Priča o Hitlerovim slikarskim ambicijama

Piše: Miloš Milačić

Kafe „Šperl“ melje godine kao stari vodenički žrvanj. Već ih je usitnio čak 139. I ne namjerava da stane. Za sve to vrijeme pod njegovim svodom, kao kakav slijepi putnik, krije se jedna učiteljica. Ona je razigrana starica koja se ljulja u ljuski od abažura i promatra goste sa raskošnog lustera. Zna ih poimenice, ali na mnoge skoro da i ne obraća pažnju. Uđu u kafe, naruče nešto, pojedu, popiju, odu – sve mimo nje.

Možda tek jednog od nekoliko hiljada upiše u tefter. Onda se zagleda, s visine, u pretjerano ljubaznog kelnera koji servira štrudlu od višanja ili sipa čaj u duboke staklene šolje. Nekoliko kocki šećera na tanjiriću. Žuti tulipani u vazi. Tri bilijarska stola na obodu prostorije. I bečka dnevna štampa razbacana po glatkoj, zelenoj čoji.

Brkata beba

Scenografija u „Šperlu“ i dan-danas liči na onu iz 1907. ili osme, kad je devetnaestogodišnji nesuđeni student bečke Akademije primijenjenih umjetnosti ušao prvi put u omiljeni kafe.

02-hitler-iz-mladjih-dana

Istorija, učiteljica života, zavela ga je u svesku kao Adolfa, sina Alojzovog, uz fusnotu: obratiti posebnu pažnju na dotičnog! Faktografski prenosimo dio njenih zabilješki koje se odnose na Hitlerovo djetinjstvo i njegove bečke godine.

Rođen je sa žbunićem ispod nosa. Majka bi mu voskom skidala dlačice da prikrije sramotu, ali nije mnogo vrijedjelo. Već narednog dana bebi bi nikli novi brkovi. Kao dječak osjeća jake grčeve i ukočenost u desnoj ruci. Stoga je prinuđen, prema savjetu ljekara, da većinu vremena ruku drži ispruženu ravno, sa prstima ispravljenim i pribijenim jedan uz drugi. Kasnije će mu to preći u naviku.

03-pismo

Od malih nogu zariče se da će postati akademski slikar. Preferira crtež i uljanu tehniku. Ukoliko mu se ne ostvari slikarski san, prijeti da će zapaliti svijet. Ozbiljan u svojoj namjeri, dolazi u Beč.

Germansko mazalo

Hitler je tokom pet bečkih godina živio kao skitnica iz filmova Čarlija Čaplina, od kojeg je, valja pomenuti, bio mlađi tek četiri dana. Dijelio je hljeb sa beskućnicima, stanovao u iznajmljenim sobama, radio na traci, viljuškom jeo cipelu, a kasnije guste brkove sveo na Čaplinovu mjeru.

U Beču je, po sopstvenom priznanju uspio da stekne samo jednog pravog prijatelja – glad. Nikad nije pio alkohol, volio je slatkiše i plesao je bečki valcer sa samoćom.

04-firerov-omiljeni-kafe

Ljepota Beča pulsirala je u njemu. Satima bi stajao ispred bečke Opere i opčinjen gledao zgradu Parlamenta. Cijela Ringštrase izgledala mu je kao ulica iz „Hiljadu i jedne noći“. Znao je do detalja da opiše arhitektonski izgled svake važnije zgrade u Beču. Slikao je razglednice i crteže sa motivima grada i prodavao ih, između ostalih, bogatim jevrejskim intelektualcima (?!).

Možda bi i umro u austrijskoj prijestonici, u dubokoj starosti, kao prosječni slikar anonimus, samo da je uspio da upiše Akademiju. Ali, odbili su ga. I to dva puta.

Zbog toga je postao „Veliki diktator“ koji zadnjicom udara zemljinu kuglu, umjesto da zauvijek ostane „mazalo“. Tako ga je u jednoj pjesmi nazvao pisac Bertold Breht: „Mazalo Hitler / ništa nije proučavao osim boja / a kad ste mu već dopustili / da sve ofarba/ onda je i čitavu Njemačku premazao…“

05-radovi

Crteži bez ljudi

Na ovom mjestu istorija je prinuđena, za čas, da prekine svoj zapis i isprati pogledom dva čovjeka koja upravo ulaze u kafe „Šperl“. Jedan je profesor Sigmund L'Alemand, uvaženi bečki slikar i rektor Akademije primijenjenih umjetnosti, a drugi njegov kolega profesor Kristijan Gripenkerl. Razgovaraju o kandidatu koji je tog dana tražio prijem kod rektora, jer je odbijen u drugom krugu.

– Dobri moj Gripenkerl, taj čudni mladić, zaboravio sam mu prezime – Himler, Hintler, kao već se zove… gledao me je nekako zlobno kao da će me očima pojesti. Tražio je da mu objasnim zbog čega nije primljen. Rekao sam mu da iz crteža koje je dostavio sa tematikom hrišćanstva, mitologije i klasike ne vidim kod njega sigurnu ruku, niti potez budućeg umjetnika. Nigdje nema ljudi. Samo crta zgrade, prirodu i pejzaže… Ipak, nijesam želio da ga suviše obeshrabrim. Uvjeravao sam ga, mada nije podoban za slikara, da pokazuje talenat za arhitekturu. Pa neka se, možda, tamo okuša…

Profesor Gripenkerl se nije u potpunosti složio sa rektorom L'Alemandom, rekavši da je vidio radove pomenutog kandidata i da oni imaju „izvjesnu vrijednost“.

– Znači, misliš da sam pogriješio? Smatraš da je trebalo da ga primimo? – upita rektor zbunjeno.

06-radovi

– Ne znam. Vaša je posljednja. Još možete da se predomislite, ako vas grize savjest.

Greška iz prošlosti

„Dragi gospodine Adolfe Hitleru, ovim vas obavještavamo da je promijenjena naša odluka o Vašem prijemu na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beču…“

Tim riječima počinje pismo koje je poslato 2. oktobra 1907. godine na adresu Humboldtštrase 31 u Lincu, gdje je Hitler živio sa majkom prije nego što je došao u Beč. Potpisuje je ga profesor Kristijan Gripenkerl, predsjednik komisije.

Tekst koji je je objavio „Die Tagespresse“ iz 2014. godine donosi reportažu o porodici Olmez iz Linca koja je tog jutra primila koverat sa pomenutom sadržinom. Adresa je bila prava, ali isporuka je kasnila 107 godina.

Zamišljamo domaćina Ćana Olmeza, kako u trik-majici, još bunovan od sna, otvara poštansko sanduče, a zatim i koverat. Dok čita pismo trlja oči, ne vjerujući.

– Prvo sam pomislio, o čemu se ovdje radi? Prijava za Akademiju umjetnosti? Da li je to moja kćerka na pogrešnom putu? Tek tada sam pročitao prvi red: „Dragi gospodine Adolfe Hitleru…“

07-radovi

Budući firer nakratko se vratio u Linc i sa nestrpljenjem očekivao pismo sa Akademije. U dnevniku iz tog vremena zapisao je: „Svakog jutra žurim da provjerim sanduče, ali nema nikakve pošte za mene. Da li su moje slike toliko loše? Zar ova gospoda ne razumiju umjetnost?“

Poklon od stolara

U austrijskoj Pošti, uspjeli su da rekonstruišu ono što se dogodilo. Pronašli su grešku u procesu. Pismo je ušlo u odjeljak „Dalje obrazovanje“, a taj resor nije kontrolisan više od 100 godina. Da je pismo završilo u sekciji „Neispravne pošiljke“ bilo bi pronađeno istog dana.

U Pošti, kako se navodi u tekstu, žale zbog greške.

– Naši zaposleni svakodnevno isporučuju pet miliona pošiljki. Naravno, ako do odlaganja dođe zbog bilo kakvih grešaka ili ako se pokrene svjetski rat, možemo samo žaliti zbog toga.

Istorija, ta starica iz kafea „Šperl“ bilježi još jedno „ogrešenje“ Pošte Austrije u vezi sa Hitlerom, utvrđeno internom istragom. Naime, 1939. godine stolar iz Graca, Georg Elzer poslao je pismo-bombu Adolfu Hitleru, koja bi ga, prema mišljenju stručnjaka, sigurno ubila.

Međutim, bomba nikad nije isporučena. Poštar je u Hitlerovo sanduče ostavio samo žuti listić sa informacijom gdje treba da podigne isporuku. Šteta!

FOTO: quteca.com / verschwiegenegeschichtedrittesreich.wordpress.com / cookiesound.com / dietagespresse.com / express.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *