Intervju: Sonja Tomović Šundić govori o svojoj knjizi pjesama

Poezija je Magija, govor bića Svijeta

Mislim da je svaka velika književnost zapravo prerušena antropologija. Uvijek se vraćamo na to prvo pitanje Čovjeka, Smisla, Svrhe postojanja

Sonja Tomović Šundić je u svemu zanimljiva ličnost, filozofkinja, antropološkinja, istoričarka književnosti i filozofije, autorka iznijansiranog profila, sa brojnim knjigama koje obuhvataju različite vremenske i naučne koordinate. Najviše se bavila Njegošem, slijedeći put svoga oca Slobodana Tomovića, pa Svetim Petrom Cetinjskim, Borhesom, Danilom Kišom, Lubardom. U izdanju CANU uskoro će se pojavti njena nova knjiga o Njegošu u kontekstu mediteranskih civilizacija.

No, prije te veoma značajne i za njegošologiju sigurno veoma značajne knjige, objavljena je knjiga poezije “Dlanovi”. Pošto je poezija najveće i najsublimnije stanje duha i umjetnosti, ova knjiga dolazi kao prirodno zaokruženje mišljenja, saznanja i osjećanja, kako ličnih tako i univerzalnih… Zato ovaj intervju počinjemo poezijom i promišljanjima o poeziji, eliksiru svih promišljanja. Onima koji prate rad Sonje Tomović Šundić, uglavnom filozofsko-antropološko i estetičko-etičke provinijencije, ova značajna autorka priredila je pravo i prijatno iznenađenje – obimnu knjigu pjesama pod naslovom “Dlanovi”, potvrđujući ono dubinsko saglasje između filozofije i poezije, mišljenja i pjevanja… Razgovor sa pjesnikinjom počinjemo pitanjem otkuda, i zašto, poezija, budući da se na čin objavljivanja odlučila u zrelim životnim i intelektualnim godinama?

– Poeziju pišem cijeli život i sada sam sazrela da to i objelodanim. Uostalom, moje interesovanje za poeziju, književnost i umjetnost, prevashodno za Njegoša, Kiša, Borhesa, je prisutno u svim mojim filozofsko-estetičkim tekstovima. Paralelno sa tumačenjem književnosti u meni se kristalisala potreba da poetskim jezikom uobličavam svoja važna životna iskustva:

Pokušajmo da sazvučjima i sazvježđima afirmišemo buku i bijes kako bi konačnost (bes)konačnim dobila pravac kretanja! (iz pjesme Aritmija srca) Poezija je stvaranje. Magija. Ona govori kroz nas jezikom kojim se imenuje ono što je sa one strane vidljivog – Svetost, Tajna – i sve ono što leži u osnovi ovog svijeta.

Dlanovi? Čitanje sa dlana života, sa dlana svijeta, sa dlana svemira… Svojevrsna poetsko-životna hrestomatija. Vaša erudicija u Vašim pjesmama je došla do punog izražaja, ali i poetski senzibiliet. Ove pjesme su nastajala sa životom, bolje reći življene kao neodvojivi dio Vašeg bića… U tome je njihova vrijednost. Dajem sebi za pravo da, nakon čitanja ove knjige, da donesem ovakav zaključak.

Dlanovi

– Hvala mnogo na Vašem pažljivom čitanju i prepoznavanju simbola dlanova kao ključa za razumijevanje knjige. Pozija je čisto osjećanje. Duševnost. Pored nauke i filozofije, koje su racionalne, mit, umjetnost i poezija imaju snažan emocionalni naboj, riječi vibriraju beskonačnim smislom i značenjem. Slike i simboli se ređaju, jezik ih slaže u neponovljive spojeve, ritam, akustiku. Melodija riječi u stihu dobija posebno mjesto. Uostalom, za Njegoša je i sam Bog pjesnik, stvaralac, poetes, a čitav svijet satkan, zbog toga, od ljepote, pokreta i svjetlosti. Moji “Dlanovi” su ospoljeni dio mojih duševnih iskustava, prijemnik, metafora; svjedoče o tome koliko duboko se utiskuje svijet u naše tijelo, duh i um. Pjesma je čisti trag ovog iskustva. Znak u vremenu. Ulazak u bezvremenost. Eros jezika koji se napaja suštinom življenja. Ovih dana “Dlanovi” su s otvorili u produkciji nove izdavačke kuće Boka F iz Podgorice. Posebno sam privilegovana da su oni (“Dlanovi”) prvi poetski glas biblioteke koja nosi naziv Izabeta Eriko Crnojević. Filozofija kojom mladi ljudi iz Boke F promišljaju koncept pravljenja knjige i njenog publikovanja mi je bila nevjerovatno privlačna i neodoljiva. I sada smo tu.

Nije li poezija esencija? Nije li poezija tradicija? Šta biste još dodali, iz svog iskustva i intelektualnog razvijanja, šta biste rekli za poeziju i o poeziji?

– Poezija je Sve. Ili, gotovo Sve. Govor bića Svijeta. Istina.

Najveći dio Vašeg naučnog rada posvećen je Njegošu, i tu ste nastavili misiju ili potrebu Vašeg oca filozofa Slobodana Tomovića, tražeći sebe i nas, našu ukupnu duhovnost, antiku, ali i modernost u ogledalu – zvanom Njegoš, u kome se sve ogleda? Ali ste se bavili i Kišom i njegovim djelom, pa Borhesom… i drugim piscima i duhovnicima, kao što je Sveti Petar Cetinjski… ali i slikarem Petrom Lubardom. Dakle, polifono interesovanje i široko polje. Pretpostavljam da ste u njihovoj raznolikosti nalazili i sličnosti? Ono što ih negdje dubinski veže, dublji tokovi i dublji spojevi.

– Moj izbor naučnika, filozofa, pisaca, slikara, umjetnika, odgovara mojim najdubljim interesovanjima. Autori o kojima sam pisala pobudili su moje filozofsko-antropološka i estetička intresovanja. Izbor je vođen momentom da se u velikim književnim djelima, pored jezičkog, nalaze najdublja filozofska i metafizička pitanja. I tu je spona. Most koji spaja raznorodne poetike i epohe, ono što je mom senzibilitetu najuzbudljivije, izazovno za tumačenje. Velika pitanja i veliki odgovori. Tekstovi u kojima tragam za smislom, pokušaj velikih umova da odgonetnu složenost svijeta u kome živimo, ali i veliko pitanje o Čovjeku. Mislim da je svaka velika književnost zapravo prerušena antropologija. Uvijek se vraćamo na to prvo pitanje Čovjeka, Smisla, Svrhe postojanja. U tom smislu cijenim da je i moja poezija nastajala na fonu ključnih egzistencijalnih tema – Ljubav, Patnja, Smrt – u traganju za onim što nije moguće drugačije dokučiti nego pjesnički. Poezija je beskonačna. Mogućnost izlaska iz konačnih veličina.

Uskoro će CANU objaviti novu knjigu o Njegošu u kojoj Njegoša tražite, nalazite i vidite u mediteranskom duhovnom i kulturnom arealu? Šta je, zapravo, ta knjiga i kada je možemo očekivati?

– Knjiga je spremna za štampu, i moja je četvrta knjiga posvećena Njegošu. Istraživala sam Njegošev boravak u Italiji, oduševljenje umjetničkim djelima, estetski ukus. Boravak u Rimu, Firenci, Napulju, Trstu bio je podsticajan za razvoj njegovog pjesničkog talenta. U opsežnoj studiji nastojala sam da obrazložim Njegoševu cjelovitu estetsku teoriju, doživljaj ljepote, glavne estetske kategorije, ali i ukažem na Njegoševo estetsko čulo i konkretno uživanje u umjetnosti antičkoj, renesansi i baroku, na njegovu fascinaciju Rafaelom, Torkvatom Tasom, Mikelanđelom, Ticijanom…i to je ono sto je mediteransko, svjetlosno, povezano sa putovanjima, u živom dodiru sa civilizacijama Mediterana.

Sonja Tomović Šundić

Uostalom, Njegoš je pisao Luču u Stanjevićima, sa pogledom u plavetnilo zagasitog mora u daljini i otvorenog neba iznad, na dva puta, duhovnog i fizičkog, skopčanog. Njegoš i sam kaže: Ko nije putovao taj ne znade šta je svijet.

Intresantno, u Crnoj Gori ne obnavljaju se izdanja knjiga Slobodana Tomovića?

– Upravo mislim da je Crna Gora spremna za objavljivanje dvadesetak drama Slobodana Tomovića, na čemu se predano radi. Radi se o dramama posvećenim velikim književnim i egzistencijalnim problemima postojanja čovjeka. Moj otac je bio kosmopolita, znalac istočne i zapadne filozofije i književnosti, u svom radu i postojanju uvijek orijentisan ka Univerzalnim vrijednostima, svečovječanskim problemima i aporijama.

Drame, koje će se objaviti uskoro, jesu sinteza njegovih dubokih teorijskih, filozofskih pogleda i konkretnih životnih sudbina, negdje na aristotelovskom tragu da je dramska radnja bliska filozofiji, jer upućuje na ono što jeste već i vjerodostojno svjedoči o onome što bi moglo da bude.

Drama je uzvišeni književni rod.

Prema mom mišljenju riječ je o posebno vrijednim dramskim tekstovima u južnoslovenskoj književnosti 20. vijeka. U dramama je Slobodan, na najpotpuniji način, vidljivim učinio sopstvenu misao i ideju o Čovjeku.

Da li će biti još poezije?

– O, da! Naravno! Meni je poezija neophodna, a vrijeme će suditi da li sam i ja njoj.

Moj otac je za mene Ljubav, Podrška, Dostojanstvo, Uzor

Vaš otac Slobodan Tomović, filozof, etičar, polihistor, u svemu značajna ličnost, vaspitač mnogih generacija, pa i moj, ličnost je širokog opsega, kao i njegovo djelo. Ne možemo ovom prilikom da se i njega ne sjetimo. Značajan za crnogorsku kulturu i duhovnost, oslikao je crnogorskog čovjeka, njegovu etiku, postojanost, i stao uz rame, ali i sve nadvisio u svojoj pronicljvosti toga, reći ću, antičkog fenomena… Njegoš se uzvisio proniknuvši etiku svog – crnogorskog naroda. Na koji način bi se, a za ovu priliku, sjetili Vašeg oca?

– Saglasna sam sa Vašim stavom da je moj otac bio Čovjek velikog formata. Njegovo opsežno filozofsko djelo, uslovno, ću podijeliti na tri segmenta: Prvi – desetak knjiga posvećenih Njegošu, Enciklopedija Njegoš, moralna tradicija Crnogaraca, teme posvećene Crnoj Gori. U drugom krugu su knjige posvećne velikanima književnosti: Kafki, Kamju, Dostojevskom i njegovo originalno dramsko stvaralaštvo. Treći segment su njegove originalne filozofske rasprave i filozofski stavovi, mogu slobodno da kažem – zaokružen filozofski sistem. U prvom redu – originalna filozofija istorije, političke ideje, teološke rasprave i rasvjetljavanje smisla religioznosti, zatim knjige posvećene filozofiji evolucije i biogenezi. Ovo je istovremeno i najmanje poznati dio njegovog stvaralačkog opusa koji čini pedesetak knjiga. Moj otac je za mene Ljubav, Podrška, Dostojanstvo, Uzor.

www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *