Stojan Stamenić – Tri decenije od smrti Roja Orbisona

Roj Orbison je skoro dvije godine polako i temeljno pripremao sopstvenu smrt. Trčao je počasni krug oivičen pozornicama američke provincije i polako se udaljavao… Baš kao pjesma anđela koji propada sa oblaka jer mu je neko ukrao krila. Tako su opisivali i njegov glas…

02-roj-i-springstin

Endemska vrsta

Skoro dvije godine uoči smrti u majčinom domu u zaboravljenom Hendersonvilu, šestog decembra 1988, Orbison je stajao na velikoj bini Nešvila, prijestonice kantrija, slušajući riječi Brusa Springstina.

– Kada sam snimao „Born To Run“, želio sam ploču sa gitarom Fila Spektora i riječima koje kao da je napisao Bob Dilan. Ali, prije svega, gorio sam od želje da pjevam kao Roj Orbison – kazao je Springstin najavljujući izlazak zaboravljene legende.

Tada, krajem osamdesetih, Orbison nije bio samo dinosaurus, endemska vrsta nekog jednostavnijeg, nevinijeg i poštenijeg vremena. Roj je bio i ikona koja je, već od kraja šezdesetih, gledana kroz prizmu drugačijeg doba od njegovog, djelovala iščašeno.

Jednako komičan i devijantan ispod čuvenih vještačkih šiški i teškog oklopa melanholije – stvarao je savršenu muziku za filmove Dejvida Linča koji je 1984. godine, bez dozvole Orbisona, iskoristio njegovu pjesmu „In Dreams“ u kultnoj sceni glavolomke „Blue Velvet“.

03-traveling-w

Radosni koncert

Krajem šezdesetih, Orbison je prestao da traži mjesto na sceni. Ne želite me? Idite dođavola! To je bila jedina reakcija tipa koji je oduvijek bio hram sebi samom i vremenu kom je pripadao – i u koje je vjerovao.

U suštini, morala je da se dogodi navala trendi nostalgije, poput modernog fanki soul talasa, da bi tada, krajem osamdesetih, ljudi ponovo otkrili Orbisonov glas. I naravno, Brus Springstin.

Nekoliko mjeseci kasnije, na ljeto 1987. imali su zajednički koncert u Los Anđelesu. Bili su tu: Džekson Braun, Ti-Boun Barnet, Elvis Kostelo, Tom Vejts, Boni Rat… Cijela ta „Noć u crnom i bijelom“ stala je u savršen momenat, radosno Rojevo izvođenje bluz poslastice „Candy Man“.

Te noći, Orbison je bio svoj na svom. Taj koncert vrijedi pogledati i zbog izraza lica Elvisa Kostela. Onako klinački pogubljenom (kao da stoji pred simpatijom!), na čelu kao da mu je pisalo: ,,Kakav je ovo život – dijelim binu sa Orbisonom!“

Pjesma superbenda

Orbison se, dakle, vratio ne onda kad je to sam birao – već onda kad su to drugi poželjeli. Početkom 1988. godine zapjevao je u singlu Džordža Harisona, koji je producirao Džef Lin iz Electric Light Orchestra. Bob Dilan ponudio im je da snime pjesmu u njegovoj kući, ali ipak okupili su se svi u rezidenciji Toma Petija. A tamo…

– Sjedimo Harison, Peti, Dilan i ja. I apsolutno svi imamo isti pogled. Svako od nas misli u sebi: „Vau, pa sa nama je Roj Orbison!“ Taj osjećaj vas stigne poslije druženja, večere, duge priče, tek kad on uzme mikrofon. Roj tada postaje bos, šerif, superheroj – prisjećao se Džef Lin te noći kada je nastala „Handle with Care“, najveća pjesma budućeg superbenda Traveling Wilburys.

Apsolutno sve što se dešavalo oko Roja Orbisona te 1988. godine značilo je: legenda je ponovo tu. Ekipa iz Traveling Wilburys postala je apsolutni hit. Savršeno retro, nostalgični i drugačiji: od izopštenog Orbisona, bića sa druge planete, do Dilana negdje između sedmog neba i potpune ravnodušnosti – zadržali su se na američkim top listama čak 53 sedmice.

– Lijepo je kad vas ponovo žele. Znate… Moje tijelo još teško prihvata da se sve ovo dešava – kazao je Roj Orbison tri mjeseca prije smrti.

Rezantni bol

Novinari časopisa Roling stoun pratili su ga gotovo svakodnevno. Agentima je govorio da sprema autobiografiju i da želi da ga glumi Martin Šin. Džoniju Kešu žalio se na jake bolove u grudima, pričao kako mora kod doktora, ali polako… Ma, samo da se zaleti turneja.

Roj Orbison izašao je posljednji put pred publiku u „Front Rou teatru“ u provincijskom gradiću Hajland Hajts u Ohaju, 4. decembra 1988. godine. Te večeri pjevao je isto kao što je to činio prije dan-dva, godinu ili tri decenije ranije – kao da mu je to posljednje u životu. Iscrpljen poslije nastupa, odložio je planirani let za London gdje je trebalo da snimi dva spota sa Wilburys ekipom. I otputovao je kod majke, na posljednju večeru.

Tog šestog decembra, u dvorištu iza kuće, Roj je sa sinovima satima isprobavao aviončiće na daljinsko upravljanje. S prvim mrakom sklonio se u kuću od zime koja je rezala sve jače, baš kao i onaj bol u grudima.

Sahranjen je u neobilježenom grobu Vestvud Vilidža u Los Anđelesu. Prije tog posljednjeg obračuna, glasom ranjenog anđela, fantom pod kaubojskim šeširom konačno je mogao da kaže: „Ostavite me svi na miru!“

S. STAMENIĆ

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *