U PODGORICI OTVORENA IZLOŽBA JEDNE OD NAJPOZNATIJIH CRNOGORSKIH SLIKARKI – Radojević: Slikarstvo je za mene striptiz duha

Vasilisa Radojević (Foto: Savo Prelević)

Umjetnica se nakon nekoliko godina ponovo predstavila domaćoj publici nudeći, pored starijih, i nove radove. Ona je tim povodom za “Vijesti” govorila o svom stvaralaštvu, umjetnosti, životu, ljubavi, Italiji, Nikšiću…

Vasilisa. Nakon nekoliko godina Crnogorci su na spomen tog imena nesumnjivo znali o kome je riječ.

Umjetnica, jedna od najpoznatijih crnogorskih, Vasilisa Radojević, ponovo je za publiku svoje zemlje ogolila sebe pred platnom i dala svaki dio koji je unijela u radove.

U Podgorici je sinoć otvorena izložba “manja retrospektiva” radova Vasilise Radojević, u prostoru JU Muzeji i galerije.

Za ljubitelje umjetnosti spektakl, a za one koji nijesu ljubitelji uspješne žene (sa kojima se umjetnica nerijetko susretala), takođe spektakl.

“U Podgorici nijesam izlagala oko sedam godina. Ljetos sam imala izložbu na Sardiniji. Ipak, ne bih rekla da je ova izložba ‘povratak’ u Crnu Goru, jer ja samo nastavljam, uvijek nastavljam. Svaki put maltene novu izložbu napravim. Ovo je mala retrospektiva, jer su izmiješani novi i stari radovi. Postavka se vodi kao retrospektiva jer je mnogo radova, tačno 50”, uvodi nas umjetnica u izložbu.

Izložba u Podgorici nakon sedam godina

U tih 50 radova stalo je ko zna koliko strasti, urlika, slomova, snage, suza, bunta, inata, ljubavi, a svaki autentično govori o životu i duhu umjetnice rođene u Nikšiću.

“Ja sve radim sa emocijom, jer ja ako ne osjećam nešto onda ne mogu ni da stvaram ili radim bilo šta u životu, ne samo da crtam i slikam. Naravno da se dešava da te emocije ponestane, nekada, kao i svakome. Tada ja ništa ne radim, bavim se sportom”, uz osmijeh priča Radojević za “Vijesti”.

Emocija koju prenosi na svoje radove često je bijeg od svega svjesnog, bijeg od ovog života stvarnog u život umjetnosti i uvijek je spasenje od surovosti realnosti.

“Da, upravo to je slikanje za mene – bijeg. To se primjećuje i u mojim slikama, jer taj bijeg može se i dvostruko tumačiti. Na primjer centralna slika u galeriji, velikog formata, posmatrana negdje sa sredine ovog velikog prostora izgleda veoma veselo, izgleda kao ples. Zapravo na toj slici je tragika. Crvena boja je snažna boja ljubavi, ali pored toga, ili ispred toga, za mene je ona krv i oko nje se sve ruši. U centru tog rada je figura slomljenog vrata – slomljena žena oko koje sve propada. Treba uočiti tu ženu, jer iz daljine rad izgleda drugačije, iz daljine izgleda veselo”, objašnjava ona “Vijestima”.

“Sve radim sa emocijom”

Gledaoci njena djela mogu tumačiti iz daljine o kojoj umjetnica govori ali ona ne slika iz te daljine već iz srca ulazi u platno i ostavlja sebe…

“Desile su mi se razne tragedije u životu, ali umjetnost me je spašavala. A baš sam ih imala i pratile su me – tragedije. U tim momentima crtanje i slikanje mi je bilo spas”, priča ona.

Na pitanje da li takve životne situacije donesu snagu za čovjek i ne zna da ima, a koju je ona možda ispoljila na svojim djelima, odgovara:

“Da. Ja stalno ponavljam jednu priču koja korespondira sa mojim radovima. Kada pada kiša neko se samo skvasi, a neko voli da uživa u zvuku kiše. Primjećujete li šta to znači? Neko je uznemiren jer će pokisnuti, a neko samo uživa u zvuku kiše, neko uživa u njenom dodiru, neko i muziku napiše. To znači da treba imati osjećaja za sve i sve treba osjetiti”, kaže Radojević.

U tragičnim talasima koje joj život slao ona je crpila snagu i inspiraciju za svoju umjetnost i stvaranje. Spas je nalazila u platnu, a da li ga je doživljavala kao vazduh kojeg joj je falilo u naletima talasa, Radojević odgovara:

“Plava i crvena su moje boje”

“Ne. Ja sam negdje rekla da je slikarstvo za mene striptiz duha. I upravo je to uvijek slikarstvo za mene. Ponoviću, za mene je slikarstvo striptiz duha. Znači, kao što se u barovima djevojke skidaju i pokazuju svoje tijelo, tako ja ovim radovima pokazujem svoju dušu, golu, ogoljavam je pred okom publike. Možda nije moderno i u skladu sa ovim vremenom, ali mislim da je potpuno istinito jer se na radovima razgolićuješ potpuno, a ko umije da pročita – pročitaće to i shvatiće”, kaže Radojević.

Ona ističe da boja koja bi se mogla vezati za nju i njeno slikarstvo, definitivno bi bila crvena. I plava.

“Neke boje su mi veoma važne, mada kada crtam nemam potrebu za njima. Što se kolorita konkretno tiče rekla bih da su plava i crvena moje boje. Na primjer, iz tog razloga sam stavila dvije slike koje otvraju izložbu jednu do druge – jer na jednoj dominiraju plavi, a na drugoj crveni tonovi. A o simbolici ne razmišljam. Samo me ta snaga koju primjećujem u njima budi. Ta crvena koje ima svuda na mojim radovima u meni izaziva neku snagu, posebnu snagu. Plava je takođe snažna, ali drugačije…”, objašnjava ona “Vijestima”.

Uz umjetnicu neprolazne ljepote koja je sa 15 godina otišla iz Nikšića na studije u Beograd, često se vezuje i ono čuveno femme fatale, jer su je od samog pojavljivanja Crnogorci tako doživljavali, pričali, pisali o njoj. Putovala je i izlagala svuda, živjela u Italiji, putovala svuda, a sada je u Podgorici. Planova za dalje uvijek ima, uvijek stvara, uvijek nešto priprema, ali nije željela da ih otkriva, već je prepustila publici da se iznenadi, kao i ovog puta.

Italija je sama po sebi umjetnost

Italija je sama po sebi umjetnost, kaže Radojević, i dodaje da je mnogo toga veže za tu zemlju.

“Sada tamo imam sina i njegovu porodicu, imam i galeriju, a imala sam i muža koji je umro, Italijana Masima. Italijani su potpuno otvoren, simpatičan narod, zbog toga ih obožavam, a Italija je sama po sebi čista umjetnost”, priča ona “Vijestima”.

Na pitanje kakav je odnos Italijana prema umjetnosti, i da li bi ga mogla uporediti sa odnosom Crnogoraca, ona kaže:

“Oni su drugačiji od nas, i to mnogo. Oni se svemu oduševljavaju. Čak i kada vide neki ‘lijevi’ rad neće mu smijati, a kada vide autora tog rada – da ga ne bi uvrijedili – oni će se oduševljavati i uzvikivati ‘Jao, mamma mia'… Oni to uvijek rade, a malo ko to ovdje razumije. Zbog toga ti sa njima nikada nijesi načisto. Ipak, svaki pravi umjetnik najbolje zna kakva mu je koja slika”, kaže Radojević.

A kakva je njena veza sa Nikšićem, iz kojeg je davo otišla, priča:

“Ja Nikšić mnogo volim, tamo sam rođena. Volim taj grad i posebno volim Nikšićane. Ipak, rijetko sam zadnjih godina odlazila u Nikšić. Veže me, i te kako me veže, ali me obično veže za neke tužne momente i stvari, pa zbog toga nekako bježim od grada a zapravo bježim od tih prelijepih a tužnih sjećanja na brata, na tatu, na tragedije koje sam proživjela i na tragedije za koje znam. Ranije sam se sudarala i suočavala sa tim stvarima. Ranije sam imala način da se izborim sa tim. Sad ne mogu. Više ne umijem. Iscrpilo me je to. Iako prođu godine, to ne prestaje da iscrpljuje”.

Žene – jake i krhke – uvijek u centru pažnje

Senzualnost u njenim radovima donose žene koje su jednako jake koliko i krhke, nježne, jednako su borci koliko i štićenice, balerine, ali su uvijek u centru. Radojević priča i o odnosu društva prema ženi, o odnosu muškarca prema uspješnoj i snažnoj, nezavisnoj ženi koja smjetlo teži svojim željama.

“Nije samo u Crnoj Gori ovako kako je, svuda je tako. Muškarci svuda ne mogu da podnesu uspješnu ženu, a posebno ženu koja je jaka i koja je iznad njega i to je pojava koju bilo gdje možete sresti. Naravno, ima i onih inteligentnih muškaraca koji imaju i mozak da razmisle i srce da shvate da oni tu ženu vole i da ona ne radi ništa loše i nije lošija od drugih ako je uspješna, ako je snažna, ako je nezavisna… Takvi muškarci smiruju svoje hormone dok ona završi ono što želi, ali to ne znači da su oni slabi… Moj muž, moj Masimo, je bio takav. On je bio inteligentan i znao je pred moju izložbu da kaže: ‘počinje izložba, ja idem, a kad se završi dolazim’ i nije htio da me spotiče oko toga, nikada nije želio da me na bilo koji način davi, guši. Nikada to nije radio”, priča sa sjetom i ogromnom ljubavlju Radojević.

Ona ističe da je ljubav koju je ona imala i osjetila sa Masimom veoma rijetka.

“O, samo sam jednom u životu naišla na takvu osobu. Samo jednom sam vidjela kako sve može biti. Zato sam ga i izgubila. Umro je. Zato je kratko i trajalo, zato što je on bio takav i zato što je nama bilo idealno zajedno”.

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *