Dijego De Brea – “Čekamo promjene koje ne želimo da pokrenemo i kojih se plašimo”

REDITELJ DIJEGO DE BREA ZA “VIJESTI”

Čekanje je apsurd društvenog nezadovoljstva i istovremeno društvene pasivnosti. Čovjek koji čeka je čovjek koji priželjkuje promjenu, ali se od promjene plaši. Čekanje nam svima stavlja maske i gura nas u tor koji smo sami izgradili i koji želimo da srušimo, ali se plašimo, pa ga sami i sve više sužavamo…

Reditelj iz Slovenije Dijego de Brea privodi kraju probe nove predstave u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta, “Čekajući Godoa”, po čuvenom djelu nobelovca Semjuela Beketa, a premijera je zakazana za 13. februar. Komad o čekanju, o tome koliko je lakše kritikovati ili kukati, o tome kako čovjek zaboravi na sebe i zaslijepljeno hodi ka jednom cilju ignorišući sve ono što na tom putu propušta, iznijeće glumački ansambl: Srđan Grahovac, Stevan Radusinović, Nada Vukčević i Dragan Račić.

Reditelj je, tim povodom, “Vijestima”, otkrio i šta je bio njegov fokus u predstavi i kakav je njegov doživljaj ovog komada. On je istakao da je oprezan sa očekivanjima, pa ih od predstave nema. Više voli da dozvoli sebi da bude iznenađen. Bori se za istinu do koje je u životu teško doći, a u pozorištu još teže.

Približava se premijera druge predstave koju radite za Crnogorsko narodno pozorište. Komad “Čekajući Godoa” je uvijek aktuelan i uvijek se negdje igra. Šta ćete novo ponuditi publici?

Ova predstava se igra svugdje. Možda je to najteži tekst od svih. Zašto? Ovo je zapravo jedan tekst koji otvara problematiku čovjeka u situaciji u kojoj uopšte više nema kontrolu. U pitanju je neizvjesna situacija u kojoj ova dvojica čekaju ili promjenu koja ne dolazi ili njihov sopstveni kraj koji će sigurno doći, ili čekaju svoj spas, u situaciji gdje sa svom svojoj sebičnošću i bahatošću čovjek ne može više funkcionisati. Kad si nemoćan vraćaš se u poziciju djeteta, a to je kod čovjeka onda kada on nema kontrolu, kada je gubi, prije smrti na primjer. Tada se čovjek vraća na svoje osnove i ne može više da se borio, već samo čeka. To čekanje je, sa jedne strane stravično, a sa druge strane se zna da će ono dovesti do jednog rješenja, ali mi ne znamo kako će to izgledati. U životu je to puno lakše jer sve te životne situacije mi možemo sakriti, prelomiti, odložiti, pripremiti se, promisliti…

Zahtjev ovog teksta je u osnovi da nam ne treba ego. Ovaj tekst mora spustiti čovjeka na najniži nivo svoje svjesnosti u kojem pokazuje svoje osjetljivosti i mane koje ne može više sakrivati, to su situacije u koje ulazi neizvjesno, a uglavnom se pokušavamo distancirati od njih, ili ih zadržati u sebi, sakriti.

Beketovo djelo savršeno opisuje čovjeka koji čeka, koji se na promjene ne usuđuje i plaši ih se, a da li čeka kraj ili promjene, nekada je teško reći… Pritom, korespondira sa svakom sadašnjicom do sada, pa i sa svakom budućom današnjicom.

Postavio bih pitanje čitaocima: Da li vi imate osjećaj da nešto radite? Ili, imate li osjećaj da nešto čekate? Ipak, mi uvijek imamo osjećaj da nešto radimo, pa i ako se ništa ne dešava mi pokušavamo sakriti to i govorimo koliko se toga dešava, a zapravo se ništa ne dešava. Volimo da dramatizujemo stvari oko nas, a drame nigdje nema. Laž i ego u životu ipak sakrivaju ono što je istinito, a kod Beketa se to otvara jer je u pitanju krajnja situacija i nema više svrhe išta skrivati.

Dijego De Brea

Čovjek koji dolazi na stvarni rub života, kada se nađe u bezizlaznoj situaciji vidjeli bismo apsurd – upravo tu bezizlaznost, u kojoj nemamo razloga za boriti se, jer nema mogućnosti da se nešto promijeni. To zvuči kao početak apokalipse, ili možda kraj… To je konačna tačka u kojoj već padamo, odlazimo i srećemo se sa onim nepoznatim od čega u životu bježimo, branimo se i protiv čega se borimo. Kada imamo kontrolu sve je dobro, a kada se sve gubi, tada postajemo onoga što jesmo. Čovjek tada skida maske, tu nema heroizma, tu nema lica, tu nema čovjeka. Tako je i u ovoj predstavi, imamo dva čovjeka koji nemaju identitete, nemaju uloge, mijenjaju ih, pitaju se. Mi uglavnom živimo za cilj, dok se ovdje cilj konstantno udaljava, a mi za to vrijeme zaboravimo da živimo put koji nas do cilja vodi. Preskačemo taj put jer se bavimo samo budućnošću i prošlošću, uopšte ne sadašnjosti. Na primjer, možda kada bi se nas dvoje sada posvetili Beketu, možda bi ovaj razgovor imao neki smisao i cilj, a ovako konotacija je drugačija.

Koliko se ova drama može poistovjetiti sa Balkancima? Naša društva kao da hrle nekom cilju koji je postavljen ispred njih, a sa druge strane teško se usuditi ili kao individua ili kao država, na neke krupnije, bitnije, rizičnije korake, čini mi se.

Da, u pravu ste, ali zašto se ne usuđujemo? Mi vidimo društva koja su veoma nezadovoljna ali koja i te kako istrajavaju u toj situaciji. Zašto? Zašto ne dolazi do promjena, zašto ih mi ne napravimo i zašto, umjesto da mi promijenimo nešto, uvijek više voliko da tražimo krivca sa strane? I izbavitelja sa strane. Ja ne vjerujem da je sve fenomenalno, a zapravo nikome nije dobro. Mi se pozdravljamo u prolazu sa ‘Kako si?’, a odgovor je uvijek ili ‘Dobro’ ili ‘Super’… Mi do istine više ne dolazimo. Sve je maska, sve je laž. Kada bi se istina otvorila, vidjeli bismo da je ona toliko tužna i užasna i shvatili da se upravo istine bojimo i ne želimo je otvarati. Ljudi kojima je najgore ne govore to. Da je čovjek nemoćan stvar je koja se ne prihvata u svijetu u kojem sve mora da bude brže, moćnije, više, uspješnije…

A kako mjerimo uspješnost čovjeka? Da li njegovom dobrotom ili novcem, radom? Sve smo izbanalizirali, a i dopustili smo sebi, sa druge strane, da živimo pod potpunom kontrolom koju smo sami sebi nametnuli. Telefone smo mi prihvatili, način komuniciranja, sistem pun pravila kojih se držimo, mi smo to prihvatili pod utiskom da nam je tako lakše. Život nudi mogućnosti, ali, pitanje je kako ćemo ih prihvatiti, jer je za čovjeka svaka promjena problem i ona je uvijek teška stvar.

Da li Vladimir i Estragon čekaju promjenu? Ili je to samo preživljavanje u nedogled?

To je baš ova priča da u stvari čekamo promjenu, šta god to jeste, a baš u tome je naš problem, što mi samo čekamo, a to nije dovoljno. U momentu kada imamo vrata ispred nas, mi smo stajali i čekali da se ona sama otvore, a to se ne dešava. Promjena zahtijeva ulazak u nepoznato a to nas, koliko fascinira, toliko i plaši. Čovjeka često zanima samo rezultat, a ne vidi put kojim do njega može doći. Kada bi, pak, bilo suprotno onda bi to značilo da je čovjek individualan, nekorumpiran, drugačiji od ostalih, samostalan, originalan… Ovaj tekst otvara, na neki način, antologiju životu. Koji je smisao svega? Kako to funkcioniše? I kako se čovjek snalazi u situaciji gdje nema više rješenja? A to je najteži momenat.

Koliko ste kao reditelj željeli da postavite sva ta neka pitanja vezana za egistenciju čovjeka danas i krizu kroz koju on prolazi? Pretendujete li uopšte na to da postavite pitanja koja, prema Vašem mišljenju, treba da utiču na publiku?

Tekst apsolutno mora pokretati pitanja, ali jedno je da ja to pokušam ilustrovati, odnosno ukazivati baš na sadašnjost, a mislim da su se sa istim stvarima borili i ljudi prije, i mislim da će se uvijek boriti. Sadašnjost nikada nije specifična. Psihoze se ne mijenjaju. Čovjek se ne mijenja. Ovaj tekst pokazuje na civilizacijski problem koji nije samo danas, ovdje, na Balkanu. I mi smo dio regiona, i svuda su isti problemi i ljudi isto kukaju i žele nešto, a ni sami ne znaju šta žele jer još uvijek to nešto nije locirano. A sa druge strane, ja ne vidim nikakvo nezadovoljstvo, jer da ono stvarno postoji, onda bi se nešto i (u)radilo po tom pitanju. Više volimo da smo ovce u stadu, nego da se izdvojimo i postavimo sebe na drugačiji način. Tako je jer sredina prihvata samo ono što radi masa, a mi se iza mase sakrivamo. Ljudi se svakodnevno bave njima najnebitnijim stvarima. Mediji nam nameću adrenalin koji se većine nas ne tiče. Mi ćemo, tako, prije gledati televiziju nego izaći u šetnju. Lakše je i kritikovati i kukati nego nešto pokrenuti. O tome je ovaj tekst.

Dijego De Brea

Da li ste adaptirali tekst na bilo koji način?

Ne, tekst će biti prenesen integralno. U ovom djelu ako se zađe malo dublje u etide, kako ih ja zovem, odnosno situacije koje otvaraju različite segmente, od morala, etike, neznanja, i sva ta ontološka pitanja se otvaraju u tim malim situacijama u tekstu, pa ništa od toga ne bi bilo zgodno za izbaciti.

Kao reditelj, imate neku svoju misiju, borbu, standard, ne samo u procesu nastajanja predstave već i kasnije? Šta je Vaš cilj?

Jedino što mene zanima je istina, a doći do nje je veoma teško. Istina je u životu veoma daleka, a u pozorištu je još teže doći do nje. Ne zanima me interpretiranje i ilustrovanje nekih stvari, već doživljaj glumca. Želim da glumac nije u ulozi već da osjeća kako mu se te stvari koje igra, dok igra, dešavaju. Iluzije o pozorištu me više ne zanimaju. Mišljenja da je teatar samo za ‘entertainment’ (zabavu), više me ne interesuje, iako ono može biti, ali uvijek prvo treba imati i postaviti ozbiljan problem, pa tek onda obrađivati tu priču. Istina je zapravo i ljubav. S ljubavlju treba ulaziti u stvari, ali ljubavi sve manje ima. Sve više slušamo glavu, pa srce sve više i pati, a najlakše ga je sakriti, pa i kada pati. Što više je srce zatvoreno to je čovjeku u glavi sve teže. Do momenta pucanja.

Imate li neka posebna očekivanja od predstave?

Nikakva! Očekivanja u životu su veoma opasna stvar. Ja se koncentrišem na put, a onda se valjda može nešto i desiti. Teatar je rad sa ljudima koji su veoma osjetljivi, promjenljivi, mnogo toga utiče na sve. Kada očekivanja ne postoje, tek tada dozvoljavamo životu da se iznenadimo. Pa dajte i dozvolite da nas nešto nekad iznenadi!

Iza svega što blješti i sija krije se bijeda

Koliko je danas teško probuditi čovjeka koji skriva sebe, svoje emocije i mane? Može li se takav čovjek probuditi zahvaljujući pozorištu, ili kroz bilo koji vid umjetnosti?

Ono gdje smo nemoćni, gdje je pozorište nemoćno, to je u životu nešto nekvalitetno i gdje nešto fali. Kada dođe do toga i vidimo čovjeka pred kojim smo nemoćni, onda je to tragikomično. Možemo se i smijati i plakati. Koliko je to moguće u današnjem životu, gdje su ideali postavljeni na suprotnu stranu svega što čovjek u osnovi jeste, veoma je komplikovano. Mi znamo da iza svega što blješti i sija zapravo je bijeda. Mediji to sakrivaju – mi to ne vidimo. Svi mi, zapravo, funkcionišemo po sistemu funkcije. To je u nama i lakše nam je podnositi razne situacije nego im se suprotstaviti, nego uraditi nešto drugačije i prihvatiti nešto novo. Čovjek veoma teško mijenja samog sebe osim u bezizlaznim situacijama.

Kada kažete “mi”, na koga mislite?

Na nas, na čovjeka. Razlike ne postoje u našim sredinama. Možda je razlika u socijalnim prilikama, a stanje čovjeka, izolovanost, samoća, manjak komunikacije, dijaloga, sebičnost, bahatost, bezizlaznost – ti osjećaji su u svim sredinama. Jednako je i na Balkanu i u Francuskoj. Finansijsko je najnebitnije. Ljudi su svuda nezadovoljni. Problem je izolovanost jer smo prihvatili sve ono što ljude otuđuje. Mi izmišljamo svašta u tim odnosima umjesto da se bavimo suštinski čovjekom. Izmišljamo sve da bismo pobjegli od odgovornosti odnosa koji je veoma zahtjevan. Danas dolazi do potpune otuđenosti, jer ne postoji društvo koje komunicira. Istina koju mi prihvatamo i živimo je veoma surova. Ja želim da pokažem sve to. Što više čovjek zna, kritičniji je, a mi kritiku teško prihvatamo

Nerijetko ste angažovani u zemljama nekadašnje Jugoslavije, radili ste i na Cetinju za Kraljevsko pozorište Zetski dom, a ovo je Vaša druga predstava za CNP. Da li biste mogli da uporedite odnos prema pozorištu ovdje i u inostranstvu?

Sa mentalne strane, rekao bih da se ne mijenja puno. Neka društva su kritičnija, neka publika je krtičnija, ali samo ako su upućeni u mnogo različitih stvari. To je zadatak pozorišta, a tako i institucija, da dovede različite poetike, estetike, pristupe, pa da ljudi mogu prelaziti preko raznih djela i stvarati sebi kriterijume kritičnosti. Što više čovjek zna, kritičniji je. Mi veoma teško prihvatamo kritiku.

Da, ali zato što je češće shvatamo u negativnom kontekstu, nego i dobronamjerno i kao nešto što nam može pomoći.

U pravu ste, ali bitno je i to ko govori. Došli smo do situacije gdje svi mogu biti sve, jer se princip kvaliteta gubi. Jedino u sportu je to nemoguće, ali je zato tamo i koncentracija i motivacija i želja i snaga puno veća. U životu je potpuno drugačije. Mi smo brzo zadovoljni, svi smo zadovoljni sa svime, a zapravo smo potpuno nezadovoljni. Gdje su u ovom životu vrijedne stvari?

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *