Hajdana Kostić – Crtež je igra, a veliki formati igralište

UMJETNICA HAJDANA KOSTIĆ ZA “VIJESTI”

Umjetnica Hajdana Kostić koristi povoljnosti današnjice za lični razvoj – i privatni i profesionalni trudeći se da svijet učini ljepšim mjestom. Crnogorskoj publici se tokom 2018. predstavila više puta, što izložbama, a što otvaranjem ateljea za javnost…

Mlada crnogorska umjetnica Hajdana Kostić likovnim izrazom se bavi svakodnevno – svaki dan izrodi novo umjetničko djelo, i to bukvalno, otkad se prihvatila projekta 365 koji podrazumijeva da svaki dan stvori po jedan rad koji će objaviti na svojim društvenim mrežama. Pored toga, tokom prethodne godine se predstavila podgoričkoj publici nekolika puta, a jednom prilikom je otvorila vrata svog ateljea i pokazala kako izgleda prostor gdje nastaju kreativne ideje, potezi i radovi. Otvaranje ateljea publici nije česta praksa u Crnoj Gori, pa su “Vijesti” tim povodom razgovarale sa njom.

Kako izgleda tvoj atelje?

Atelje je sam po sebi, za mene, luksuz, još renoviran, doživljavam ga kao dvorac. Za otvaranje sam ga sredila toliko da sve bude čisto i da maksimalno kreativno i zabavno iskoristim prostor za prezentaciju radova. Takođe, baloni, kiflice i zdravi kolači su bili „iscenirani“ za priliku, mada bih voljela da mi oni stalno budu dio postavke. Posebno baloni. Kad su baloni u prostoru, osjećam se veselo i bezbrižno. Šalu na stranu, vjerovatno kako se u poslednjih nekoliko godina mijenjam nabolje, ove sam godine počela više da volim sebe, i da manje imam potrebu da maskiram svoju istinu samo da bih bila prihvaćena. Što se tiče profesionalnog dijela, tu ovo ne važi. Tu sam ozbiljna u namjeri da ne budem previđena, i imam jaku želju da impresioniram i utičem na ljude svojim djelima.

Šta atelje predstavlja za tebe?

Atelje prestavlja konačni prelazak iz svoje sobe u veći prostor! Nakon što sam u svojoj kući primijenila metodu Mari Kondo i zadržala od stvari samo one koje me raduju, sve sam podredila kreativnosti.

Razmontirala police, na njihovo mjesto postavila velike ramove za slikanje, knjige iz biblioteke koje ne bude radost poklonila na razne adrese, biblioteku napunila bojama i tako nezdravo dijelila prostor s raznim mirisima, pa je došlo vrijeme da imam stan za slikanje! Atelje na neki način i obavezuje jer kako da imam atelje, i da se zovem umjetnicom, a da ne stvaram mnogobrojna djela u njemu.

Koliko je bitan prostor u kom radiš i na koji način?

Veoma je bitan prostor u kome umjetnik radi. Nešto u šta nisam vjerovala je da kreativni rad u nekom trenutku može da te „obuzme“ ukoliko se dovoljno dugo zadržiš u njemu. I to mi se dešavalo od kad sam počela da radim na većim formatima, od više metara, kad provedem sate radeći, promišljajući, tražeći rješenje, samo me neka sreća obuzme i kao da samo izbacujem iz sebe, nešto što Univerzum želi da prenesem. Ne volim da dajem drugome moć u ruke, pa ni Univerzumu, ali stvarno je takav osjećaj, kao da nekontrolisano izlazi iz tebe baš to „rješenje“ koje je pravo. I onda zamisli kad počneš da se izražavaš i luduješ tako po sobi ti uđe majka sa pitanjem: „Hoćemo li jesti nešto danas?“. Potreban je taj prostor gdje možeš da skroz budeš sam, svoj, bez obzira, bez uzdržavanja, da se iskažeš u potpunosti.

Koliko je današnje vrijeme zahtjevnije za umjetnike u smislu da treba da okupiraju svoju publiku, čuvaju je i pridobijaju novu, a sve to uz brzinu života, tehnologiju, manjak vremena za neke druge stvari i slično?

S internetom smo nešto dobili i, naravno, nešto izgubili. Mislim da smo mnogo više dobili. U ovom trenutku popularnost uživaju i pornografija i filozofija. Ima mjesta za svakog. Zavisi od ljudske prirode šta traži. Ne mogu da po cijeli dan pratim šta rade druge žene i hranim svoju nesigurnost razmišljanjem o njihovom savršenom izgledu i da pričam kako nema mjesta za umjetnost danas. Ne mogu da se zabavljam po cijeli dan raznoraznim glupostima, a da tvrdim kako je umjetnicima preteško da uspiju. Ne mogu na pogrešnim mjestima naći ono što želim. Umjetnik danas treba da koristi svoje vrijeme na internetu i uopšte da razvija svoju kreativnost, ne samo u smislu svojih djela već i gdje ta djela može da primijeni. Da uči o novim platformama gdje može da plasira svoju umjetnost, da skuplja mejlove muzeja, da šalje upite, da kontaktira svjetske agente za prodaju radova. Sve ovo postoji kao mogućnost, i za mene i za druge umjetnike. Ali ništa od ovoga se neće desiti ako ja sjedim u mjestu i ljutim se na svijet što nikom nije stalo da me motiviše da istražujem više i trudim se više. Treba sama da se pozabavim time. Ono što sam naučila u knjizi „Art Money Success“ od Marie Brophy, koju sam preko interneta naručila na sajtu ‘’Book Depository’ (koji ima besplatnu dostavu), jeste da umjetnik ne mora da bude super popularan i da radi neke stvari u koje ne vjeruje ili koje su protiv njegovih vrijednosti da bi imao novca i klijente… Treba samo da nađe svoj smjer, svoje klijente. Treba da počne da izučava to što želi da postane. Takođe da napomenem, priično lako sam stupila u kontakt sa autorkom knjige na Instagramu. Da li je internet u tom slučaju sjajno mjesto koje omogućuje napredak ako ga pojedinac traži? Po meni da.

Kako se, iz tvojih očiju, promijenio odnos na relaciji publika – djelo – umjetnik u poređenju sa ranijim vremenom?

Iz mog kratkog života što mogu da zaključim da su se promijenili mediji saopštavanja umjetničke misli u umjetnosti. Izašlo se iz klasičnih okvira. Ono što je tu lijepo jeste proboj novih misli, hrabrost i mašta na vidjelu, ali ono što mi se ne sviđa u potpunosti jeste pomalo gubitak tehničke savršenosti todnosno umijeća. Kao da od toga ‘sve može’ nekako se desi i da dosta toga nefiltrirano prođe. Ipak volim, koliko god bilo nešto ružno, dramatično, odvratno, što želim da predstavim, da sveukupno tehničko savršenstvo bude neizostavni dio mog rada. Možda jer mi Venera vlada natalnom kartom. Što se tiče odnosa publike i djela, voljela bih svojim djelima i sama da aktiviram ljude, da ih pokrenem, da sa mojih izložbi izađu promijenjeni ili zapitani, ili uplašeni ili presrećni. Samo želim da protresem publiku. Najgore je da izađu kakvi su i ušli.

Posvećeno radiš na projektu 365. Da li ti je naporno i koliko je zahtjevno istrajati u tako nečemu?

Iz kolekcije projekta 365

Izazov 365 sam započela upravo iz straha da ne budem previđena. Drugarica me jednu noć pozvala da sjutradan upoznam svjetski poznatog fotografa koji je prolazio kroz Crnu Goru, Ivana Rodića (Facehunter) i ja sam toliko bila uznemirena tu noć oko toga da mu saopštim: ‘Ej ćao, ja sam Hajdana, i nisam postigla ništa specijalno, osim što se bavim umjetnošću sporadično kao i milioni drugih’. I sinula mi je ideja! Reći ću mu da ja crtam svaki dan po jedan crtež i objavljujem na društvenim mrežama, i to 365 dana. Sjutradan sam mu to i rekla, on je bio oduševljen idejom, i time što je neko uopšte razmišljao o njemu i smatrao da treba da digne svoj nivo da bi bio u društvu sa njim. Taj dan sam napravila svoj prvi crtež i ujedno i počela svoj prvi radni dan na novom radnom mjestu. Ujutru crtanje, popodne posao i svaki dan tako. Prilično velik zalogaj, ali s raznim nesigurnostima, sad sam prezdovoljna što sam sebi to zadala. Dobrih strana ima beskonačno. Disciplina, kvalitet crteža koji je, čini mi se, svjetlosna godina između prvog i 130. crteža, nove prilike, saradnje, prijateljstva, gomila profesionalnih ideja, izložbe, novi kupci, novo samopouzdanje, vjera u sebe, životno usmjerenje, smisao. Nije toliko zahtjevno istrajati kad znaš da te na društvenim mrežama gledaju ljudi i zabavlja ih tvoj izazov i vjerovatno povremeno razmišljaju hoćeš li odustati prije kraja. Prosto nema šanse da ću da se izblamiram i ne izdržim do kraja. A i što bi rekao Bil Gejts, (parafraziraću) „Kad pređeš prvi milion, posle i ne brojiš“. Tako i ja, posle stotog crteža osjećam se sigurno u radu. Do stotog je zaista bilo puno trzavica. I sad se nekad dese, ali su znak da probam novo, da napredujem i koračam ka uspjehu i sopstvenom ostvarenju.

Kako si zadovoljna ovakvim vidom predstavljanja sebe publici?

Zadovoljna sam jer imam osjećaj da ću da ‘izučim zanat’. Da ću da prođem kroz sve, od najmanjeg do najvećeg, od samog početka, od nule, i to je sjajno. Naravno da bih nekad da preskočim 10 godina i da dobijem sve lijepo što uspjeh nosi, ali ako ne prođeš stvarno kroz sve etape razvitka, uvijek će da bude neka nedovršena lekcija da te vrati unazad da je naučiš.

Što se radova tiče, volim svoje „365“ radove, neke obožavam i mislim da su genijalni, za neke vidim prostor za napredak ali idem naprijed s tim znanjem. Ovo mi je prije četiri mjeseca bio izazov, sad već imam još neke veće ispred sebe.

Najviše volim da radim na velikim formatima, željela bih njima da ovladam. Tu smatram da se vidi sva snaga emocije koju želim da prenesem. Crtež je igra tako da mi veliki formati dođu kao veliko igralište po kojima mogu da crtam, da pišem, da plešem.

Potrudiću se da doprinesem postojanju ljepšeg svijeta

Šta je slika za tebe i šta njima obično govoriš?

Slika je zabavni način da iskažem svoje doživljaje ovog života. Volim i da pišem pa često po slikama pišem, spontano, i slobodno. Što se tiče motiva, ne postoji ograničenje. Nekad se uplašim od sebe i za sebe kad osjetim koliko duboko i emotivno doživljavam stvari. Nekad zalutam u umjetničku fantaziju od nekog ritmičnog pokreta djeteta, od kreativne, seksualne energije koju osjećam dok plešem, od snažnog tona u pjesmi. Interesuje me i dno ljudskog postojanja, i mračna mjesta, plašim ih se, ali sam radoznala da virnem. Interesuje me i zašto žene sve prodaju danas. Interesuje me jin i jang u svemu, savršenstvo prave ljubavi, sirova snaga muškarca. Interesuju me i nevjerovatna lica u bolnici, preobični ljudi sa komičnim pokretima. Tijela koja se gase iskrivljena od bola, koža koja se gužva kod starih, kako duša završava svoju misiju na zemlji i sprema se da napusti tijelo. Interesuje me psihologija napretka i reprogramiranje mozga i misli iz samoosujećujućih u pobjedničke i podržavajuće. Interesuje me psihologija sporta, genijalnost Novaka Đokovića, čist primjer kako bol i sreća idu ruku pod ruku. Zdrava hrana, ljubav, psihologija siromaštva. Možda bi bilo lakše da sam rekla: „SVE“. Shvatila sam da u umjetnosti nema banalnog motiva, samo banalne izvedbe. Dio od navedenog već jeste, ali dio će tek biti motiv mojih djela.

Može li, kako, i da li je potrebno da vizuelna umjetnost bude angažovana?

Angažovano shvatam kao sveprisutno. Da, trebalo bi umjetnost da bude sveprisutna u našoj realnosti. Zar ne bismo živjeli u snu da je naš grad, na primjer, uljepšan umjetničkim instalacijama, da su neke zgrade uljepšane muralima… Sjajan primjer na sjeveru za kontejnere. Voljela bih da uljepšam prostore za život, u saradnji sa raznim pametnim ljudima različitih profesija. Takođe, postoje razni tipovi ljudi koji uče na različite načine. Neko slušajući, nego gledajući, neko čitajući. Kad bi sve knjige imale divne ilustracije i raznolike načine za učenje i angažovanje djece, sigurna sam da bi svi živjeli u mnogo ljepšem svijetu. To je jedna vrsta angažovane umjetnosti. Druga koju bih pomenula bi bila vrhunski nivo stvaranja umjetnosti, kao na primjer Gotfrid Helvajn, čije hiperrealne slike djece prosto malo je reći da „raznose“ sva čula. Ljudi plaču na njegovim izložbama jer su takvog vrhunskog kvaliteta da su nevjerovatno dirljive. Sviđaju mi se oba načina koje sam navela, sigurno postoje i razni drugi. Voljela bih da živim u ljepšem svijetu, a potrudiću se da tome i doprinesem svojim angažovanjem.

Novac uložite dugoročno – u sebe, i lično i profesionalno

Da li je moguće zarađivati i živjeti od slikarstva u Crnoj Gori?

Još uvijek sam na putu da to otkrijem, tako da kad budem sve isprobala i istrošila sve ideje, moći ću zasigurno da tvrdim za sebe. Nije mi išlo, sad mi je krenulo, nastaviću da ulažem u svoj napredak pa ću moći i da utičem na to. Za sada, radim dizajn i slikam i crtam istovremeno. Imam plan da sljedeće godine uložim u razne obuke koje se tiču mog napretka, od finansijskih obuka do umjetničkih savjetovanja. Čovjek kad prestane da troši na stvari koje ne služe njegovoj svrsi može da novac upotrijebi za dugoročna ulaganja, a to su sva ulaganja u sebe, lična i profesionalna.

A afirmacija mladih umjetnika u Crnoj Gori…

Očigledno je da imamo kao država mnogo manje platformi i mogućnosti za kreativno izražavanje u smislu da će neko drugi da se pobrine za nas. Ima izložbi, galerija, projekata, ali mnogo manje nego na drugim mjestima. Dakle opet je na nama, na našem zalaganju, na insistiranju na vrhunskom kvalitetu u svojim radovima, na internetu, na povezivanju sa svim prilikama, ljudima, dešavanjima. Sve što uložimo u iskrenu, bezrezervnu namjeru da napredujemo i budemo bolji vrati se kao bumerang pun nagrada od kojih je najveća otkrivanje naše svrhe.

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *