima da je Matija Bećković proglašen nepoželjnim gostom Crne Gore?

Ja i dalje imam problem da povjerujem da se to stvarno desilo – iako znam da jeste. Ko god da je donio takvu odluku, napravio je veliku glupost i pokazao slabost. Jer država koja se plaši pjesnika meni ne uliva previše povjerenja. Razlike u mišljenjima se, u civilizovanom društvu, ne rešavaju na taj način, a u današnje vrijeme, kada bilo čija izjava obiđe svijet za samo nekoliko sekundi, zaista je uzaludno i smiješno pokušavati da bilo čiju misao zaustaviš na državnoj granici.

Imate li neke planove za dalji rad? Pretpostavljam da slijede promocije novog romana, hoćete li možda posjetiti Crnu Goru?

Nedavno sam bila gost Biblioteke u Herceg Novom, a prije nekolike godine su me zvali na Sajam knjiga u Podgorici. Uvijek rado dolazim u Crnu Goru i doći ću opet. Mislim da ću uskoro imati jednu promociju u Kotoru.

Kako objasniti da je čudno što se bez pasoša ne može u “region”

Da li vučemo neke zajedničke trenutke, uspomene, možda i traume iz, ne tako davne a zajedničke prošlosti, koje utiču na naša današnja društva?

Moja generacija još ima mnogo zajedničkih uspomena, ali vrijeme prolazi jako brzo, dolaze nove generacije kojima je ovo ovakvo stanje normalno, za njih je ovo vječnost. Uskoro će biti veoma teško objasniti tim mladim ljudima zašto je meni neobično kada s pasošem ulazim u Crnu Goru ili Hrvatsku…

Teško je biti žena na Balkanu

U Vašim djelima je karakterističan odnos između muškarca i žene ili muškarca prema ženi, pa i žene prema sebi samoj. Ako bismo u fokusu društva imali upravo taj odnos prema ženi, kako vidite naše društvo? Književnost i život nisu jedno isto i teško da bih kroz svoje knjige mogla da objašnjavam stanje našeg društva danas, ja ne pišem takvu vrstu knjiga.

Posmatrano izvan literature, bojim se da smo mi u toj ravnopravnosti polova negdje zapeli, zastali, zavarani ubjeđenjem da živimo u društvu u kom su muškarci i žene jednaki, a to ni približno ne odgovara činjenicama. Naprotiv, prepuni smo predrasuda, agresije, mizoginije, previše žena i dalje živi u većoj ili manjoj neslobodi ili strahu. A ne vidim da institucije to rešavaju. Jednom riječju – i dalje je užasno teško biti žena na Balkanu.

Da li biste rekli da je Vaša proza na neki našin feministička?

Ako malo šire posmatrate stvarnost – svaka umjetnička kreacija nosi sa sobom iskru feminizma. Umjetnost zahtijeva da budete slobodni, da se upustite u poduhvat mašte, u poduhvat mijenjanja stvarnosti shodno svom unutrašnjem biću, podsvjesnom impulsu, bilo čemu… Da biste to radili, morate zaista osjećati slobodu u sebi i morate je, kroz svoje djelo, ponuditi i čitaocu. U tom smislu: da, svaka je knjiga i feministički manifest, jer umjetnost širi i oslobađa svaku dušu koju dotakne.

Mediji u Srbiji ni na šta ne liče. Izuzeci su rijetki

Bavili ste se i novinarstvom. Zbog čega ste prestali i kako Vam izgleda situacija u medijima u Srbiji, pa i u Crnoj Gori, ako ste upoznati sa dešavanjima kod nas?

Prestala sam da radim na Radiju jer su me isterali, u vrijeme Miloševića, kad je mnogo novinara postalo nepoželjno na RTS-u. Za razliku od nekih drugih, ja se nisam borila preko suda, jer nisam više ni željela tamo da se vraćam. Evo vidimo da i danas, skoro 30 godina kasnije, mediji u Srbiji i dalje ni na šta ne liče, uz rijetke izuzetke.

www.vijesti.me

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *