Marija Ivanović – Hrskavi egzistencijalni vestern

Najbolji filmovi Itana i Džoela Koena imaju neku čudnu moć. Poslije njih se osjećate kao čovjek koji pada u prašinu umirući od smijeha – iako je upravo primio metak u čelo. Junaci braće Koen – marginalci, oni čiji se život uvijek odvija drugdje, ljudi čije velike planove dovijeka uništavaju namrtvo sjebane odluke sudbine – to smo svi mi. I zato ih toliko prokleto volimo i navijamo za njih, čak i kada nas zasipaju mediokritetštinama kao što su „Burn After Reading“ (2008), „A Serious Man“ (2009) ili „Hail, Caesar!“ (2016).

Na našu veliku sreću, Itan i Džoel umiju da uzvrate povjerenje. To su i dokazali ovogodišnjim omnibusom „The Ballad of Buster Scruggs“.

objektiv2

Kauboj dendi

Hrskavi vestern braće Koen, dostupan za striming na Netfliksu, podijeljen je na šest zasebnih priča. Neke funkcionišu manje, neke više, kao većina filmova epizodičnog, antologijskog formata. No, dok se vinjete smjenjuju pred vašim očima, polako nestaje osjećaj kao da ste umjesto obilnog ručka dobili nekoliko maleckih zalogaja. Odjednom ste skroz siti. Zadovoljno gladite stomak i jedva čekate da ponovo ogladnite i počastite se ovom ili nekom drugom koenovskom zakuskom.

Poslije kraćeg razmišljanja, lako je poređati šest priča po jačini. Apsolutno najvibrantnija je uvodna, po kojoj je film dobio ime. „The Ballad of Buster Scruggs“ otvara sjajni Tim Blejk Nelson („O, Brother Where Art Thou?“, 2000) u ulozi raspjevanog, dendijevskog kauboja u bregovićki bijelom kaubojskom kostimu.

Baster Skrags djeluje kao bezazlen lik dok jaše, pjeva melanholičnu pjesmu i ruši „četvrti zid“ predstavljajući se gledaocima. No, poslije samo nekoliko minuta, pred vama je najsmrtonosniji pistolero Divljeg zapada. Izluđujuće ljubazan, pjesnički blagoglagoljiv dok masakrira protivnike, blještavo bijel kao da je išetao iz reklame za „Vanish“ – Baster je nalik pobratimu Duška Dugouška koji je nekim čudom zalutao u vestern.

objektiv3

Mamuze i krila

Kad je riječ o miješanju nasilja i humora, braća Koen su alhemičari svog zanata. U jednom momentu skupljate vilicu sa poda zbog neočekivanog, smrtonosnog poteza kauboja, a u drugom ne vidite ekran od suza dok taj isti lik izvodi muzičku tačku u kaubojskom salonu.

Trominutna scena okršaja, poslije kog se kafana horski priključuje Basterovom pjevanju pjesme „Surly Joe“ (obrada numere iz Maršalovog vesterna „Destry Rides Again“ iz 1939. sa Džejmsom Stjuartom) zaslužuje antologijsko mjesto u u istoriji filma.

Jedina mana? Nakon bizarnog oproštaja sa Basterom Skragsom saznaćete zašto je kauboj zamijenio mamuze krilima i osjetićete se prevareno. Nećete biti spremni da se rastanete sa likom koji ima dovoljno energije i harizme da iznese cijeli dugometražni film, ako ne i zasebnu franšizu. I vjerujte, frustrirajuća potreba za višečasovnim vestern mjuziklom braće Koen neće vas napustiti dugo nakon gledanja ovog ostvarenja.

Zlatni tragač

Mjesto broj dva zaslužio je „All Gold Canyon“. U četvrtoj vinjeti po redu, koja je zasnovana na priči Džeka Londona, pratimo neprikosnovenog Toma Vejtsa u ulozi usamljenog tragača za zlatom. Bard brundavog glasa krade Bogu dane polako rovareći po mulju u potrazi za žutim grumenčićima i naizgled je udaljen od bilo kakve opasnosti.

Opet, sve vrijeme ste napeti, ukopani u sjedištu. Jednostavno znate da nešto mora da mu se dogodi, prije ili kasnije. Zbog toga vam srce preskače otkucaje čak i u najbanalnijim scenama, poput one u kojoj se Vejts penje na drvo i krade jaja iz gnijezda dok ga sa obližnje grane zlokobno posmatra majka-sova.

Naravno, kao i u drugim pričama braće Koen, kad gorite od frke da će lik da strada i pokušate da predvidite kako će to da se dogodi – on preživi. Ili obrnuto. Neko je poginuo i u ovoj priči, ali nećemo vam otkriti da li je to bila sova, tragač ili neko treći. Kazaćemo vam nešto mnogo bitnije: Vejts je odbrundao pjesmu „Mother Machree“ iz istoimenog vesterna iz 1928. maestra Džona Forda – a to je samo jedna od numera zbog kojih „The Ballad of Buster Scruggs“ ima blistav soundtrack.

objektiv4

Leoneova lekcija

Treću poziciju zauzima „Near Algodones“ sa simpatičnim pljačkašem (Džejms Franko) i ćić-ludim radnikom u banci kog igra genijalni Stiven Rut. U ovoj priči, drugoj po redu, koja se duhom savršeno nadovezuje na urnebesni uvod, braća Koen rade ono što najbolje umiju – smiju se smrti u lice.

Naravno, prije toga isporučuju jednu od važnijih, serđoleoneovskih lekcija o Divljem zapadu: ovo je mjesto u kom uvijek postoji neko luđi i smrtonosniji od tebe. No, vjerovali ili ne, u paket pun nasilja, pucačine i darvinovskog nagona za preživljavanjem – režiseri su uspjeli da umetnu i malo nevine ljepote.

Proglasite nas ludim, ali momenat u kom pljačkaš nataknut na vješala posmatra djevojku u prljavoj rulji i dirnut je njenom ljepotom – kao da je izašao iz melanholične glave Dostojevskog. Opet, sasvim je koenovski, što vidimo nekoliko sekundi kasnije, kad se i pred banditovim očima zacrni mrak.

Čovjek je lasica

Na četvrtom mjestu je priča o impresariju (Lijam Nison) i njegovom štićeniku odstranjenih ekstremiteta (Hari Meling) koji putuju u teatarskoj kočiji po Divljem zapadu i priređuju recitacije za mase. E, ovdje više nema nikakve sumnje da su braća Koen spremila izuzetan egzistencijalni vestern.

Za razliku od ostalih priča, u segmentu „Meal Ticket“ nema eksplicitnog nasilja. I baš to odsustvo čini priču tako jezivom, kao da je iščupana iz grozničavog sna Edgara Alana Poa. Tačno da poželite da vidite još koje čelo koje je rascvjetao metak, samo da ne morate da se davite u ovom beketovskom iščekivanju i svjedočite koliko daleko može otići čovjekov instinkt za preživljavanjem…

Mjesto broj pet zaslužila je priča sa Brendanom Glisonom i Džondžom O'Nilom u cipelama lovaca na glave. Budite vrlo pažljivi dok budete gledali „The Mortal Remains“ koja zatvara film – nimalo slučajno.

U ovoj klaustrofobičnoj vinjeti, kroz razgovor pet čudnih putnika u kočiji, sumirana je suština i ovog i svih ostalih filmova braće Koen. Sve što misle o čovjeku i načinu na koji se mora tretirati ta zabavna lasica, pakosna i smiješna u isti mah.

objektiv5

Smijeh za smrt

Jedina priča koja nikako da proradi, iako utisak o njoj malčice popravlja tragično finale, jeste „The Gal Who Got Rattled“ sa Zoi Kazan i Bilom Hekom. Poslije prikazivanja života na Divljem zapadu iz ugla prepoznatljivih vesternovskih figura, od kauboja i pljačkaša, preko putujućih umjetnika i tragača za zlatom, do lovaca na glave – braća Koen bave se pozicijom žene u ovom prljavom svijetu. Nažalost, vrlo neuspjelo. Dosadno do bola.

Opet, i ova priča je gledljiva. Ma koliko neharizmatična bila, ne može da pokvari utisak o kompletu: još jednoj ubilački dobroj koenovskoj baladi o ljudima koji su, božjom ili čijom li već voljom, primorani da žive u kretenski izgrađenom svijetu. Nemojte da vas zavara golicanje po stomaku. „The Ballad of Buster Scruggs“ je film sa veoma mračnim zaključkom i o životu i o smrti i o značenjima koja im dodjeljujemo, nesposobni da prihvatimo da nas tu niko ništa ne pita.

Kako bi samo bilo dobro da braća Koen nastave punim trkom sad kad su se vratila u sedlo. I da ovaj vestern označi početak zrele faze njihove karijere… Dok čekamo da vidimo što će biti sa njima, hajde da probamo da se smijemo smrti u lice. Vjerujte nam, u pravu su braća Koen. Ništa drugo, osim smijeha, nije zaslužila – ni ona, ni mi.

Marija IVANOVIĆ

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *