Milanka Ćorović – Miris knjige

Miris knjige

Glavna prednost jezika nije u tome da izrazi misao već da je stvori. Ta ”lakoća” jezičkog pokreta fascinirala me izuzetno rano, još sa ilustrovanim pričama, slikovnicama.

Tačno se sjećam i trenutka našeg prvog susreta. Čista hemija. ”When I saw you I fell in love, and you smiled because you knew’’. Ova Šekspirova najbliže dočarava euforiju tog prvog susreta i nagovještaja da će me knjiga umnogome odrediti.

Majka je donijela ”Najljepše bajke”, uz napomenu da je vrijeme da se upustim u svijet u kojem ”čitav kosmos stane na papir magičnog mirisa”. Tom činu, preuzimanja knjige u svoje ruke, pristupila sam vrlo ozbiljno, predosjećajući šta će ona sve da uradi od mog uma.

BIG EXPLOSION. I tako je sve počelo. Knjige su mi na sofisticiran način vješto ”tkale” percepciju stvarnosti, dale mir i nemir, gomilu smijeha, preispitivanja, zamišljenost, opuštenost, bijeg od banalnosti i suprostavljanje istoj… I zaista, one su najvažniji dio mog života. Moja konstanta. Mikrokosmos. Ljubav. Znanje. Radoznalost. Najveća zahvalnost za neutoljivu glad da se prevaziđem.

 

Čitam bukvalno sve. Od grubo urezanih natpisa na nekoj klupi, navedene sastojke na nekoj tegli do sasvim običnog članka vezanog za poljoprivredu. Ovisnica. Moram da pročitam bilo šta ukoliko u tom trenutku okolnosti ne nalažu ništa više od ”đubrenje zemljišta”.

Volim da se osjetim skromna i mala pred tuđim intelektom, idejama i mislima. Volim kad mi veći um od mene otvori nove horizonte i natjera da preispitam postojeće stavove, vjerovanja i ubjeđenja. Volim kad me neko nadjača konstruktivnom mišlju i tim činom proširim umna polja. U narodu je to poznatije pod pojmom konstruktivna kritika.

Ljudi koji čitaju skloni su maštanju, a mašta je jedna mala fabrika unutar nas koja proizvodi i podstiče kreativnost, ideje i snove. Kad se kao takvi vratimo u realnost – iz nas možemo da katapultiramo isključivo najljepša stanja.

Volim riječi  – one dobro smišljene, strastvene, ljubazne, ljubavne, dobro ponaslagane… Citate. Njima sam tek opsjednuta, a to najbolje znaju oni koji prate intervjue koje radim. Kadgod ”naletim” na neku dobru ”skovanu” rečenicu, otvorim blokčić – da blokčić (staromodan sam tip pa se i dalje radije latim pera negoli digitalne olovke) i zabilježim je. Iz jedne dobre, oštroumne misli nastaje lavina drugih, vjerujte mi na RIJEČ.

Često nas uče da ne sudimo o knjizi prema koricama, a ja baš po njima instiktivno znam kako će mi koja ”leć’ ”. Kada, u tom istraživanju, ovlaš ”pretrčim” stranice pa ih pomirišem, nakon kratkog vijećanja ustanovim da mi pojedine nijesu tako opojne. Neke me refleksno odbiju pa ih ko oparena vratim na stalak. Uzalud sve te divne kritike koje se nižu jedna za drugom ali… nećemo se i – to je to.

Sa druge strane, mnoge me omame i nemam mira dok ih ne pročitam. I zaista, nikad do sada, nijesam pogriješila u toj procjeni. To je divan talenat koji spontano dođe nakon određenog čitalačkog staža. Kada se vremenom oslonite na instiktivni odabir djela novih autora, dobijete potvrdu da ste prešli ozbiljnu čitalačku kilometražu.

Ne mogu da se ne zapitam kako je u glavi onih koji ne čitaju. Žalosno mi je kad vidim da postoje ljudi kojima ne mogu reći: ”Hajde da skitamo onako kako je to Vito Nikolić predložio Sonji’’ ili osjećam se kao u pjesmi Vaska Pope ili Pabla Nerude:

”Gladan sam tvojih usta, tvog glasa, tvoje kose

i ulicama hodam, bez hrane i bez riječi,

hleb me ne održava, zora me s nogu baca,

tražim u danu tečni zvuk stopala tvojih.

Gladan sam tvoga smijeha neuhvatljivog…

hoću da ti zagrizem kožu kao nedirnut lješnik…”.

Oni ne primjećuju skulpture u parku, street art, performanse, književne večeri, a kamoli da imaju znatiželju da otkriju njihove poruke. Okreću glavu od umjetnosti koja pruža utočište tako što nas spašava od konstantne izloženosti mnogostrukoj banalizaciji.

Knjiga je moja MUST HAVE u torbi za kritične momente, da se nahranim ili eventualno popravim trenutno narušeno duhovno stanje. Da mi mislima ne ”šaltaju” riječi koje sam crpjela od nadahnutih autora – u glavi bi mi vladao opšti haos. Oduvijek sam vjerovala da je umjetnike neka viša sila poslala na Zemlju da nam život učine što prijatnijim, zabavnijim, da inspirišu na razne kreativne akcije, da nam svojim stvaralaštvom oplemene dušu. I ignorisati tako nešto naprosto je grijeh.

”Kroz knjige uživamo u opštenju sa nadmoćnim umovima. U najboljim knjigama autori nam se obraćaju, daju nam svoje najvrijednije misli i izlivaju svoju dušu u naše” (Vilijam Eleri Čening). Ej, neko nam nudi svoje najvrednije misli! Prepustimo se umjetnosti kao podsticaju da u nama budi zapitanost nad svijetom ili jednostavno da nas od istog svijeta odmori. Makar iz tog jednog od mnoštva drugih razloga. Hm, malo li je?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *