Krsto Vuković – Pogrešna strategija

Pogrešna strategija

Od kako znam za sebe

izvlačim jednu ciglu

iz jednog te istog trošnog zida.

Odlažem tamo sitne, drage stvari.

To je, vjerujem, sigurno mjesto!

Pa je vratim, prašnjavu, pažljivo, polako.

I, sasvim moćno, neprekidno, nezaustavljivo,

varam pamćenje – mehanizam utisnutog žara –

da o zidu trošnom, mislim tako često.

 

Od kako znam za sebe

varam nemoć pod maljem vremena.

Hrabrim se mislima

o sebi, raspetom robu i gospodaru raspeća.

Činim sve da ne učinim ništa,

da ne otkrijem magično skriven trag

pod velom divlje tišine

i sačuvam nadu, bar, da je u uspomenama sreća.

 

Od kako znam za sebe ne poznajem taj čudni čin

pokušaj čuvanja životnog blaga.

Tajnu.

I drhtim dok ljubim put do zida

dok Odgovor tajim

zašto leđima vučem tovarne sjenke.

Opet, i opet,

puštam da prije nego krenem

Mene skrajnu.

 

Od kako znam za sebe

ne znam pouzdano baš

zašto umjesto poznate cigle

nikako da postavim neku drugu.

Zamijenim mjesto

i svježim mislima i dahom

učinim ono što moram,

prvo, put ružinim trnjem zaspem

a onda, zemljanim prahom.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *