Stojan Stamenić – Đir naših života

 Sedamdeseti rođendan „Kradljivaca bicikla“

Đir naših života
Vitorio de Sika bio je jedan od rijetkih režisera koji su vjerovali da svako može vrhunski da odigra makar jednu filmsku ulogu: sebe samog. Italijani su mu to silno zamjerili.

Prije nego što im je cijeli svijet rekao da imaju genijalan, epohalan film, Italijani su pola decenije mrzjeli „Kraljivce bicikla“ („Ladri di biciclette“) i režisera Vitorija de Siku. Zamislite, neko se usudio da ih predstavi kao gomilu licemjera koji nakon rata presuđuju paušalno, populistički, bez dokaza i procesa!

Napadi cjepidlaka

Tada, krajem 1948. godine, Vitoriju de Siki nije bio potreban cijeli film da presudi društvu u kom je živio. Dovoljan je bio jedan kadar, na početku „Kradljivaca bicikla“: beznadežan izraz lica Antonija Rićija (Lamberto Mađaroni), čovjeka koji ne traži ništa osim koru hljeba za porodicu. Toliko o njima i nama. No, film je ipak mnogo više.

Drugi koji su mrzjeli De Sikino ostvarenje, bili su filmski puritanci.

– Sačuvaj me Bože, takvih cjepidlaka! – vikao je režiser u jednom intervjuu, čudeći se napadima branitelja neorealizma pred kojim ga nijesu mogli opravdati ni svi rimski bogovi.

Poslijeratni italijanski stil zahtijevao je sljedeće: ne samo da glumci budu amateri, već i da njihovi cjelokupni životi budu preslikani na velikom platnu. Zamislite kako su reagovali kad je De Sika odlučio da Rićijevog sina ne glumi njegovo dijete, već Enco Stajola, kog je režiser primijetio dok je dječak prodavao cvijeće na rimskim ulicama!

Piščeva ljutnja

Vitorio de Sika bio je jedan od rijetkih režisera koji su vjerovali da svako može vrhunski da odigra makar jednu filmsku ulogu: sebe samog. Kako su mu samo silno Italijani zamjerili kada je na veliko platno postavio to ogledalo njihovih života…

Veliki Italijan vjerovao je da sami biramo porodicu – pa i na filmu. A Stajola, taj minijaturni čovjek, prznica stisnute malene pesnice i još stisnutije usnice uz ivicu rimskog pločnika, bio je prosto savršen za ulogu Bruna. Za Rićijevog sina, onoga koji će očevu grimasu svih poraza i promašenosti pretvoriti u izraz prkosa i nove nade.

Film je mrzio i Luiđi Bartolini, pisac romana „Kradljivci bicikla“. U vremenu nakon rata, kada su desnica i ljevica rascijepile „čizmu“ kao neki duboki ambis duž Apenina, njegovo djelo bilo je dominantno ideološko, kao kritika anarho-komunista.

Prvog kradljivca tog bicikla, koje za Rićija i njegovog sina znači opstanak, moćna rulja pomilovala je olako, stihijski, potpuno populistički. Kasnije, nakon što je Rići povjerovao da živi u takvom vremenu da bi mogao da prođe nekažnjeno kao kradljivac – ista ta gomila pojurila je da mu namakne omču oko vrata. Bartolinijeva fabula jasna je „na prvu loptu“. No, ono što je De Sika „učitao“ između kadrova uopšte mu se nije dopalo!

Uravnotežen korak

„Kradljivci bicikla“ je mnogo više od filma o samo jednom kolektivu. Ovo je priča o buđenju. O tome što je potrebno da siroti Rići konačno počne da se bori. I postane prkosan poput sina Bruna.

– Živiš i patiš – govori Brunu.

– Dođavola sa tim! Hoćeš li parče pice? – odgovara mu sin.

I da li je potrebno dodati bilo što više?

U toj velikoj Trci oko Italije, u tom velikom Điru naših života, Rići ne grabi na biciklu, niti trči za ukradenim dvotočkašem – već hvata korak za djetetom u sebi. Za onim malim Brunom čiju radost života želi da sačuva i odbrani.

Zato je posljednji kadar vrlo simboličan. Otac i sin, „pošteđeni“ od rulje, odlaze u blistavu rimsku daljinu. Ili bolje reći – visinu. I udaljavaju se tako i od gledalaca, od nas samih. Savršen je taj mali omaž filmovima Čarlija Čaplina i njegovoj skitnici. Korak oca i sina sada je konačno uravnotežen, sinhronizovan.

U tom momentu, lako je shvatiti i zbog čeka je De Sika odstupio od strogog kanona neorealizma i dodijelio ocu Rićiju dječaka koji u stvarnom životu nije njegov sin. Pa i opravdati to što je kraj sasvim nerealističan. Jer u samoj završnici lakše nam je ipak da povjerujemo i priznamo – da za uboge oca i sina nema pomilovanja u osudi posljeratnog rimskog ili bilo kog društva.

U roku od pet godina Italijanima je svijet ipak javio ono što kritika tvrdi i dan-danas, da su „Kradljivci bicikla“ najveći film Vitorija de Sike. Eto, toliko je vrijedilo ono u što je režiser duboko vjerovao: da je film nešto veće i od samog života.

Stojan STAMENIĆ

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *