Ranko Vuković – “Ubilački identiteti” Amina Malufa

Foto: Pinterest

Protiv isključivosti i logike krda

Malufova knjiga je korisna za naše zajapurene prostore. Za nas koji nijesmo načisto ni sa sopstvenim identitetom, a želimo ga nametnuti drugima

Ranko Vuković

Kada bismo tražili dvije najupotrebljavanije riječi u poslednjoj deceniji, kod nas, onda bi to nesumnjivo bile – identitet i vječnost. Dva pojma koja, kada se pročitaju ozbiljniji pisci i konsultuje iskustvo jednog jedinog života, baš i ne korespondiraju. Pokušava se identitet fiksirati u vječnost koja je prošla i u vječnost koja će doći. A nije baš tako.

Da nije baš tako pokazuje knjiga Amina Malufa – Ubilački identiteti. Kao i sve Malufove knjige – jednostavna, čitljiva, iznad svega mudra, otrežnjujuća… Knjiga koja je korisna za naše zajapurene prostore.

Za nas koji nijesmo načisto ni sa sopstvenim identitetom, a želimo ga nametnuti drugima.

Amin Maluf je libanskog porijekla, a od svoje dvadesetosme godine živi u Francuskoj. To je jako važna činjenica u Malufovom životu. Sam kaže da je na francuskom pisao priče koje je u djetinjstvu čuo u svom rodnom Libanu. I taj spoj je iznjedrio izvanredne knjige koje bi se jednom riječju mogle okarakterisati kao – lijepe knjige. Knjige koje, kad se čitaju pružaju beskrajno uživanje – uživanje u mudrosti, u nepretencioznosti, u uvjerenju da sve nije izgubljeno. Iako su se njegovi likovi gubili u lavirintima prostora i vremena, ipak nam pokazuje da je moguće živjeti ma gdje se čovjek zadesio. A uglavnom piše o lutalaštvu – dobrovoljnom ili iznuđenom. Istorija i mašta maestralno spojene u njegovim likovima Omara Hajama, Lava Afrikanca, Baldasara, krstaša… Neko je rekao – postoje knjige koje dugo odjekuju u nama, nakon što ih pročitamo. Takve su knjige Amina Malufa.

Već na samom početku Maluf ne ostavlja dilemu o svom identitetu. Kaže, da ga mnogi pitaju – ko je on? Libanac ili Francuz. Odgovara – I jedno i drugo. ”Ne iz neke potrebe za jednakošću ili pravičnošću, već zato što bih lagao odgovorivši drugačije. Ono što čini da sam ja ja, a ne neko drugi, jeste to što sam time na razmeđi dve zemlje, dva ili tri jezika, više kulturnih tradicija. Upravo to definiše moj identitet. Da li bih bio autentičniji ako bih sebi amputirao jedan deo samog sebe?” To ne znači da je pola Libanac, pola Francuz, nema tu dvojnosti, radi se o jednom identitetu sačinjenmom od svih tih elemenata koji su uticali na njegovo formiranje koji je kod svih različit, nikad nije isti od jedne do druge osobe.

Ključno pitanje koje se u knjizi postavlja nije definisanje identiteta, koje Maluf ostavlja filozofima, već pitanje – zašto toliki broj ljudi u savremenom svijetu, a i kroz čitavu istoriju čini zločine u ime svog vjerskog, etničkog, nacionalnog ili nekog drugog identiteta.

Identitet je promjenljiv. Nepredvidljiv. Razni su uticaji, naslage. I sve to nije razvodnjavanje identitea, već ukazivanje na svo bogatstvo različitosti koju čovjek iskušava u toku svog života koje ga na kraju određuje kao autonomno, samosvjesno ljudsko biće. A ne biće mase ili krda.

Nasuprot složenom, više uzrokovanom identitetu, koji u principu razumije druge, razumije i toleriše različitost, ubilački identiteti su oni koji identitet svode na jednu, isključivu pripadnost, bilo ona vjerska, nacionalna, etnička ili nekog drugog određenja. I samo na njih. Isključivi identiteti navode ljude na “pristrasno, sektaško, netolerantno, zapovedničko, a ponekad i na samoubilačko ponašanje, i pretvara ih suviše često u ubice ili pristalice ubica. Njihova vizija sveta je iskrivljena i izvitoperena.” Ovakva crno – bijela slika svijeta, sa isključivostima gdje postoje samo dobri i zli, stvara atmosferu u kojoj se prihvataju samo stavovi “naših”, nasuprot “njihovih”, koji su u principu neprijatelji. A zna se kako se postupa sa njima. A često i “naši” mogu postati nepoželjni ako počinju da sumnjaju, ako se počnu izdvajati iz mase. Veća ih kazna čeka nego one koji nikada nijesu bili “naši”. Sjetimo se kako su surovo kažnjavani oni koji su pokušali da zaštite “njihove” znajući da “naši” nijesu u pravu.

Maluf je jedino isključiv u tome da se identitet ne može ograničavati na jednu jedinu pripadnost i da se ne može dati jednom zauvijek. Naš identitet se upravo i sastoji od njegovog stalnog preobražavanja, dopunjavanja, mijenjanja, ali da je on u suštini i jedinstven i nedjeljiv. I Klaudio Magris u svojoj čuvenoj knjizi Dunav piše da je jako opasno ubijati jedan identitet u sebi u ime drugoga. Treba živjeti sa mnoštvom uticaja koji čine naš identitet.

Poštovanje tradicije često je alibi čvrstih, nepromjenljivih identiteta. Tradicije po svaku cijenu ma kakva je ona bila. A u njihovoj optici ona je onakva kako je ideolozi krvi i tla zamišljajui. Ona je njihov konstrukt koji ima malo veze sa stvarnim događajima iz prošlosti. A Maluf otrežnjujući upozorava i dobronamjerno savjetuje “Tradicije zaslužuju da budu poštovane samo u onoj mjeri u kojoj su dostojne poštovanja, to jest tačno onoliko koliko one poštuju osnovna prava muškaraca i žena”. A poštovati “tradicije” ideologa isključivih identiteta znači prezirati stvarne žrtve tih tradicija.

Razlika je riječ ili ponašanje na koju svi identitetski čistunci vade pištolj. To je kvarenje njihove isključivosti koju žele nametnuti svima. A to je na duži rok nemoguća misija, ali na kraći rok dovodi do nepremostivih sukoba kojio se često završavaju u onome što su naši prostori iskusili u bližoj prošlosti, a što nas nažalost nije otrijeznilo. Malufova knjiga svojim razradama o drugosti uliva nadu. On kaže da nije dovoljna tolerancija već prihvatanje i integrisanje drugosti. Ali nade se lako ruše. Taman kad čovjek zatvori Malufovu knjigu pročita užasne rezultate ankete u sredini u kojoj živi. Naime, polovina naših studenata ne bi željela brak sa nekim ko je druge vjere. To je poraz društva u kojem svako malo se čuju riječi o međuvjerskom skladu. To je dobra osnova za formiranje ubilačkih identiteta, i to kod najobrazovanijeg dijela stanovništva.

Na kraju Maluf zaključuje – “Moj identitet, to je ono što čini da nisam identičan ni sa jednom drugom osobom”. Ili kako Krleža kaže – u masi je toplije, ali smrdi.

Vijesti.me

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *