Marko Njegić – BIJELA VRANA Zabluda Crnog labuda

FILM: The White Crow; drama; Velika Britanija/Francuska, 2018.; REŽIJA: Ralph Fiennes; ULOGE: Oleg Ivenko, Ralph Fiennes; OCJENA: ** 1/2
‘Bijela vrana’ je drama o legendarnom ruskom baletanu Rudolfu Nurejevu. Baletnim rječnikom, scenarij i režija filma su Crni i Bijeli labud, ali nisu u ogledalnom odnosu. Ipak, Fiennesov perfekcionizam iza kamere dolazi do izražaja i u njegovom dosad najslabijem redateljskom ostvarenju. Fiennes stavlja znak jednakosti između glume i režije te pomiruje redatelja s glumcem kojeg nosi u sebi.

Ambicije ne nedostaje jednom od posljednih glumaca među redateljima Ralphu Fiennesu. U sva tri redateljska projekta, “Coriolanus”, “The Invisible Woman” i najnovijem “The White Crow”, Fiennes je režirao i samoga sebe, ne samo druge glumce. Glumci-redatelji, poput Clinta Eastwooda, Mela Gibsona ili Seana Penna, naprave pauzu od pojavljivanja ispred kamere, ali ne i Fiennes.

Povrh toga, Fiennesovi filmovi su, u pozitivnom smislu, redateljski prilično nadobudni. Nakon što se uhvatio u koštac s “akcijskim” Shakespeareom (“Koriolan”) i romantičnim Dickensom (“Nevidljiva žena”), Fiennes sada u “Bijeloj vrani”, djelomično snimljenoj u Rijeci i Beogradu, donosi dramu o legendarnom Rudolfu Nurejevu, čovjeku koji je početkom šezdesetih prebjegao iz Rusije na Zapad, u Francusku, dok je bio baletan u ansamblu iz Lenjingrada.

Pritom, Fiennes nije htio za glavnu ulogu angažirati nekog poznatog mladog glumca, poradi čega mu je bilo zahtjevno financirati film s nepoznatim baletanom Olegom Ivenkom, odabranim za lik Nurejeva. Hvalevrijedna je Fiennesova odluka da baletan glumi baletana, iako je bilo očito kako se radi o slojevitoj glumačkoj ulozi, odosno da nije htio koristiti dublera i računalnim i inim trikovima prikazivati glavu jedne osobe dok zapravo pleše netko sasvim drugi, što, doista, znade zabosti oči.

No, (fino režiranih) baletnih scena nažalost, nema previše, a dok je Ivenko odličan plesač i dijelom nalikuje na Nurejeva, u dramski zahtjevnijim scenama nije ravnopravan iskusnim (europskim) glumcima, poput samoga Fiennesa koji barata iznimno tečnim ruskim kao učitelj baleta Aleksandar Ivanovič Puškin ili nedovoljno iskorištene Adele Exarchopoulos (“Adelin život”) u ulozi čileanske nasljednice Clare Saint.

Vidljivo je da Fiennes dobro vodi Ivenka i osjeća se kako je ponavljao “takeove” ne bi li ispolirao njegovu glumu do solidne. Jasno je što je Fiennesa privuklo Nurejevu – beskompromisni perfekcionizam i individualnost, glad za umjetnosti, nagon za slobodom i bijegom od vladajuće ideologije. “Balet je disciplina, samo kroz disciplinu možeš naći svoju slobodu”, govore Nurejevu čiji je baletni duh savršen, tehnika ne, ali ona se može popraviti.

Međutim, scenarij dvostrukog oskarovskog nominenta Davida Harea (“Sati”, “Žena kojoj sam čitao”) karakterizira Nurejeva kao egoista koji se grozno ponaša prema okolini, evidentno u sceni njegova odlaska s Clarom na večeru u ruski restoran i ophođenja prema njoj i konobaru (upečatljiva pojava Frane Lasića). Sve to nas odbija od lika s čijim problemima bismo trebali suosjećati, osobito u dramatičnom trenutku rastuće napetosti kad na pariškom aerodromu odbije naredbu autoriteta da se vrati u SSSR i gleda kako će zatražiti politički azil.

To je, svejedno, najbolja scena Fiennesova dosad najslabijeg redateljskog filma koja bi bila još dojmljivija da se intenzitet tenzija razvijao prirodnim, kronološkim putem, a ne sjekao paralelnom montažom. Hareov scenarij njeguje razlomljenu strukturu i skačući naprijed-natrag u tri vremenska slijeda razbija priču, tj. ne dopušta joj da dramski zaživi do spomenute scene i usput remeti koherenciju, a i ne zna što bi s (homo)seksualnošću protagonista, slično autorima filma “Bohemian Rhapsody”, premda je Nurejev ovdje nakratko snimljen u krevetu s nagim muškarcem, ali naglasak je na njegovoj vezi s Puškinovom suprugom Xenijom (Chulpan Khamatova) i kasnije Clarom.

U jednoj sceni iz prošlosti Nurejev se s ozlijeđenom nogom kreće uz pomoć štaka, u drugoj skakuće u baletnom elementu. U jednoj je s Xenijom, u drugoj s Clarom.

Baletnim rječnikom, scenarij i režija filma su Crni i Bijeli labud, ali nisu u ogledalnom odnosu. Ipak, Fiennes se iza kamere trudi i primijenjuje različite stilove za svaku epohu, pri čemu su zbivanja u Parizu posnimljena – simbolički – slobodnom kamerom iz ruke, ona u Rusiji staložena, klasična, statična, a “flashbackovi” na protagonistovo rođenje u vlaku u Sibiru 1938. i njegovo djetinjstvo crno-bijeli u stilu “Schindlerove liste”.

Iako je različite faze Nurejevljeva života ponekad teško razlikovati, c/b “flashbackovi” su vizualno distinktivni i tu najviše dolazi do izražaja perfekcionizam iza kamere jednog od najperfekcionistički nastrojenih glumaca današnjice, usvojen od mnogih velikih redatelja s kojima je radio. Fiennes stavlja znak jednakosti između glume i režije te pomiruje redatelja s glumcem kojeg nosi u sebi.

Fiennes kao Handel

U očekivanju možebitnog četvrtog redateljskog projekta, Fiennes je zasukao rukave kao glumac. Do 2020., osim novog “Bonda” i prednastavka “Kingsmana”, ima već najavljena dva filma. U drami “Hallelujah” glumit će skladatelja Georgea Friderica Handela, a tu je i triler “Official Secrets” Gavina Hooda (“Eye In The Sky”) u kojem će ponovno dijeliti kadar s Keirom Knightley (“The Dutchess”).

https://slobodnadalmacija.hr/misljenja/cinemark/clanak/id/581638/bijela-vrana-zabluda-crnog-labuda

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *