Miki Manojlović – Kultura je bit svega, bez nje nema napretka, ali ljudi su mazohistički opsjednuti politikom

Moram vam reći da politika na svim prostorima ulazi u svaki dom, ulazi čak i vani, ali to su sretnija, sređenija društva. Ljudi gledaju taj dnevnik i slušaju vijesti. Čovjek današnjice otkad se probudi čeka što će čuti i što će se novo dogoditi. Što će biti još strašnije od onoga što živimo i što se događa. U ljudskom biću ima nečeg mazohističkog i jednostavno želi vidjeti neki problem, vidjeti neki požar ili nesreću.

Ja sam čitao “Slobodnu” dok se vi još niste rodili – pohvalio nam je legendarni Miki Manojlović kad je došao u zagrebački hotel “Dubrovnik” na dogovoreni intervju. Jedan od najboljih glumaca svih vremena na ovom području gostuje na ZFF-u s filmom “Sam samcat” Bobe Jelčića, gdje ima upečatljivu sporednu ulogu.

Miki je u filmu opet impresivna glumačka pojava, dosta je samo da sjedi i puši cigaretu, sve su oči uprte u njega. Ne mora Miki imati nikakav tekst, samo biti u kadru, a oko jednostavno bježi na njega. To je odlika velikog glumca.

– Čujte, kad ste sami u kadru… normalno je ako sam samo ja tu da onda vi to i gledate. Normalno je da oči publike gledaju tu jer nemaju što drugo gledati – skromno će Miki.

 

Ali, niste sami…
– To je drugo. Ne znam. To vam je s filmom jedna određena stvar, to je jako zanimljivo. Puno o tome možemo razgovarati. Film je ipak jedna uokvirena nadgradnja koja vam je dana i određena. Vi nju pratite, ne možete van tog kadra. I to je mana filma. (smijeh)

Za razliku od kazališta…
– Za razliku od kazališta.

Razmjerno često vas viđamo u hrvatskom filmu. Redovno dobivate ponude i uredno se odazovete? Paše li Vam glumiti na hrvatskom?
– Vrlo se neuredno odazivam.

Znači, ima toga još…
– Čujte, nisam ja tu baš konstantno, ali nije bilo nikakvih većih prekida. Sad je tu hrvatska kinematografija koja ima ogromnu tradiciju, nakon jugoslavenske koja je bila zajednička i bila je prožeta. Bili smo prožeti tako da sam ja igrom slučaja u hrvatsku kinematografiju, tada jugoslavensku, ušao 1980., 1981. godine. To je prirodno.

Ne zaleti vam se ekavica koji put pa da bude rez ili nešto?
– Ne, ne. Vi možda niste gledali “Kralja Leara” u HNK na hrvatskom.

Nisam gledao, ali znam…
– Pitajte. Mnogi mi kažu ”čekali smo te gdje ćeš se zeznuti”.

Mnogi zlobnici bi to htjeli…
– Nisu zlobnici…

Ipak, nikad Vam se to nije dogodilo.
– Nikad. Jednom mi se dogodilo kad sam rekao “spas'ti” umjesto “spasiti”.

Je li Vam ikad itko s jedne od ove dvije strane možda prigovarao što glumite u hrvatskom filmu jer uvijek su prisutne neke nacionalne tenzije?
– Ne, ma kakvi. Obratno. Ni približno. Ja ne znam za takav slučaj. Možda je takav slučaj kod nekoga, možda postoji, ali ne znam za to. Da je više takvih događaja bilo bi bolje.

Mislite, više sinergije? Više produkcija bivše Jugoslavije?
– Da. Ali, ne mislim samo na film i kazalište. Pazite, recimo kazalište. Kakav je potez HNK, koje je nacionalno kazalište, to je ozbiljan pokazatelj više stvari – oni su zvali jednog glumca… neću ni govoriti više od toga, da bi tek ispunili ne znam što. To je jedan pokazatelj ozbiljne zrelosti i svijesti o otvorenosti koja nije samo u smjeru Beograda nego u svim smjerovima. Mislim, nešto otvorenog srca s dobrom namjerom. To je bitno. To se nije događalo često. Nije ni bilo rata. Događalo se ponekad na filmskom ljetu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, pojedini glumci bi glumili, ali ovo se nije događalo. To je velika stvar.

Film je nešto drugo. U filmu je uvijek bilo više te prožetosti nego u kazalištu. Zato je to jedan pokazatelj koji nije samo još jedan dokaz koliko je Dubravka Vrgoč tu bitna za hrvatsku kulturu, ne samo u ovom mom slučaju nego generalno. Mislim, što je sve ta žena napravila na mnogim planovima. Ne ulazimo u ove druge, unutarnje “razmjenice”, ali ono što ostaje to je rezultat, to je ono što se vidi na sceni. To je publika koja gleda. Tu i u inozemstvu. To važi i za film.

Film koji predstavljate na ZFF-u, “Sam Samcat”, obiteljska je drama, ali sa strane, implicitno, a opet razorno na neki način, ulazi politika kao npr. vidimo vijesti o “Lex Agrokoru” itd. Mislite li da je danas politika sveprisutna i da ulazi i svaki dom, pogotovo na ovim prostorima?
– Moram vam reći da politika na svim prostorima ulazi u svaki dom, ulazi čak i vani, ali to su sretnija, sređenija društva. Ljudi gledaju taj dnevnik i slušaju vijesti. Čovjek današnjice otkad se probudi čeka što će čuti i što će se novo dogoditi. Što će biti još strašnije od onoga što živimo i što se događa. U ljudskom biću ima nečeg mazohističkog i jednostavno želi vidjeti neki problem, vidjeti neki požar ili nesreću. Pogledajte samo portale kojima smo okruženi. Pogledate bilo koji portal, samo tko je koga i kako ubio, silovanja, zatočeništva, pedofilija, u crkvi, van crkve, svugdje. Mislim, dobri primjeri nakon rata su zapravo uništeni i ne stvaraju se novi. Imate generacije koje više ne mogu prepoznati kvalitetu nečega, smisao nečega.

Zato ste Vi tu…
– Dobro to. Vidite, to je jako bitno. I zato su ova uznemirena plemena na ovim prostorima ovako ustreptala na svaku novu… na sve. Sve istovremeno postaje opći i osobni problem. U ovoj preinaci i transformaciji, u ovoj brzoj promjeni od 1989. i pada Berlinskog zida do danas, nailazimo na… još se nismo oslobodili loših đaka, ja to zovem Svetozara Markovića, niti očistili. Što su loši đaci? Imate jedan populizam koji vibrira, jedan populistički pristup životu. I to je ono što je ubitačno.

Osobna kreativnost, osobna odgovornost, nekad sputana, a mnogo puta neotvorena i nerazvijena. A taj globalni kotač koji melje i koji ide svojim putem, on i nema potrebu za presretnim i bezbrižnim čovjekom. Čovjeka mora brinuti. U tom trenutku možemo prazniti polja i sela, možemo raditi ovo ili ono u ime slobodnog tržišta, u ime zdrave konkurencije. Ljudi odlaze tamo gdje je bolje. Tako je uvijek bilo. I onda svaka nova visoka zgrada znači jedno prazno selo više. Što je s osnovnim vrijednostima? Kako su nestale?

I kako ih vratiti…
– I kakva će to, a naravno neće nikakva, osveta slijediti onima koji unište, recimo, mesnu industriju da bi netko tko ima pravo na uvoz bio dobar za dogovore po kojima će meso doći iz Belgije ili Švedske ili iz Argentine na nekom brodu. Tako da je ono selo obrijano, nema ništa. Onda kažete – politika. Naravno da je politika. Samo nas plaše, a pritom ne idu toliko u kazalište…

Niti u kino…
– A možda idu u kino. Tito je imao kino. Broz je bio majstor. On je to volio. Bilo mu je bitno, ali ne kao ukras. Znao je smisao toga. Danas se ljudi sigurno pitaju pa što će nam to kazalište i taj film. Samo nam pravi neke probleme, u pizdu materinu! Zar ne? Svi se stalno nešto bune. Proračun? Za kulturu 600, 700, zadnja rupa, koliko svirala ima rupa, e to je zadnja. To nije dobro. Ja to stalno govorim. Ovo što vama govorim, to sam oduvijek govorio. Srećom postoji knjiga, “Tko si ti”, koja to dokazuje. Tako sam se dobro toga sjetio. I oni su to sve uredili, ja nisam stavio ni zarez. Sve što sam ikada rekao, napisao…

Odnos prema kulturi je zapravo odnos ljudi koji vrše vlast, a ne ljudi koji su na vlasti. Znači oni je vrše za nas ne za sebe. Moraju znati da je kultura bit svega. Bez toga nema napretka. Nema manje brige i manje zabrinutog čovjeka. Bez toga nema ničega. Ona je u suštini svakog građanina, čovjeka i stanovnika. Može biti vrlo malo opismenjena, a i za čovjeka kojega zanimaju prave vrijednosti.

Spomenuli smo da politika ulazi u domove, ali ulazi i u filmove. Čini li se Vama da su filmovi političniji nego što su bili prije? Konkretno, hrvatski, stalno neka politika i vraćanje na rat itd.
– Dobro, rat je ogromna trauma i to je normalno. Ali, mislim da je toga sada manje nego što je bilo. Svakako, to je jedna ogromna trauma i dobro polje za zaradu na filmu. Tko? Producent. Ako bi film bio jako dobar onda bi se gledao. Lako onda dobije na fondu novce i već je u prednosti nad filmom koji bi bio o, ne znam čemu, recimo… ljubavi.

Ili, sačuvaj bože, neki žanrovski…
– Da, što je sad to? Što će nam to?! To je normalno jer je rat bio strašan i ogromna je trauma. Ali, politika nam je, htjeli mi, ne htjeli, ušla duboko u sve. A mi nismo ušli u politiku. Jer, tko će imati taj gorak okus u ustima, a njome se bavi? Netko ima mandat na tri ili četiri godine. U te tri godine njih nije puno briga što će biti i zašto više nema krava, teladi, ovaca ili čega već. I zašto su polja neobrađena i prazna. I onda, naravno, za 10-15 godina ima ljudi koji to žele obrađivati. Iz pustinjskih krajeva, jer je tamo suša i kamen. I oni će to obrađivati ako nećemo mi.

Spominjete ljude iz pustinjskih krajeva. Imigranti?
– Eto. I onda će vam netko reći, neki svjetski forum ili slično ekonomsko i političko udruženje, slušajte imate toliko prostora, što radite? Sredite to. Planet pati, dajte hranu. (smijeh)

Vi ste poveznica s kinematografijom bivše Jugoslavije, i to jedna od najjačih. Kako recimo uspoređujete noviju kinematografiju u regiji sa onom u bivšoj Jugoslaviji?
– Slično je, s tim što se sada pojavila nova generacija. I u Hrvatskoj i u Srbiji i Bosni. Crnu Goru i ne računam. Zaozbiljno. Njima film ne treba, oni imaju druge oblike kulturnog uzdizanja (smijeh), njima to nije ni potrebno kad sve znaju. Zašto opet isto?

Ali, imali su poneki kinohit, npr. “Mali Budo”…
– Ne bi komentirao taj film.

Činjenica jest da je bio hit…
– U tome i je problem, što je takav film hit. Jer takav film prepoznaju ovi polumoroni i njima je to odlično.
Populizam…
– Da, nova generacija odrasla u ratu ili poslije rata, ne prepoznaje… Ako netko od te nove generacije bude slušao, tj. čitao ovaj intervju, jer nema vremena za čitanje, a možda uspije čuti, reći će o čemu ovaj govori, što priča?! Ne prepoznaju nikakvu vrijednost. U drugome, a samim time ni u sebi.
Snimili ste dosta filmova s Kusturicom. Čujete li se uopće s njim?
– Ne, ne čujemo se. Nismo se dugo čuli. Čujemo se samo kad dođe do toga. Tad je intenzivno. Kad dođe do potrebe za nekim koga on smatra potrebnim kao režiser. Nikad ga nisam odbio. Niti ću, zato što smatram da se radi o izuzetno darovitom čovjeku. E sad, put je dalek. Daleko je Australija. On je poslovan čovjek, to je suština. Uz sve naše sličnosti, i ogromne razlike koje smo imali.

Znači, cijenite ga kao režisera, ali ne i njegove političke stavove?
– Politički stavovi su treća stvar. On je jedan od onih ljudi na koje se mogu osloniti, u bilo kojem smislu. Bilo što da mi treba. On može biti prijatelj. I to je bitno. Film je meni bitan. On je netko tko razumije film i shvaća što je prostor koji kamera vidi na početku. Ja isto. Ja sam to shvatio kad sam ga upoznao i bio sam za njega velika zvijezda i nisam imao vremena za ništa.

Prva tri filma su mu remek-djela. Čak je i “Underground” izvrstan. Nakon toga se lagano pogubio, ali prva tri filma…
– Ja mislim da će on tek napraviti “onaj” film.

Znači, novo Kusturičino remek-djelo je po vama na čekanju.
– To je jedno zrenje, putovanje, promjene. On se nalazi na putu kao neki. Ne svi. On nije stao. On je u procesu. Tako da se ja nadam da će napraviti “onaj” film.

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *