Petar Lubarda, crnogorski gorostas

PODSJEĆANJE: 45 GODINA OD SMRTI VELIKOG SLIKARA

Tek onda kada jedan umjetnik uspije da postane opšti prilog u razvoju umjetnosti, onda je on de facto neminovno i nacionalan – veli Lubarda

Dok sam lagano išao Dedinjskim bulevarom prema Lubardinom domu, u meni se probudi sjećanje na dječačke dane. Sjetih se Cetinja i Osnovne škole “Njegoš” đe sam kod učiteljice Ljubice Sekulić sricao prva slova.

U tom zdanju, sagrađenom davne 1934. godine po projektu arhitekte Periše Vukotića, nalazio se atelje Petra Lubarde. Pokatkad bi, u pauzi između časova, virucnuli, da bismo viđeli čovjeka kao snijeg bijele kose; nijesmo puno znali o slikarstvu, o umjetnosti, ali smo čuli za ime: Lubarda.

U istoj zgradi djelovalo je i Pionirsko pozorište, koje je utemeljio znameniti Vasilj Šćućkin; a prozori zamračeni velikim kafenkastim zavjesama. Bilo je tu, za nas mališane, nečeg mitskog…

Kulturi se poklanjala značajna pažnja. Tokom Drugog svjetskog rata u okviru Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske djelovala je umjetnička ekipa sastavljena od glumaca, slikara, muzičara: Ljubiša Jovanović, Joža Rutić, Mira Sanjina, Junus Međedović, Nikola Hercigonja, Vjekoslav Afrić, Božidar Jakac…

– Prvi put sam bio u pozorištu, novembra 1943. godine, u Jajcu, za vrijeme Drugog zasijedanja Avnoja. Davan je Gogoljev “Revizor” – kazivao mi je istaknuti crnogorski pisac Radonja Vešović.

Pismo kraljici Jeleni

Za ratnih dana, Lubarda se nalazio u italijanskim i njemačkim logorima. Koristio je svaki pogodan trenutak da slika, crta logorske detalje, portretiše logoraše. Pretpostavlja se da ga je iz zarobljeništva izbavila ćerka kralja Nikole, italijanska kraljica Jelena, kojoj je pisala Petrova majka Marija, rođena Vujović. Imala je neku rođačku vezu s kraljicom Jelenom.

I dok su još gruvali topovi, krajem 1944. na Cetinju je pri Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Crne Gore osnovan Umjetnički atelje đe su umjetnici radili za potrebe Vlade i osmišljavali brojne manifestacije.

Lubardina slika sa crnogorskim motivima

Na Cetinju već izlaze: “Pobjeda”, “Omladinski pokret”, “Prosvjetni rad”, “Titov pionir”, “Naša žena”, “Stvaranje”, “Susreti”; slikari su angažovani i na njihovom opremanju i ilustrovanju.

Pozivu crnogorske vlade, odazvao se 1946. godine Petar Lubarda; vraća se u Crnu Goru, na svoj bistri izvor, đe s Milom Milunovićem, Milošem Vuškovićem i ostalim crnogorskim slikarima, obogaćuje kulturni život. Već 1946. osnivaju na Cetinju Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, a sljedeće, 1947. otvara se i prva Umjetnička škola u Crnoj Gori.

Lubarda neumorno slika Cetinje, Lovćen, Njeguše, Košćele, Skadarsko jezero, kamen, šipkove… Nastaju remek-djela, “Između dana i noći”, “Bitka na Vučjem dolu”, “Pogled s Košćela”, “Noć u Crnoj Gori”, “Porušeno selo Čekanje”, “Donji kraj”, “Brajići”, “Vrtijeljka”, “Crnogorska brda”…

Maja mjeseca 1951. buknuo je čuvenom izložbom u galeriji ULUS-a na beogradskim Terazijama najavljujući novo poglavlje u istoriji našeg slikarstva; svojim čudesnim platnima otkrio Crnu Goru.

Iličićeva 1

I: evo me, rascvjetalog majskog dana, 1965. godine, u Lubardinom domu, u Iličićevoj jedan u Beogradu. Tada student-novinar, već sam intervjuisao Veljka Petrovića, Dušana Kostića, Čeda Vukovića, Branka Ćopića, Mihaila Lalića, Desanku Maksimović, Gustava Krkleca, Aca Prijića… Upravo me Prijić preporučio Lubardi.

Rođen u Ljubotinju 27. jula 1907. godine, Petar Lubarda je 1925. stupio na Umetničku školu u Beogradu, ali ubrzo odlazi u Pariz đe ostaje do 1932. U Parizu pohađa Akademiji lijepih umjetnosti; napušta je i studira slikarstvo samostalno po pariškim galerijama i muzejima. Stanuje na Monparansu, Gambeta 34, u kući na sprat s četiri stana, đe su živjeli i imali ateljee Stojan Aralica, Jefto Perić, Milo Milunović i Petar Lubarda. U prizemlju je bila kuhinja gazdarice, madam Teri.

Lubarda prvi put izlaže upravo u Parizu 1927. godine, u Salonu nezavisnih. Prvu samostalnu izložbu priredio 1929. u Rimu. Na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. dobio “Grand Prix”; na Međunarodnoj izložbi u Hagu 1940. prvu nagradu; 1953-54. u Sao Paulu, Međunarodnu otkupnu nagradu; 1955. – Nagradu na Trećem bijenalu u Tokiju…

– Davno sam počeo da slikam – kaže Lubarda – ali mogu da kažem da sam sazrio oko 1948. godine, a dotle sam možda bio dobar poznavalac i dobar đak…

A to su upravo plodonosne “cetinjske godine” Lubardine.

Prisjeća se Pariza u kome je prvi put izlagao. Pitam ga da li je Pariz danas slikarski centar više po tradiciji nego po kreativnosti?

– Što se tiče centra, mogu da kažem da se ti centri mijenjaju. Tu mogu biti razni uzročnici, ali ne mora čak ni da postoji jedan centar. Krajem XVII i početkom XVIII vijeka nije bilo centara, ali se računao Rim (da i ne govorimo o tome kakve su stare majstore imali).

“Brda nad Kotorom”

Moje je mišljenje da umjetnik možda ne mora fizički biti u svojoj okolini ili eventualno gdje je rođen. Ali mu se neminovno nameće da crpi snagu iz jedne sredine. To umjetnika manje-više prati i, zapravo, tu je neki praizvor – priča mi Lubarda.

– Ovdje ne mislim na lokalizam, nego na neku vrstu karaktera. Jedan od eklatantnih primjera je El Greko, koji je otišao iz Grčke u Italiju sa svojim ocem još dok je bio dječak. I nije se mogao adaptirati. Možda je to bio razlog što je El Greko pošao u Španiju da nađe nešto što je srodno njegovom krvotoku. Jer, sudeći po njegovim djelima, taj karakter njegovog stvaralaštva, zapravo duh, nije španski već grčkovizantijski, premda od djetinjstva nikada nije vidio svoju Grčku.

Navodi primjer Pikasa, koji nikad nije postao Francuz, a cijelog života je tamo živio.

– Pikaso nema u svojim djelima francuskog duha već, naprotiv, ima jednu tvrdoću i oporost Španije. I tek onda kada jedan umjetnik uspije da postane opšti prilog u razvoju umjetnosti, onda je on de facto neminovno i nacionalan – veli Lubarda.

Rim kao knjiga

Spominjem mu Rim u kome je više puta boravio, mada dvije godine, kaže, niđe nije putovao zbog bolesti.

– Vi ste mi pomenuli baš Rim. Ja bih Vam mogao o Rimu reći nešto što se odnosi ne samo na Rim. Meni Rim nikada nije predstavljao grad u onom smislu koji mi obično nazivamo gradom.

To je varoš koju ja shvatam kao knjigu u kojoj je ispisana istorija dviju velikih civilizacija, a mogu slobodno reći i tri: prva etrurska, zatim klasičnog Rima i, treća, hrišćanska era. I kad se nalazim tamo, često mi prođe misao šta je čovjek sve gradio i šta je sve rušio. Odnosno, gradio da podigne svoj duh i da ostavi jednu vidnu trasu svoga vremena i života.

Suprotno od ovoga, Rim takođe ilustruje onaj dio ljudske upornosti koji se kreće i želi da postavlja nove stubove, nove riječi, nove nade – dijagnosticira Petar Lubarda. – Čovjek je rušio ono od čega je polazio. Možda, kad bacimo pogled unazad hiljade godina, nalazimo realizaciju ljudskog duha, kopajući zemlju, tražeći da nam se izgubljeni duh pojavi opet na svijetlo dana. I vjerovatno da je to tako vezano. Da bismo gledali u budućnost potrebna nam je prošlost. Za nova stremljenja tražimo stare potvrde, u najpozitivnijem smislu te riječi.

Eto, takav mi izgleda Rim za koga ste me pitali. Nadajmo se da buduće ljudske drame, da sadržaji ljudskih drama, neće biti takva vrsta rušenja, koja su u krajnjoj liniji samoubilačka. Vjerovatno da će ta svijest, a drama nije ništa drugo do svijest događaja, imati svoje izvore iz elemenata višeg stupnja. Taj viši stupanj bi se sadržao u jednom ekvilibru i odnosu ljudskih zbivanja kojima mi težimo kao jednom opštem ekvilibru duha.

Velikan moderne umjetnosti

Njegošev primjer

Prilikom proslave stogodišnjice Njegoševe smrti, 1951. godine, Lubarda je napravio dvadesetak slika vezanih za Njegoša, od kojih je, tvrdi istoričar umjetnosti Coko Marović, većina izgorjela u jednom požaru…

Da li je Lubardi, možda, Njegoš uzor?

– Ako treba govoriti o uzorima, teško o njima mogu nešto reći, jer sam već prerastao to odavno. Uzor je često jedna tendencija ili nemoćnosti ili polazne tačke. Ako je riječ o nemoćnosti, onda taj uzor nosi sa sobom i jednu posljedicu, da je čovjek, odnosno umjetnik, pripadnik neke škole ili pravca.

Po mom mišljenju, kreatori nikada nijesu mislili da stvaraju škole ili pravce, već da realizuju svoje neminovnosti, odnosno zapažanja i stremljenja jednog vremena, epohe. U drugom smislu, uzor je više potvrda nego li sam uzor, tj. neka polazna tačka za stvaralačku moć.

Eto, Njegoš je upotrijebio narodni ep, narodne izreke, kao materijal, a ne kao cilj, jer, jakom duhu nijesu potrebni plagijati. Kad takav duh uzima, on mora da daje tri puta više. I umjetnost se daje, a ne oduzima. Šta je Njegoš napravio s tim? Otvorio je nove misaone puteve, a nije ništa ponavljao.

To je suština Njegoševog pisanja. Da li je on Srbin, ili Crnogorac ili, eventualno, neke sasvim druge nacije ili rase, to uopšte nije važno. Ali je bitno da je od one nacije iz koje je ponikao mogao da vidi i ponese njen ljudski kvalitet.

Lubardina čestitka autoru teksta

Nažalost, možda ja ovakvim tehničkim neposrednim putem nijesam išao, jer proces mog vremena, ako nije po godinama dugačak, on je intenzivan i bogat događajima. Možete misliti, ja sam u svom djetinjstvu imao prilike da gledam arhaične ljude koji su izgledali kao da su iz doba prastare klasike – pričao mi je Petar Lubarda.

– Međutim, ti ljudi su bili prethodnica atomske energije. Eto, prvi put kad sam stupio u Luvr, iako sam bio, to mogu slobodno da kažem, nepismen u likovnom smislu, meni su Egipćani izgledali kao da su iz mog rodnog mjesta Ljubotinja. Vidio sam da su se češljali drvenim češljima kakve je upotrebljavala i moja baba. Možete misliti, ovaj drveni češalj i pojava aviona bili su neposredno jedan do drugog.

Morao sam se nekako osloniti na doživljaje i psihu tih nesrazmjernosti u vremenu: arhaičnih i supermodernih. Tu sam potražio neku snagu i hranu. Iz tog intenziteta jednog takvog doba, ja sam uzimao. I ukoliko sam nešto stvorio, onda su ovo bili presudni faktori da sam ovakav kakav sam…

Umjetnost nije flaša

Razgovaramo dugo; uz kafu i lozovaču, koje nam poslužuje slikareva šarmantna supruga Vera. U ateljeu mnogobrojne skice na kartonu s potpisom Lubarde. To su, u stvari, minijaturne slike, koje su mu kasnije poslužile za izradu velikih formata.

– Teško planiram izložbe. Ne volim datume. Radim stalno – veli Petar Lubarda. – Ne umijem mnogo da kažem o sebi, ali to ne znači da nemam jasnu predstavu šta hoću.

Svaki stil ili forma, ili, da se bolje izrazim, pravac, škole, po mom mišljenju mogu samo da posluže pri jednoj vrsti učenja, edukacije u ovom smislu. Ali u kreativnom smislu oni se ne mogu uzimati niti im se može prilaziti, jer u tom slučaju onaj ko se bavi likovnom umjetnošću može da bude dobar ili manje dobar.

Mene lično uvijek interesuje jedna materija ili poruka neke određene sadržine. Kritičari i istoričari umjetnosti davali su mi katkad razna imena: nefigurativan, apstraktan, ekspresivan… Mnogo naziva koji ne odgovaraju onome što ja radim.

Već duže vremena pojedini kritičari, istoričari, estetičari vole ove etikete, kao da je umjetnost jedna flaša u koju se zatvori takva ili ovakva materija. Umjetnost proizilazi iz punih sadržaja života, a ne iz sadržaja škola, pravaca, itd. Uzrok ovakvim nazivima koji se danas lijepe na umjetnost je berzanskog ili trgovačkog biznisa.

Trgovinu ne interesuje de facto umjetnost. Masa onih koji se bave umjetnošću podlegla je ovoj psihologiji misleći da treba izmisliti nešto novo. A to je proces stvaranja a ne izmišljanja. Izvjesne uslovljenosti traže u likovnom stvaranju i uopšte u umjetnosti svoj način izražavanja, odnosno neku adekvatnu formu saznanja i osjećanja. Eto, baš zato ne živim i ne pravim umjetnost koja se pokorava trgovini i njenim načelima.

Pitam ga da li mu pojava mladih umjetnika daje veću snagu?

– Ja ću Vam reći otvoreno: ako je vrijeme u krajnjoj liniji i prostor, onda ta kretanja, taj hod duha i njegovih realizacija je permanentan – naglašava Lubarda. – Ono prajuče zadire u pra, prasjutra. I dok smo god živi, sve ono što je živo, neminovno mora uticati. A ako nam je ta stvarnost života jedna hrana za stvaralaštvo, onda ne treba sumnjati u mlade…

Umro je u Beogradu 13. februara 1974. godine.

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *