Sava Stepanov – Istorijsko pretumbavanje učinilo je umjetnost važnom

Sava Stepanov u Dvorcu Petrovića (foto: Jovana VUJANOVIĆ)

LIKOVNI KRITIČAR SAVA STEPANOV GOVORI ZA „DAN”

Ponekad mi zaista zasmeta „gola” teorija i nedostatak oduševljenja za umjetnost. Sve me to podsjeća na sada već uobičajene situacije da mladi ljudi za istim stolom međusobno ne razgovaraju, nego telefonom onlajn komuniciraju sa najčešće nepoznatim fejsbuk „prijateljima”. No, to je valjda duh vremena


„Svojim afinitetom i senzibilitetom Sava Stepanov anticipira, prepoznaje, najavljuje i sublimira ličnosti i pojave na živoj sceni. Njegova angažovanost, smjeli, pa i radikalni stavovi, obilježili su značajan dio umjetničke aktivnosti Vojvodine, ali i Srbije, ex-Jugoslavije a i šire, u dijelu internacionalne scene, posebno susjedne Mađarske”, dio je obrazloženja žirija koji je odlučio prije sedam godina da likovnom kritičaru, istoričaru umjetnosti Savi Stepanovu dodijeli visoko priznanje za likovnu kritiku. No, ovaj Vojvođanin, nije nepoznat Crnoj Gori i ovdašnjim likovnim umjetnicima. Nagrada mu je tada pripala za tekst koji prati monografiju o Branku Filipoviću Filu. Oni malo mlađi, imaju prilike da se s njegovim načinom rada i razmišljanja susretnu ovih dana u podgoričkom Dvorcu Petrovića, gdje je selektovao radove za aktuelnu postavku prvog Bijenala mladih Art ex-YU 2018.
S obzirom na Vaš dugogodišnji staž, i iskustvo, bilo bi zanimljivo čuti nešto o Vašim počecima?
– Moja interesovanja za umjetnost su dolazila sasvim spontano, neplanski, čak mi se danas čini da ih dugo nisam ni bio svjestan. U stvari, pojedinačne fascinacije su se polako taložile i usmjeravale me ka umjetnosti. Tako se, na primjer, sjećam prvih slika od nekih lokalnih slikara koje su moji roditelji unosili u naš novokneževački stan, dobro pamtim prve izložbe koje sam posjećivao, tekstove o umjetnosti koje sam u mladosti čitao. Moj otac je bio lokalni političar pa je bio u prilici da sarađuje i sa poznatim umjetnicima te se sjećam da je u našem domu gostovao Milo Milunović, sjećam se i susreta sa Milanom Konjovićem i vajarem Aleksandrom Zarinom koji je postavio spomenik borcima NOR-a u Novom Kneževcu… Ipak, odlučujuća je bila jedna ekskurzija po Italiji koja je došla „u pravo vrijeme” gdje sam kao maturant čuvene karlovačke gimnazije – u Veneciji, Padovi i Rimu, bio opčinjen djelima renesansnih majstora, naročito Mikelanđela, o kojem sam potom i napisao maturski rad… Na fakultetu sam veoma poštovao profesora Miodraga Jovanovića, koji me je konstantno i diskretno podsticao i uvodio u svijet umjetnosti. Ipak, Lazar Trifunović je bio moj idol. Možete misliti kakvu sam počast doživio primajući nagradu sa njegovim imenom… Ipak, čini mi se, da sam ja veoma dugo bio na „školovanju”. Jer, kada sam već počeo da pišem, stalno sam učio od nekoga. Recimo, sjećam se nezaboravnog predavanja Milana Kašanina u Galeriji Matice srpske, izuzetno sam poštovao Miodraga B. Protića a onda sam volio tekstove Ješe Denegrija, Želimira Koščevića, Irine Subotić, Saše Basina – sa kojima sam ubrzo postao kolega…
Što odvaja školovanje današnjih istoričara umjetnosti od vremena kada ste se Vi tome posvetili? Da li su mladi ljudi danas u prednosti?
– Nisam upoznat sa današnjim programima i načinom studiranja tako da o tome ne mogu da sudim. Osim toga atmosfera i u svijetu i u umjetnosti se bitno promijenila. Umrežena tehnologija je mladim ljudima danas omogućila obilje informacija što je mojoj generaciji bilo nezamislivo. Danas se sa fakulteta izlazi sa više teorijskog znanja, mladi istoričari umjetnosti pišu veoma pametne tekstove, prag njihovog kritičkog stava je povećan. Međutim, ponekad mi zaista zasmeta „gola” teorija i nedostatak oduševljenja za umjetnost. Sve me to podsjeća na sada već uobičajene situacije da mladi za istim stolom međusobno ne razgovaraju, nego telefonom onlajn komuniciraju sa najčešće nepoznatim Fejsbuk „prijateljima”. No, to je valjda duh vremena.
Intenzivno se bavite likovnim stvaraocima od `70-tih godina na ovamo. Zašto je taj period značajan? Ko se po Vama izdvaja u tom vremenu na prostoru bivše Jugoslavije?
– Mislim da je to prirodan slijed: ja sam `70-tih počeo da se bavim pisanjem likovne kritike, dakle, od tada sam posvećen aktuelnim zbivanjima, vječito nastojeći da idem u korak sa zbivanjima. Zbog toga sam prihvatio ulogu „kritičara na djelu” te sam priredio odista velik broj autorskih izložbi. Za sprovođenje tog kritičarskog koncepta sam imao pogodnost jer sam kao galerista obezbijedio prostor za takvo djelovanje. Zbog toga vjerujem da sam, na neki način, bio akter u umjetnosti `80-tih, `90-tih, te nakon 2000. godine. A taj period, između 1968. i 2000. u svakom pogledu je bio izuzetno uzbudljiv, između tih ključnih godina smo doživljavali, proživljavali i preživjeli istorijska pretumbavanja nekoliko državnih koncepata i sistema, brojne tranzicije i transformacije, srećne dane i potresne epizode istinskih katastrofa. To sve se, dakako, odrazilo i u umjetnosti učinivši je zanimljivom, kompleksnom, važnom.
Možemo li i aktuelnu izložbu Bijenala mladih umjetnika i umjetnica ex-YU, a gdje ste bili i selektor i član žirija, smatrati nastavkom tih Vaših interesovanja i istraživanja?
– Svakako. Čak smatram ovu izložbu veoma bitnom u svom kontinuiranom djelovanju jer sam kao predsjednik žirija govorio na otvaranju 16. Bijenala mladih u Rijeci 27. juna 1991. godine koji je bio odista poslednja jugoslovenska izložba – jer je rat već počeo. Nakon toga sam bio art-direktor izložbe prvog Bijenala mladih u Vršcu 1994. godine a nedavno sam bio izuzetno obradovan pozivom Centra savremene umjetnosti u Podgorici da budem selektor prvog Bijenala mladih Art ex-YU 2018, koji je, po svemu sudeći prva regionalna manifestacija poslije raspada Jugoslavije koja pretenduje da postane tradicionalna. Tu izložbu smatram odista potrebnom jer već predugo traje međusobno nepoznavanje umjetnosti ovih zemalja. Zbog toga smo se našli u apsurdnoj situaciji jer smo, u vremenu najrazvijenijih komunikacijskih sistema – nedovoljno obaviješteni. Jedna izložba poput podgoričkog Bijenala, dakako, neće promijeniti situaciju ali će nas svojom indikacijom upozoriti na neophodnost drugačijeg odnosa prema susjednim umetnostima ali i susjednim državama i narodima – što i jeste jedna od misija umjetnosti.
Što je bio presudan kriterij da uvrstite nečiji rad na ovu postavku?
– Moja osnovna namjera pri odabiru učesnika ove izložbe je bila da pronađem umjetnike koji insistiraju na jedinstvu estetskih i etičkih „poruka”. Čini mi se da je takav stav danas potreban – u svijetu razjarenog kapitalizma koji se odlikuje bjesomučnom upotrebom čovjeka a u ambijentu globalno umrežene tehnologije koja, pored svih prednosti koje je donijela čovječanstvu, sve više pokazuje i svoje drugo lice te smo već sada pod strogim nadzorom i manipulacijom kojih još uvijek nismo potpuno svjesni. Jer, digitalna moć je u rukama velikih korporacijskih sistema vođenih nemilosrdnom filozofijom profita. Toj moći je teško suprotstaviti se te je umjetnost skoro primorana da nas, bar duhovno čuva, ojačava i podrži. Ukoliko u tome ne bude uspjela, prijeti joj vjerovatna drastična transformacija, baš kao što to predviđa Karolina Kristova-Bakargijeva u katalogu kaselskog kvadrijenala „Dokumenta” ističući da „više nije sigurna da će polje umjetnosti u svom današnjem obliku postojati i u narednim decenijama XXI vijeka”…
Kao likovni kritičar, pa tako i likovni hroničar, što mislite o savremenoj sceni, i Crne Gore i Srbije, i regiona? Nedavno ste rekli, parafraziram, „ima događaja, ali nema scene”? Znači li to da nema ni novih ideja, umjetničkih pokreta, koncepata, autentičnosti – originalnosti?
– Mislim da su situacije u aktuelnoj umjetnosti u zemljama našeg regiona veoma slične. Bijenale mladih je pokazalo da su se radovi umjetnika u Dvorcu Petrovića međusobno sasvim uskladili i pored mog nastojanja da obezbijedim maksimalnu raznolikost pojedinačnih umjetničkih koncepata. No, takav izložbeni sklad ne dokazuje da u našem regionu funkcioniše oformljena umjetnička scena koja podrazumijeva uporedno egzistiranje više programski objedinjenih tendencija. Rekao sam već da današnja umjetnost bitno mijenja svoje obličje i status. U ponudi je mnoštvo pojedinačnih ideja i iskaza. Čak su nove tehnologije proširile dijapazon djelovanja jer su u umjetničke tokove uključene i brojne neumjetničke oblasti (nauka, sociologija, informacija…). Cijelu situaciju je još više „proširila” globalna medijalizacija. Nova digitalizovana vizuelnost se, međutim, sve više samouspostavlja, kako je to naglasio Lev Manevič, jedan od vodećih teoretičara novih medija u umjetnosti, na svom predavanju održanom u Novom Sadu 2015. godine. Ta globalna vizuelna nekonzistentnost se odražava i u našem okružju te zbog konzistencije koju podrazumijeva status umjetničke scene.
Koja je uopšte danas uloga umjetnosti u svijetu? Koliko su danas filozofski svjetonazori začeti u nekim umjetničkim pravcima ili nekih pojedinih umjetika polazište za neka dublja promišljanja?
– Mislim da je uloga umjetnosti u svijetu uvijek ista. Ona je uvijek indikacija o stanju svijeta. Zbog toga, recimo postoji vječna borba umjetnosti i politike. Jer, umjetnost je važna u svakodnevnom životu, a to najčešće biva potpuno vidljivo tek u incidentnim situacijama. Samo jedna rečenica izrečena na pozorišnoj sceni je dovoljna da se duhovi uzbude. Nedavno je jedna benigno duhovita skulptura uklonjena iz izloga Srpskog kulturnog centra uz obrazloženje da „sablažnjava prolaznike u Parizu” (!?)… A sve vrijeme na našim televizijama se emituju rijaliti programi koji afirmišu totalni moralni krah društva u eri dominantne filozofije profita. Čak je zvanična politika organizovano osudila postupak ministra kulture koji se „drznuo” da te programe kritikuje i tako povredi slobodu medija… Umjetnost i umjetnici su značajni jer predlažu estetski sistem kao model za uređenje svijeta a što nije baš uvijek u skladu sa vladajućim režimima. Tako su u devedesetim „novi modernisti” ideju konstrukcije konfrontirali opštoj destrukciji, haosu su suprotstavljali ideje reda, sklada i harmonije a rasplamsalom subjektivizmu su nametali ideje racionalnosti i razložnosti. Elem, umjetnost i njeni estetsko-etički postulati su i te kako potrebni savremenom čovjeku. I danas. Jer, kako to kaže novosadsko-budimpeštanski konceptualni umetnik Sombati Balint „čovjekova duša vječno pati”.
ŽIVANA JANjUŠEVIĆ


Filo me je impresionirao moralnošću i dostojanstvom
Vi ste 2011. dobili Nagradu „Lazar Trifunović” za studiju u monografiji o stvaralaštvu Branka Filipovića Fila, u izdanju Narodnog muzeja Crne Gore. Da li ste poznavali ne samo njegovo djelo, nego i njega lično?
– Moram vam reći da su se baš svi moji susreti sa Filom dešavali u njegovom ateljeu ili na nekoliko vernisaža. Dakle, uvijek smo bili u nekoj vrsti profesionalnog odnosa. Uz to, ja sam svaki put u njegov atelje ulazio sa velikim pijetetom. No, njegova blagost je učinila da se u tom ateljeu već poslije prvih rečenica ponašam opušteno. U jednom momentu mi se čak učinilo da je Filo vječito u tom ateljeu, da je „odvojen“ od svijeta. A onda sam tu, recimo, sreo Miljenka Mihića, trenera fudbalera Crvene zvezde i potom i druge ljude koji su bili potpuno izvan umjetnosti… Ustvari, Filo me je impresirao svojom elementarnom moralnošću i dostojanstvom.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *