Miša Radivojević – Biografija

Miloš Miša Radivojević televizijski je i filmski režiser i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Radivojević je rođen 03. 11. 1939. u Čačku. Započeo je studij filozofije, no na kraju diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti 1966., kao prvi student filmske režije u klasi Aleksandra Saše Petrovića sa srednjemetražnim filmomAdam i Eva 66. Karijeru je započeo kao asistent redatelja Puriše Đorđevića, s kojim je radio od 1961. do 1969.
Za autorsko formiranje Miše Radivojevića, koji se filmom bavi već pola stoljeća, nije nevažno što je prije Akademije studirao filozofiju. Sam autor objašnjava:„Na neki način bilo je jako privlačno to sa čistom filozofijom, dobri predavači, Veljko Korać, Mićunović, Životić, Ljuba Tadić, mladi Mihailo Marković, sjajni profesori. Fantastično. Imali smo prilike da slušamo moguće najpametnije i najsjajnije ljude, koji su bili u disidentskoj fazi, u punoj snazi. I ta čista filozofija je ostavila trag na meni. Naučila me pristupu stvarima, na neki način pročistila moje konfuzno i nedovoljno znanje i obrazovanje, koje čovek uvek nosi iz gimnazije. Mi smo imali izvesne odlične profesore koje smo voleli i koje smo sledili, ali inače naša je škola uvek bila katastrofalna u suštini, nama su lagali, o svemu, o istoriji… I to je posledica, moji filmovi su posledica obmana kojima sam bio izložen u mladosti. Znači, svi su nam lagali, ne radi se o tome da su naši profesori bili lažovi, nego su jednostavno bili zaposleni pod uslovom da predaju po programima koji su bili lažljivi.“
Radivojevićev debitantski igrani projekt bio je film Bube u glavi (1970.), u kojem su glavne uloge igrali Milja Vujanović, Dragan Nikolić i Slobodan Aligrudić. Sjajna Milja, autentičnog filmskog talenta, bivša miss Jugoslavije, koja se proslavila u Ranim radovima Želimira Žilnika, dominira tim filmom izvanredno tumačeći djevojku s egzistencijalnom tjeskobom. Radivojević kaže: „Ona je suštinski veoma malo znala o glumi, ali je imala dar i imala je izgled! Kad kažem izgled, ne mislim samo na njeno telo. Imala je jedan čudan osećaj i spoj, između jedne vrste lepote i izgubljenosti, svežine i istrošenosti. To je bilo jako dobro za tu ulogu u Bubama u glavi. I ona je to jako dobro uradila.“ objasnio je sam autor. Izvanredan je i Dragan Nikolić koji igra njezina dečka, s kojim ne može pronaći ni sreću ni mir. Ovaj film ne samo da neodoljivo uvjerljivo slika sedamdesete godine, već otvorenom strukturom priče, inzistiranju na ludičkim elementima glume, i igranjem na spontanitet i improvizaciju snažno odražava i utjecaj francuskog ‘novog vala’. O svojim filmskim uzorima autor kaže: „Prva infekcija, najozbiljnija pored žanr-filma, bile su nekakve dve doze filmova, jedna je bila američki „film-noir“, i druga francuski „novi talas“. Nešto strašno stimulativno i ohrabrujuće, jer je do tada, ako je čovek gledao samo istoriju filma, recimo pedesetih godina, ta slika bila strašno zamućena. Naravno, pri tom ne pominjem neorealiste, koji su tu bili u nama. Budući da smo tu Italiju imali nekako u stomaku, to nije bila nikakva novost, to sam držao kao nešto svoje. Pogotovo tu staru gardu, Fellinija, Rossellinija…“
Prelomna pokretačka motivacija u psihologiji Radivojevićevih likova je njihova neprilagođenost, izoliranost, odbačenost….Istinoljubiv, slobodouman i talentiran pojedinac nikome nije potreban, a ponajmanje marljivim čuvarima reda. Na pitanje treba li se čovjek povinovati sustavu, Radivojević odgovara: „Čovek mora da ignoriše svet koji je na stranputici. Nemam razloga da se utrpavam u svet, koji je već promašio svoj smisao. To je moj stav.“

Rukavice u lice licemjerju

U tom smislu mladenački radovi Miše Radivojevića do kraja su konzekventni, sa snažnom filmskom ekspresijom, i s evidentnom naklonošću za razlomljenu formu, koja odražava i ’razlomljenog’ pojedinca, među kojima se ističu filmovi Bez (1972.) i Testament (1975.). Dragan Nikolić, Neda Arnerić, Dunja Lango, Snežana Lipkovska i Dušica Žegarac igraju u Bez, a u Testamentu dominira sjajni Danilo Bata Stojković. Opet se susrećemo s neprilagođenim junakom, koji i doslovno ustaje od mrtvih, nakon što je netko nepoznat na njega pucao, i koji ne može govoriti – premda se u ključnom trenutku filma pokušava oglasiti dok grca u mulju močvare. On voajerski viri u živote drugih likova, pokušava se među njima orijentirati i uspostaviti kontakt, ali bezuspješno. Na kraju odlazi u divljinu, ali ni tamo ne nalazi mir…i ne može izraziti sebe. Jedan forumski komentar kaže: „Bata Stojković je tako dobro nosio teret celog filma, da sam poželeo da vrištim i aplaudiram od oduševljenja. Nigde ga nisam video da su mu nakačili ovako otkačenu ulogu u kojoj ga je teško zamisliti. Sve je uradio glumom! Bez i jedne reči. Stiskao sam se od ganutosti.“
Radivojevićev film Kvar (1978.) u backgroundu ima studentsku pobunu iz 1968., a njegov je glavni lik novinar Saša (Aleksandar Berček) koji je oženjen u finu (malo)građansku familiju, koja je i komunistička, naravno isključivo zbog privilegija. Neda Arnerić izvrsno igra mladu suprugu Nadu, koja se nikako ne može odlijepiti od očeva autoriteta. U svojim televizijskim prilozima Saša fino i delikatno razobličava sistem i njegove negativnosti, što ga dovodi u sve gori konflikt sa šefom (Ljuba Tadić). Napokon ga suspendiraju, a on odlazi na kratko putovanje, u potragu za svojom identitetom – i sreće ženu (Milena Dravić), slobodnu i neprilagođenu, kakav je i sam. Ta kratka ljubavna veza daje mu snage za novi početak, razvod i izlazak iz malograđanske čahure. No, premda on napušta ženu, ona je ustvari – ne otišavši fizički – napustila njega već ranije – što i priznaje u jednoj od zadnjih scena filma, žaleći što su si postali tako daleki. Kvar je tako i kritika najgoreg dijela socijalističkog društva u kojem su tzv. bolje familije, gdje su bili smješteni i neki rukovodioci – jer je uvijek netko iz takve obitelji bio i politički važan – odnosno sluga strašne i autoritarne vlasti. Berček, Arnerić i Dravić svoje uloge igraju briljantno, film je narativno pitak, a zadržava iznimnu autorsku probojnost. No, ono što Kvar čini doista izvanserijskim ostvarenjem, a prema skromnome mišljenju potpisnice ovih redaka, i kvalitetnijim filmom od Dečka koji obećava jest nijansiranost likova. Gledatelj bi lako mogao pomisliti da je autor neki mudri starac – koji se prestao baviti apsolutima, ne idealizira do kraja ni svojeg glavnog junaka, a niti demonizira druge likove. I utješno je i pametno na kraju vidjeti kako junak ne zna što da započne s novo-stečenom slobodom, jer lakše je bilo strgnuti lance, no učiti živjeti kako biti sam i slobodan.
Sam Radivojević kaže da mu je to jedan od „najmilijih filmova koje je uradio. Jedan od najubojitijih, jedan od najistinitijih“. Ima elemente regularnoga kino filma, kojeg je samo u Beogradu tada vidjelo gotovo 80 do 100 tisuća gledalaca, i nije bilo nikakvih specijalnih reakcija, sve dok nije došao na televiziju, gdje se, kako kaže Radivojević – desilo čudo. „Počela su da stižu pisma, protesti, hteli su da linčuju i urednike…“. Dokaz je to o različitosti kino i televizijske publike. Radivojević se dosta loše proveo, kako zbog političke subverzivnosti, a tako i zbog trenutka u kojem se Berčekov penis pojavljuje u krupnom planu – jer naš glavni junak svoju prvu osviještenu iritaciju sustavom i bližom okolinom proživljava i simbolički, tako što su mu se svi popeli na k…, a zapravo je dobio genitalni herpes. Radivojević komentira:“ Morao sam da noćim u parku, da bežim sa svoje adrese povremeno, takve sam pretnje dobijao, neverovatno je šta se desilo zbog televizijskog prikazivanja. To je bilo vreme kada je još porodica imala zajednički televizor, filmove su gledale dve-tri generacije. Stidela su se deca roditelja, roditelji dece, i to je vrlo dobro što je taj film izazvao. Naravno, on je u sebi imao polni organ u krupnom planu, najstrašnije sam uvek na filmu doživljavao licemerje kada junak u filmu vidi nešto, a nas gledaoce reditelji i producenti smatraju nezrelim da vidimo tu istu stvar. Nego je eufemistički opisuju, kao ovo je strašno što smo videli. To je bila moja subverzivnost, moja pobuna, bacanje rukavice u lice licemernom, malograđanskom gledaocu, kojih je Jugoslavija bila puna.“
Kultni Radivojevićev film Dečko koji obećava (1981.) na neki je način prirodan nastavak Kvara – ovdje pratimo samo još jači, radikalniji i glasniji izlazak iz malograđanskih okova i društvenih okvira svih vrsta – obiteljskih, ljubavnih, karijernih…. Priča prati mladog studenta medicine, Slobodana Miloševića (Aleksandar Berček), dečka iz fine i uspješne obitelji. Hoda s djevojkom iz istog miljea, a život mu se iznenada i značajno mijenja nakon kratke ljubavne afere s jednom Švicarkom – kada ga vlastita djevojka Maša (Dara Džokić) snažno veslom udari u glavu. Radivojević voli te postvarene metafore – udarci u glavu, ili bolesti na penisu – koji pokazuju mentalno stanje njegovih glavnih junaka, ali i cijelog društva. Slobodan odlazi u svijet glazbe – tadašnje kombinacije novog vala i punka – i osim što kroz cijeli film slušamo Idole, Azru, Električni orgazam, Pekinšku patku, Šarla Akrobatu – a Koju gledamo i kao njegovog glazbenoga druga. Naravno, ubrzo stradava u glazbenom miljeu, vraća se u okrilje bivšeg života, ulazi u brak…i, na kraju, lupa glavom o zid od užasa, doslovno. Ne može se ne primijetiti gotovo profetska koincidencija, a to je da se glavni lik Dečka koji obećava zove Slobodan Milošević. Nebojša Pajkić (koscenarist) radio je songove za pjesmu „Slobodan, slobodan, hoću biti slobodan“ – pjesmu koja dominira filmom, i koju Berček sjajno interpretira. Budući da glavni junak biva u jednom trenutku uhićen, on mora reći ime i prezime…Koincidenciju komentira autor: „Prezime mu, kao i svi režiseri, nisam dao slučajno: Moje porodično prezime po majci je Milošević! Moj deda je bio Miloš Milošević, koji je bio vukovarski komunista, s kojim imam ozbiljne relacije.“ Taj djed se pojavljuje i u Živeti kao sav normalan svet, a naravno i u zadnjem filmu, Kako su me oteli Nemci. Radivojević nastavlja: „On je bio markantna ličnost koja je stradala, bio je divna vrsta levičarstva, predratni idealista, to su drugi komunisti bili, a kad su došli ovi komunisti i počeli da ubijaju, on je odmah stradao 1945. i rekao im da su gori mangupi nego oni stari. Kao komunista, umesto da dođe na vlast, da bude gradonačelnik, mi smo počeli opet da se mučimo, opet smo postali opozicija. To su takvi ljudi bili, koji nisu hteli da trampe istinu ni za šta na svetu. S njima nije bilo trgovine, i u tom smislu je moj deda meni ideal. Što se tiče imena uDečku koji obećava, apsolutno bih ga ostavio. Mene zanima moj deda, mene ne zanima Slobodan Milošević! „
Živeti kao sav normalan svet (1982.) zapravo ide još korak dalje od Dečka – bez obzira što glavni junak Radoš (Svetislav Goncić) studira klasičnu glazbu, i ne bavi se subverzivnim rock’n’rollom. Radoš je nonkomformist, dječak iz provincije, pun ideala – a na beogradskoj akademiji susreće se kako sa snobovima, neplodnim autorima i okoštalim formalistima, koji ga ne žele razumjeti ni prihvatiti. Djevojku u koju se Radoš zaljubljuje igra genijalna Sonja Savić, neviđene spontanosti i autentičnoga filmskog garda, glumica koja sjaji, i naspram čije se filmske prisutnosti svi doimaju blijedima i neuvjerljivima. Sonja Savić – na žalost tragično preminula 2008. godine od predoziranja – nije bila samo velika glumica, već i zvijezda u najklasičnijem smislu te riječi, što je bilo još vidljivije u Uni, Radivojevićevu filmu, snimljenom prema knjizi Mome Kapora. Bez obzira je li glumila u drami, ili u bezbolnoj komediji, Savić je uvijek bila stoposto ’tu’, spremna se ogoliti i dati sve od sebe, kao da je riječ o zadnjoj prilici, o zadnjoj roli u kojoj se može izraziti.
Sredinom devedesetih Radivojević snima Ni na nebu, ni na zemlji (1994.) Radnja filma je usredotočena na trojicu tridesetogodišnjih prijatelja koji žive u Beogradu. Svaki se od njih, pokušavajući osmisliti svoj život i budućnost, pokušava snaći na svoj način: nezaposleni arhitekt radi ‘na crno’, drugi je švercer, a treći, magistar književnosti, živi od kocke. Svakog čeka jednako nepredvidiva sudbina. Glavne uloge igraju Svetozar Cvetković, Bojana Maljević, Dragan Nikolić, Zoran Cvijanović, a scenarij je napisao Dušan Jelić.
Nakon ovog filma, Radivojević deset godina ne snima dugometražni film, a potom se vraća radom simboličkog naslova, Buđenje iz mrtvih (2004.) s glumačkom ekipom na čelu s Ljubom Tadićem, i ponovno Svetozarom Cvetkovićem – koji je ne samo glumac-zaštitni znak drugog dijela Radivojevićeva opusa, već i najbliži suradnik, koji i producira njegove filmove, jer vjeruje u njega i u njegovu autorsku viziju svijeta. Sam Radivojević je i scenarist ovog filma koji govori o ranama koje izjedaju srpsko društvo (i ne samo srpsko), o sukobu očeva i sinova koji se prenosi kroz generacije.
Buđenje iz mrtvih primjer je filma, u kojem autor previše toga, i s previše siline želi reći –i zato je film hrabar i pošten u namjeri, ali u izvedbi slabiji od najboljih Radivojevićevih djela. Priča nema koherentni zaplet – zbiva se na početku NATO bombardiranja, istovremeno u Beogradu i jednom malom gradu, na kraju ožujka 1999. godine. Četrdesetogodišnji Miki (Cvetković), neostvareni pisac, deziluzionirani profesor na umjetničkoj akademiji, obeshrabren demokrat i kolumnist, koji je dobio otkaz u slavnim dnevnim novinama – izlazi iz groba i vraća se u vlastiti život. Kroz četrdeset osam sati pokušava ostvariti sve ono što nije mogao dok je bio živ, kako privatno, tako i za zajednicu u kojoj živi. Likovi nisu ‘živi’, već prije ‘oživljene'metafore, teza je jača od osjećaja i priče, a filmska struktura snažno razgrađena.
Slijedi film Odbačen (2007.) u kojem su depresija i beznađe okvir radnje, u kojoj se glavni junak neutješno koprca. Izlaza, naravno, baš i nema na vidiku – ali borba se svejedno nastavlja! Scenarij je i opet napisao sam Radivojević, a Svetozar Cvetković i opet igra glavnoga junaka. Srpska je kritika toplo prihvatila ovo ostvarenje, laskajući mu ne samo na filmskoj pismenosti, već i na činjenici da je sa skromnim budžetom snimljen odličan film. O svojoj suradnji sa Cvetkovićem, i uopće odnosu s glumcima, Radivojević kaže: „Moje autorstvo ‘parazitira’ na sjajnim glumcima i glumačkim ličnostima. Cvetković je veoma disciplinovan glumac i zaista kad je potrebno glumački radi i protiv sebe, da bi odgovorio mojim zahtevima!“ Radivojević je doista uvijek znao odabrati glumce, i uvijek je volio više puta raditi s istim ljudima – Draganom Nikolićem, Aleksandrom Berčekom, Batom Stojkovićem….kako sam kaže „jedino mu to sa Šerbedžijom nije uspelo…“. I velike glumice ostavile su velikog traga u njegovim filmovima: pokojna Sonja Savić, Milena Dravić, Dušica Žegarac, Neda Arnerić, a sada i Jelena Đokić. Autor komentira: „Zna se od koga možete najviše da tražite, do kraja. U tom smislu, Cvetković je deo tog poslednjeg ciklusa od četiri filma, u kojima on postaje neka vrsta mog alter ega. Igra najgoru ’kosku’ u tim filmovima, igra depresivnog, izgubljenog, često ne naročito šarmantnog i magnetičnog junaka, koji priča uglavnom nevolje, s gubitničkim oreolom, izgubljen i u svom vremenu, i u kosmosu. To je vrlo nezahvalna uloga. Dakle, prosto imamo jednog mrzovoljnog tipa, jednu vrstu mizantropa, jednog malo isfrustriranog, nesrećnog čoveka. On u suštini nije zla ličnost, iza te spoljašnjosti krije se jedna druga, i mislim da to Cvele sjajno radi i u stvari igra mene.“
Dok je Odbačen središnji dio trilogije, u kojoj Cvetković igra razne verzije samog autora, direktno to čini u trećem dijelu, filmu Kako su me ukrali Nemci (2011.). Nakon teškog Buđenja iz mrtvih, Radivojević i u Odbačenom postavlja Cvetkovića kao još jednog otpadnika čiji je mikrosvijet u rasulu – ovog puta kao čovjeka kojeg je samlio i izbacio korporativni sustav.
Za razliku od Buđenja iz mrtvih, u kojem se Cvetkovićev lik razračunava s ocem, uOdbačenom, Cvetković, kao hedonistički razigran, a u biti već odbačen i otpušten visoki bankarski činovnik, jedino se može susresti sam sa sobom – a to je najbolnije što se junaku uopće može dogoditi. Uvijek je to kod Radivojevića, de facto, onaj isti lik – Berčekov Dečko koji obećava, ili novinar u Kvaru, neprilagođen i buntovan u svijetu poslušnika. Ali pritom na žalost, i sam bez vizije koja bi ga odnijela u neki kvalitetniji život i sudbinu. Autorski filmski jezik u Odbačenom je razigran, siguran i čvrst, a zrelost i mudrost pozicije umjetnika s velikim životnim iskustvom, ogleda se u autorskom tretmanu teme – jer vjera u duševni preobražaj postoji, čak i kada je za to pomalo nerealno. Ne treba nam banalna i direktna usporedba sa svakodnevicom da shvatimo Cvetkovićevu odbačenost, njegov voyage au bout de la nuit. Umjetnički, radikalno autorski pristup dopustio je Radivojeviću da kreira divnu lepezu gubitnika, likova u potrazi za minimalnim smislom i srećom, među kojima su i kćerkica koja, zbog potrebe da bude voljena, želi postati kurva kad odraste, botoksirana bivša supruga u zagrljaju ljubavnice, filantropski nastrojene sekretarice, prostitutke željne poljubaca, itd. Ukratko, svijet živih ljudi, koji autor razumije bez obzira što je univerzum kojeg ocrtava često bezuman, lišen svake humanosti. Svetozar Cvetković koji glumački doista nosi cjelokupnu trilogiju o podršci sredine kaže: „Sistemskog uspeha kod nas u kinematografiji nema. Mi jednostavno ne možemo da podnesemo tuđi uspeh i nažalost više se radujemo lošem, no dobrom filmu naših autora, lošoj kritici no pohvalama. Pogana sredina.“
Film Kako su me ukrali Nemci nije samo zadnji dio trilogije, već je potpuno i otvoreno autobiografsko djelo, zrelo i poetično, možda najbolji Radivojevićev film – a svakako i ponovni uzlet u veliki uspjeh, i to ne samo na festivalima, kod upućene publike, znalaca i kritike, već i kod ‘običnih’ gledatelja, što je za autora nespremnog na kompromise doista najveći kompliment. U većini svojih filmova Radivojević se bavio (ne)mogućnošću slobode, dok se u Nemcu bavi ljubavlju. Sada je to autor u kojem je zrelost urodila najboljim, jer je spreman oprostiti, više ne viče i nije ljut na cijeli svijet – niti na one koji su ga povrijedili, a ni na one koji su ga voljeli.
Kako su me ukrali Nemci priča priču djetinjstva Miše Radivojevića, odnosno dječaka Aleksa, kojeg Svetozar Cvetković glumi kao odrasloga pisca i scenarista. Aleks se povukao u malo, pusto uzmorsko mjesto, i ne želi više komunikaciju sa svijetom. Svoje djetinjstvo on prepričava djevojčici – koja je možda i njegova kćer – a koju vozi u prihvatilište, jer se ne želi brinuti o njoj, nakon što ju je k njemu dovela neka njegova bivša cura, s molbom da mala kod njega ostane neko vrijeme. No, tokom vlastite priče, Aleks zapravo odlučuje usvojiti djevojčicu, jer ga reminiscencije na vlastito djetinjstvo i slike s televizije početka rata u Sloveniji, potaknu na živo sjećanje na vlastitu dječju osamljenost. U flashbackovima – koji su ispresijecani ozbiljnim i odraslim Aleksovim govorom, teško razumljivim bilo kojem djetetu, a opet vidljivo jasnim emocijama – govori o tome kako se tijekom okupacije rodilo prijateljstvo između petogodišnjeg dječaka i časnika Trećeg Reicha, nastanjena u kući dječakove obitelji. Dječak Aleks osjeća se napuštenim, jer je majka zauzeta sudjelovanjem u komunističkom pokretu otpora, a otac – koji ionako nikada nije živio s njima – je u partizanima. I tako je njemački časnik – i sam bačen u rat koji nije želio – jedino biće koje je dječaku pružalo ljubav i pažnju.

Protiv historijske logike

Radivojević radi prvenstveno intimistički film, film o zapuštenu djetetu koje nikada nije preboljelo odbacivanje, odnosno zanemarivanje koje je doživio kao mali dječak, čiji su članovi obitelji, a naročito majka, bili zauzeti ’svetskom revolucijom’. Emotivne slike djetinjstva, i dječja perspektiva, na neki su način cijepili autora protiv ideologija, jer u svijetu emocionalnog sjećanja one nisu presudne. „Moj pogled kao deteta nije racionalan, on je emotivan, ostenzivan: ja sam samo raspolagao svojim sećanjima. A racionalnu sliku stvari sam nabavio kasnije raspitujući se ko je bio Nemac, kad je došao, itd. Ja se svih ljudi i događaja veoma dobro sećam. A ne znam šta je rat, ne znam da su mi nanosili zlo time što su me zapostavljali, a bili angažovani u promeni sveta, svetskoj revoluciji, antifašizmu, to su stvari o kojima sam kasnije saznao. Radeći na ovom filmu, ni ja ni moji scenaristi nismo dozvolili ni na koji način da istorijska logika uplovi u ovaj film. Taj istorijski sled stvari i tzv. ’istorijska svedočenja’ puna su laži, a ja sam se oslonio na emocije. To je tako kako sam ja video. Dete ne može da laže. Ostaje da mi verujete da nisam manipulisao sećanjima, dakle to su moja sećanja, a onda postoje velike greške u objašnjenjima tih sećanja“, kaže Radivojević.
Literarnim jezikom rečeno, Aleks, odnosno sam autor je tzv. nepouzdan pripovjedač i to je jedna od najvećih vrijednosti Nemca, da je autor dopustio da njegova pozicija nije ujedno i apsolutna. Radivojević objašnjava: “S druge strane je povređivanje mene lično, prolazim kroz jedno čistilište, ne govorim ni o sebi neke blistave stvari. Odnosno, pokušavam da govorim fundamentalnu emotivnu istinu, šta sam osećao. Jer Cvele često u filmu, u tim svojim iskazima, govori o ljudima oko sebe, o majci, dedi, baki, o braći i sestrama, govori o stričevima, ujacima, na jedan način, a u stvari, ispostavlja se, da on ne govori tačno. Odnosno, da on nema tačnu procenu, jer mi imamo sliku koje se ja sećam i koja ne može da laže. Tako da često dolaze u sukob slika i njegov verbalni iskaz. To je osnovni i najkomplikovaniji zahvat u ovom filmu, da on pokušava da govori svoju istinu i ono što on oseća. To je ono što ja osećam kao odrastao, govoreći o svojim roditeljima, svojim iskustvima, svojim prijateljima, o svom društvu. A slika pokazuje da to nije baš sve tako! I da on možda greši, i da on možda ima zablude, i predrasude o tim ljudima! Eto, to je divno u tom filmu. On govori o majci loše, u suštini, a taj lik je u suštini divan. Mislim, on nije čovek koji arbitrira, to je on, odnosno ja.“
Također, u Kako su me ukrali Nemci autor se u potpunosti uhvatio u koštac sa suodnosom s dvije najvažnije teme cijelog svojeg opusa: ljubavlju i slobodom. Kaže Radivojević: “Ljubav je zarobljavanje, ljubav je strast, ljubav je umnožavanje u kome se čine kompromisi, kad volite, ne odlučujete samo po svojoj volji. Sloboda podrazumeva nešto drugačije. Sloboda je nešto što je u vama, što je najličnije. Opredeljujući se za slobodu, vaš univerzum je ispunjen i, konačno, zašto bi dođavola bilo važno, da li ste srećan ili nesrećan čovek, ako ste slobodni. Ako ste u ljubavi, vi ste srećni.“ Znamo još od Tolstoja da od sretnih obitelji nikada velike umjetnosti, no bez obzira na svoje iskaze, u ovom filmu je jasnije nego ikada prije da najveća čežnja u životu ipak ostaju ljubav i prihvaćanje. Možda i stoje s onu stranu slobode, ali bez njih umjetnik nikada ne bi mogao osjetiti niti slutnju sreće. Dakle, za autora nema alternative slobodi, ali bez ’svog Nemca’ tu slobodu ne bi mogao niti razumjeti.
Nadamo se i novim Radivojevićevim filmovima, dok on za sebe skromno kaže: „Meni je kasno za bilo kakvu veliku slavu. Ja sam se iskazao kroz jednu subverzivnu umetnost, ja sam se provukao, za mene je najveći uspeh da sam ostao živ i da sam napravio šesnaest filmova i da mislim da će to biti čestiti svedoci.“

Alemka Lisinski, 28.03.2012.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *