INTERVJU: JERKER ERIKSON I HOKAN AKSLANDER SUNDKVIST, ŠVEDSKI KRIMI DVOJAC

Švedski spisateljski dvojac (Foto: Il Libraio)

Pišemo o stvarima koje nas plaše

Malo je čudno biti dio kulture koja stvara zabavu od ubistva i nasilja. Svidjelo nam se to ili ne, naše knjige učestvuju u tekućem takmičenju “ko može stvoriti najgoreg serijskog ubicu?”

Erik Aksl Sund je književni pseudonim iza koga se kriju dva švedska pisca Jerker Erikson (1974) i Hokan Akslander Sundkvist (1965). Već više od deset godina oni eksperimentišu s muzikom, filmom i drugim umjetnostima. Sa svojim elektro-pank bendom I love you baby! bili su na brojnim turnejama po Ukrajini, Rusiji, Bjelorusiji i Poljskoj.

Erik Aksl Sund su autori zapaženih krimi romana „Vrana“, „Plamen gladi“, „Pitijina upustva“ (trilogija Viktorija Bergman) i „Staklena ubistva“ (trilogija Melanholija). Ovi mračni romani, nama dostupni u izdanju Samizdata B92, odmah po objavljivanju su doživjeli i komercijalni i uspjeh kod kritike kako u Švedskoj, tako i širom svijeta.

Erik Axl Sund je pseudonim pisaca dvojca Jerkera Eriksona i Hokana Axlandera Sundquista. Kako ste došli do ideje da zajedno pišete, pod ovim zajedničkim imenom?

– Tokom procesa pisanja otkrili smo da je u tekstovima prisutna treća osoba. Osoba sa dvije glave i iskustvima življenja dva različita života. Dali smo toj osobi ime i koristeći djelove naših imena. Jerker ERIKsson i Håkan AXLander SUNDquist. To je bio bonus, postalo je mnogo lakše za svakoga da zapamti naše autorsko ime.

Erik Axl Sund je mješavina nas obojice, u nekim prilikama on je najbolje od nas, ali i on može biti zvijer. Kada dobro radi, aplauzi su za nas. Kada griješi, možemo ga kriviti.

Erik Axl Sund je autor četiri romana. Možete li nam objasniti kako pišete romane, da li jedan autor piše jedan dio priče, a drugi autor završava priču, ili nekako drugačije?

– Pišemo zajedno. U četiri ruke. Obično počinjemo sa nekim likovima za koje mislimo da su zanimljivi. Razgovaramo mnogo. Dajemo likovima prošlost. Onda razvijamo priču za koju mislimo da ima komplikovane probleme. Sinopsis se može napisan u nekoliko rečenica na ubrusu, uglavnom u pabu uz nekoliko piva.

Potom pišemo. Šaljemo tekst jedan drugom. Brišemo i dodajemo tekst. Jerker piše previše riječi o nečemu malom a Hokan premalo o nečemu velikom. Srećom, Erik Axl Sund čisti. Uobičajeno je da imamo mnogo teksta prije nego što ga uredimo (korist koju imamo kao dva pisca je da smo mi obojica urednici), ponekad i do 800 stranica koje postaju oko 400-450 kada su gotove. Mi eksperimentišemo sa likovima. Na pola puta kroz knjigu je uobičajeno da jedan od nas bez upozorenja mijenja pol/rod lika. Odjednom se događa nešto uzbudljivo s tekstom. U drugim slučajevima, jedan od nas odlučuje da uradi nešto potpuno iznenađujuće sa pričom, a to je da drugog prati ili da protestuje. U najboljem slučaju, to je otvoreni rat više nego što je hladni. Borimo se mnogo, uglavnom riječima, ali ponekad čak i fizički. Jednom je Hokan pogodio Jerkera u njegovu Adamovu jabučicu, tako da nije mogao da govori nedjelju dana. Da bi to funkcionisalo između nas, morali smo postaviti neka pravila.

Jerker Erikson i Hokan Akslander SundkvistJerker Erikson i Hokan Akslander Sundkvist

Jezik Erika Axl Sunda ne bi trebalo da je previše komplikovan, ali sadržaj riječi mora biti kompleksan i smislen. Bez tačka-zareza, bez uskličnika. Poglavlja u našim knjigama bi trebalo da budu kao muzika Ramonesa. Kratke, snažne rečenice (tri akorda maksimalno i bez bubnjeva ili gitarskih sola). Poglavlja bi se čitala u dva i po do tri minuta (prosječna dužina pjesme Ramonesa).

Pokušavamo pisati po ovom modelu što je moguće bliže. Onda kršimo pravila. Dorađujemo puno. Na kraju čitamo roman na glas da vidimo kako ide. Nakon nekoliko godina se ne sjećamo ko je šta napisao. Nema više oko čega da se svađamo.

Trilogija Viktorija Bergman je najnoviji književni fenomen u švedskoj kriminalističkoj fikciji i prekretnica u savremenoj krimi fikciji uopšte. Da li postoji neki poseban razlog zašto ste izabrali pisanje ovog krimi žanra?

– Krimi žanr je korisan što postoje određena pravila. Često postoji neko ko je žrtva zločina, a taj zločin se mora riješiti. Između toga se može popuniti priča čime god želiš. Taj prostor koristimo da bismo pisali o pitanjima koja nas zanimaju. Na primjer, nasilje protiv žena i djece. Od samog početka trilogija Viktorija Bergman nije trebalo da bude kriminalistički roman. Za nas je bila više psihoterapija. U ranoj fazi Hokan je bio pacijent, a Jerker psiholog, onda se promijenilo i postalo suprotno i dalje u toku tog ludila otkrili smo da smo obojica postali pacijenti. Skoro kao slučaj folie á deux (ludost udvoje – indukovana psihoza, prim. V.Og.). Kada smo imali 200 stranica anksioznosti, mi smo shvatili da nam treba nešto da dodamo “priči” – doslovno je to bila knjiga o dvije osobe koje sjede u sobi i pričaju/viču jedna na drugu. Rješenje je bilo mrtvo tijelo, jedan istražitelj ubistva i onda se, manje više, pojavila priča sama po sebi.

Švedska je napredna, demokratska i bogata zemlja, ali gotovo se svaki dan stanovnici ove zemlje suočavaju sa bizarnim samoubistvima, groznim ubijanjima sa neobičnim ritualima. Zašto je tako?

– Mi ne mislimo da je Švedska po tome drugačija od drugih zemalja. Ni bolja, ni gora. Nizak nivo na primjer – korupcije, ne znači da ste je riješili. Ona postoji “ispod žita”. A kada je riječ o ljudskoj perverziji, smatramo da bogata zemlja može proizvesti podjednako ludila kao bilo koja zemlja u svijetu.

Zašto, kroz vaše knjige, često putujete u dubine ljudske izopačenosti? Zbog kakvih dešavanja to činite?

– Pišemo o stvarima koje nas plaše. Koristimo pisanje kao terapiju. Teme naših knjiga dolaze iz stvarnosti. Ponekad iz medija, kao što su novine, televizija ili pravih dokumentaraca o zločinima, ali ponekad se užasne stvari dešavaju nekome koga poznajete i to postaje dio vašeg života. Da bi se bavili time, morate pisati o tome.

Kako objašnjavate činjenicu da danas mnogi švedski pisci pišu djela u okviru krimi žanra?

– Uglavnom zato što je popularan. Čak imamo i kurseve pisanja krimića u Švedskoj. Uspjeh Stiga Lašona je otvorio vrata mnogim piscima da se isprobaju u ovom žanru, ali još od početka spisateljski par iz perioda 1960 – 1979. godine, Maj Sjoval i Per Vahlo, objavili su deset krimi romana dobro utemeljenih u stvarni život sa velikim udjelom u društvene probleme, osim same priče o kriminaliu. Potpuna suprotnost, recimo, Agati Kristi. Njihove knjige su, mislimo, bile početak svega za mnoge švedske krimi pisce. Provjerite – oni su sjajni!

Autori koji su stvorili Erika Aksla SundaAutori koji su stvorili Erika Aksla Sunda

Da li ste ponekad namjerno, šokirali i užasavali svoje čitaoce vašim pričama o kriminalu?

– Ne uopšte. Ali ponekad pišemo da šokiramo jedan drugog. Ako koristite stvarnost kao temelj u svom pisanju, uvijek postoji rizik ili šansa da ćete šokirati čitaoce. Jednostavno je.

Da li kriminal sve više postaje neka vrsta zabave među mladim Šveđanima?

– Zar to nije postalo svuda po svijetu? Zar nam za to ne služe sve streaming kompanije? Malo je čudno biti dio kulture koja stvara zabavu od ubistva i nasilja. Svidjelo nam se to ili ne, naše knjige učestvuju u tekućem takmičenju “ko može stvoriti najgoreg serijskog ubicu?” To je malo tužno. Više nego što bismo zabavili, više volimo da budete emocionalno pogođeni dok čitate naše knjige. Trudimo se da se fokusiramo na likove i ljudske emocije. Više o tome “zašto je učinjeno” nego “ko je to učinio”.

Za trilogiju Viktoria Bergman dobili ste 2012. Specijalnu nagradu Švedske akademije za pisce krimi romana. Zašto je književno priznanje posebno značajno za vas?

– Mi ne pišemo da bismo došli do književnog priznanja. Ali, naravno, smatramo da je pozitivno biti prepoznati i priznati u velikoj gomili krimi romana svake godine.

U vašem romanu, psiho trileru, “Vrana” pišete o dječaku koji je nađen mrtav u parku. Njegovo tijelo pokazuje znake teškog nasilja i zlostavjanja. Je li priča zasnovana na stvarnim događajima?

– Sve o čemu pišemo dogodilo se na neki način. Naša mašta nije tako razvijena da možemo smisliti stvari koje se nijesu dogodile. To bi trebalo da bude strašno! Slučajevi u našim knjigama sa nestalim mladićima ukorijenjeni su u stvarnoj životnoj priči. Godine 2008, baš kada smo počeli da pišemo zajedno, bilo je izvještaja o oko 100 nestalih mladih osoba (većina njih mladića) u periodu od godinu dana u Švedskoj. Svi su stigli sami na aerodrom Arlanda, sjeverno od Stokholma, sa pasošem, nešto dolara i praznim mobitelom. U roku od 24 sata većina ih je nestala iz ureda za migracije. Niko ne zna gdje su završili. Ilegalni radnici? Prostitucija? Ilegalna usvojenja? Pokušali smo da zamislimo šta se moglo dogoditi nekima od njih…

Za pisanje ove knjige bilo je neophodno frojdovsko znanje psihijatrije, posebno psihologije nekih metoda psihoanalize i psihoterapije. Pošto ste umjetnici, a ne medicinski praktičari, da li ste imali profesionalnu pomoć kada ste pisali ovu knjigu?

– Na neki način da. Imamo prijateljicu (Jerkerova bivša djevojka) koja je psihološkinja. Pročitala je našu priču i potvrdila naše teorije. Kao što smo ranije spomenuli, ponašali smo se i kao pacijenti i kao psiholozi. Od početka bilo je teško naći jezik psihologa, “profesionalnog glasa”. Mi smo pisali o fenomenu koji čak nije imao ni švedske riječi. Gotovo sav naš istraživački materijal o višestrukom poremećaju ličnosti (MPD – Multi Personal Disease), disocijativnom poremećaju i tako dalje, bili su na engleskom jeziku. Morali smo pronaći pravi jezik da ga objasnimo da ne zvuči previše akademski ili mehanički. Najbolje rješenje je bilo tražiti studije slučaja o ljudima koji pate od ovih problema. Psihijatri poput, na primjer, Olivera Saksa(R.I.P.), pisao je o složenoj psihologiji i učinio je razumljivom, prijatnom, zanimljivom za svakoga. Umjesto da samo koristite termin, koji je često na engleskom, opisujete ga svojim riječima.

Do sada ste dobili brojne književne nagrade. Koja Vas je od njih najviše obradovala i zašto?

– Najveća nagrada je bila sposobnost da se živi samostalno. Mogućnost biti pisac sa punim radnim vremenom i takođe imati priliku da vodimo umjetničku galeriju i diskografsku kuću na svoj način i razmišljamo o komercijalnim pitanjima. To je nagrada dobra kao i svaka druga!

Književne nagrade su oduvijek bile moćno sredstvo za podjelu pisce na poznate i nepoznate. Koliko je takva podjela pisaca, po vašem mišljenju, tačna?

– Ako mislite na nagrade kao nešto čime se mjeri kvaitet, ne smatramo ih korisnim. Ne možete se takmičiti u umjetnosti. Ni u muzici. Ni u književnosti. Dobijanje nagrade može naravno donijeti više prodaje vaših knjiga i doprijeti do više čitalaca. Drugim riječima, postoje komercijalne koristi koje same po sebi mogu dovesti do stvarne nezavisnosti (kao što smo maloprije odgovorili na prethodno pitanje). Ali nezavisnost može biti i himera. Mislite da ste slobodni da pišete o bilo čemu što želite, ali postoji publika koja čeka knjigu barem jednako dobru kao što je i posljednja, nadam se i bolja. Iznenada: Panika! Blok pisca! Na taj način može biti bolje da ostane nepoznat velikoj publici. Možete pisati bez osjećaja težine svijeta na vašim ramenima, možete stvarati slobodno, biti dubok i artističan koliko želite.

Švedska je tokom Drugog svjetskog rata bila neutralna zemlja. Danas je član Ujedinjenih nacija, ali nije članica NATO-a. Šta to praktično znači?

– Ona je politička, a mi se trudimo da se držimo podalje od toga iako znamo da je Švedska u moderno doba bila zemlja koja pokušava da izbjegne rat. Zemlja koja preferira rješavanje problema umjesto korišćenja nasilja. Mi nijesmo istoričari, ali znamo da je neutralnost Švedske tokom Drugog svetskog rata njena sopstvena debata. Naša vlada je ovlastila Njemačku da transportuje vojnike i robu širom naše zemlje, prodali smo željeznu rudu njihovoj industriji. S druge strane, sarađivali smo sa ilegalnim pokretom otpora u Norveškoj i britanskom obavještajnom službom. Kao sjedenje na dvije stolice u isto vrijeme. Možda je pomalo isto i sa NATO. Švedska redovno sarađuje sa NATO-om u miru i u operacijama sigurnosti. Američka vojska radi na švedskom terenu zajedno sa švedskom vojskom, ali i dalje se smatramo neutralnim. Može li se to dogoditi s ruskom vojskom? Pa… ne?

Pa, šta smo mi, do đavola? Neutralni? Kao što smo pomenuli, nijesmo istoričari, tako da ne znamo.

Od čega prosečan Šveđanin danas najviše strahuje?

– Od klimatskih promjena i poraza od Finske u hokeju na ledu.

Kao trilogija “Tri boje” od Kišlovskog

Nakon objavljivanja “Staklenih tijela” radite na drugom samostalnom izdanju u novoj trilogiji “Melanholija”. Imam utisak da imate posebnu sklonost pisanju trilogija, zar ne?

– Ne uopšte. Uglavnom je slučajnost. Naša prva trilogija bila je jedna knjiga od početka. Ali pošto je to bilo predugo, izdavač nas je savjetovao da je podijelimo na tri romana. “Sve dobre stvari su tri”, rekao je on. “A kao nepoznati debitanti to je komercijalno samoubistvo da se izda cigla od 1000 stranica knjige i da očekujte da je ljudi pročitaju”.

Ali, da budem iskren, oba smo bili veliki fanovi “Gospodara Prstenova” kada smo bili adolescenti. To je ipak lijep format. Kada je u pitanju trilogija “Melaholija” to su tri različite priče sa, nekako, istom tematikom, možda je to zapravo više serija knjiga nego trilogija. Priče se odvijaju u isto vrijeme, u tri nedjelje krajem jeseni 2012. Protagonisti se razlikuju. Sporedni lik u knjizi 1 postaje glavni lik u knjizi 2 ili 3. Sporedni događaj u knjizi 1 postaje glavni događaj u knjizi 2 ili 3 i vice verse. Razumijete. To je kao trilogija “Tri boje” od Kišlovskog. Ali naš serijal “Melanholija” je monohroman, crno-sivo-bijel, kao što je hladno novembarsko vrijeme u Stokholmu.

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *