Damir Karakaš: Pisanje je ples sa demonima

JEDAN OD NAJČITANIJIH HRVATSKIH AUTORA

Damir Karakaš za “Vijesti” govori o svojoj novoj knjizi “Proslava” koja je nastala u samostanu, na pisaćoj mašini, a radnja je smještena između dva rata i, svojstveno autoru, predstavlja Liku i Ličane

Damir Karakaš je jedan od najčitanijih hrvatskih autora, a kritika ga svrstava i u klasike hrvatske književnosti. Početkom aprila objavljena je njegova nova knjiga “Proslava” u kojoj se ponovo (nakon uspješne “Sjećanje šume”) iskreno i kritički posvećuje Lici i Ličanima, istražujući “sjene i magle, tišinu i zvukove, boje i mirise zavičajnog krajolika i njegovih ljudi”, a čitaoca vodi i uvodi u novo, drugačije, napeto i koncentrisano putovanje kroz vrijeme, običaje, tradiciju i ljudski i društveni um.

Karakaš kaže da je u svojoj misiji pisanja pokušao da na 120 stranica, u četiri poglavlja opiše tri generacije i dva rata, zapravo kraj jednog i najavljivanje drugog, a u razgovoru ističe – rat nikada ne prestaje, posebno na Balkanu.

O “Proslavi” – knjizi nastaloj u samostanu Svetog Frane na Cresu, iskucanoj na pisaćoj mašini, koju je autor okarakterisao kao “roman o milosrđu”, ali i o umjetnosti i žrtvi pisanja i stvaranja, Karakaš govori za “Vijesti”.

Za početak, da li bi otkrio kako je tekao proces stvaranja “Proslave”, šta te je posebno intrigiralo pri stvaranju ovog djela, čemu si se posvetio?

Prije svega moram reći da ja kada pišem knjigu puno istražujem. Bavio sam se ovdje ubistvom iz milosrđa. To je specifičan motiv i pojava kakvu je, recimo, Živko Nikolić koristio u jednom svom filmu, a svuda je drugačija, od naroda do naroda. Eskimi, na primjer, stave starca na santu leda, Japanci na brod, a mene je zanimalo kako je to u mom kraju. Sa jednom profesoricom Filozofskog fakulteta sam proučavao kako su te stvari ljudi rješavali kod nas. Znale su to biti neke vrlo gadne situacije… Jedan takav primjer je priča o čovjeku koji hodi preko livade, srećan, i susjed ga upita što je radostan, a on odgovori da mu je umrlo dijete, 11. dijete, a on je srećan jer smrt tog 11. djeteta daje veće mogućnosti da preostalo desetoro (pre)živi… Bilo je ranije tako strašnih stvari i još uvijek ima tragova toga u našem mentalitetu. Ja, da bih pisao o nekim stvarima, pokušavam što bolje da ih upoznam, istražim, prepoznam…

Za prošlu knjigu “Sjećanje šume” dobio si nagradu “Fric”, a tada je u obrazloženju žirija zabilježeno da su tvoje rečenice ispisane “krvlju, znojem, suzama…” ljudi na području Like… Da li je i sada tako?

Kao prvo, ja nijesam baš omiljen u svom kraju. Ipak, smatram da je prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu sa okolinom, i uvijek sam bio skeptičan prema piscima koji su obožavani i kojima se dižu spomenici u mjestima odakle su. Ja kad pišem o Lici ja pišem o sebi i dajem svoj maksimum, drugačije i ne pišem. Bit mog pisanja je život i/ili smrt.

Ko su Ličani u tvojoj knjizi? Kakvom karakteru se konkretno posvećuješ, da li se interesuješ za individuu ili pišeš o mentalitetu u globalu?

To sve zavisi. Na primjer, izabrao sam da u jednoj priči pišem o čovjeku koji je pripadao đavolu u vojsci. Zanimalo me je kako se on našao tu, kako se svi mi u životu nađemo u raznim okolnostima… Kad sam radio sa Liješevićem (Boris) na predstavi (Blue moon), pitao sam se šta bi bilo sa mladim ljudima koji su počinioci ratnih zločina da su u isto vrijeme rođeni u Njujorku, a ne u ratnom žarištu. Da li bi bili glumci, džez muzičari, izvrsni kuvari… Ljudi se uvijek nastoje afirmisati i dokazati, pa se tako neko nastoji afirmisati u umjetnosti, neko u nauci, neko u sportu… Ljudi u vremenu rata, a u ratu je Sotona dominantan, jednostavno se pokušavaju afirmisati na loš način, jer neko je umjetnik sa gitarom, a neko je umjetnik i sa nožem.

I sam si rekao da je tvoj glavni lik donekle negativan lik. Kažem “donekle” iz razloga što je tvoj pristup njemu psihološki, možda čak roditeljski – opravdavajući… Sa druge strane, nemamo često protagoniste predstavljene “surovo”, iskreno i realno…

On je negativan samo zbog toga što je dio poražene vojske, dio đavoljeve vojske, a ja u svom djelu pokušavam ući u njegovu glavu i shvatiti njegova razmišljanja i učiniti da ga drugi shvate i razumiju. Vrlo je kompleksno, ali intrigiralo me je. Trudim se da ne radim stvari koje su već rečene. Knjige imaju smisla jedino ako kažu nešto novo… Ja imam tu (srećnu) okolnost pa pišem o Lici i imam bogatu trpezu tema u ponudi. Moraš priznati da danas nema mnogo pisaca koji stvaraju “planinske knjige”, koji govore o planinskim ljudima, makar ja to odavno nijesam vidio. Čak i kada se govori o nekim seoskim temama, meni to često budu dosadne knjige jer nema savremenog tretiranja situacija i likova. Mogu za sebe reći da sam pisac seoskog andergraunda.

Kompleksnost ljudskog postojanja, ali i osjećaja je u biti tvog stvaranja i promišljanja, da li? I da li je to u vezi sa sveukupnom ljudskom egzistencijom, ili pak puko preživljavanje ili možda i za neku uzvišenost u životu?

Zanima me čovjek sa svim svojim manama i vrlinama. Uvijek pokušavam ući u mračne kutke i iznijeti na svjetlo dana. Samo pisanje je neka borba sa demonima, kao ples sa demonima… Kada pišem imam osjećaj da raspolažem sa malo municije i da svaki moj metak mora pogoditi u srce demona da bih morao ići dalje.

Radnja “Proslave” se veže za poslijeratno vrijeme, međutim iako poslijeratno – novi rat je u najavi i radnja je sama po sebi napeta, sumnjičava, ohola, beskompromisna… Pretpostavljam da si se više posvetio prirodi ljudi i alegoričnom prikazu mentaliteta nego li oslikavanju onoga što rat nosi?

Rečenica jednog od glumaca iz predstave “Blue moon” je: “Rat se kod nas nikada nije završio”… I to je istina. Nijesam se konkretno bavio ratom ili velikim ratnim događajima, već je radnja sva smještena uoči tih nekih velikih događaja. Pokušavao sam preko malih stvari (tipa govoreći o psima sam pokušao opisati cijeli politički kontekst i vrijeme lica u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka), prikazati vrijeme i život prije Drugog svjetskog rata. Pokušavao sam približiti ljude i ambijent, pitao sam se “ko, šta, kako, zašto”, a to su vrlo kompleksne stvari, situacija, pa i vrijeme.

Raznim stvarima sam se bavio i istraživao, a onda sve te neke frustracije znaju biti ispoljene na različite načine. Ja se sada bavim psihologijom i proučavanjem lica u takvim uslovima… Ima nekih nepismenih ljudi dobre duše, a sa druge strane i visoko obrazovanih nacista koji su podržavali zločine. Pokušavao sam naći uglove iz kojim najbolje mogu vidjeti, razumjeti i prenijeti šta se to u mom kraju dogodilo i zašto se tako događalo. Takav je mentalitet svih nas, jer u zavisnosti od okolnosti, čovjek može biti svašta.

Rat se nije završio, kažeš, ali kad rat prođe? Može li se reći da je rat završen onda kada nestanu oni koji su patili i dali ili izgubili sebe u ratu? Šta je, po tvom mišljenju, uzimajući u obzir da si istraživao ovu tematiku, potrebno pa da rat nestane/prestane, ne samo u bukvalnom smislu oružja, sukoba, već i kada je u pitanju stanje svijesti kod ljudi?

Rat se kod nas nikada ne završava. Znaš kako je rečeno – Balkan ide iz poraza u poraz, ali i to je nekad napredak.

Kako je knjiga nedavno izašla, kako bi je predstavio, šta čitaoci u njoj mogu naći?

Mislim da će pročitati nešto što još nijesu čitali. Mislim da je knjiga originalna i autentična. Volim knjige koje govore stvari koje još nijesu napisane i smatram da je ovo jedna od tih. Rado bih rekao čitaocima da ću vratiti pare ako im se ne dopadne štivo, ali neću. (smijeh)

Neki te svrstavaju u današnje klasike hrvatske književnosti, kako to prija, kako i da li utiče na tebe?

U ovom poslu kada pomisliš za sebe da si genije odmah ideš unazad. Ja nijesam neki klinac koji lako pada na te hvalospjeve, već želim što bolje napraviti neke stvari i ispuniti svoju sudbinu pisca. Ne pišem knjige za danas, ja sam svjestan da radim za budućnost, jer ne možemo realno posmatrati značaj knjige koja je nastala u ovom vremenu. O našim knjigama sudiće vrijeme koje dolazi.

Dok kucam na pisaćoj mašini kao da slušam božju harmoniku

Zanimljivo mi je to što si roman pisao, odnosno kucao na pisaćoj mašini… Koliko je takav ambijent stvaranja doprinio knjizi?

Ovaj roman je realizovan kao romani koji su nastajali sredinom prošlog vijeka, kada su se klesali godinama. Ja volim ambijent stvaranja na pisaćoj mašini, čini mi se da dok kucam na njoj kao da slušam neku božju harmoniku. Zaboravili smo na tu percepciju stvaranja bez kompjutera. To te tjera da razmišljaš, obazriviji si, sporiji, posvećeniji…

Dizajn knjige je veoma specifičan – minimalistički je, ali raskošan, pa i tradicionalan i savremen… Koliko ti je taj aspekt bitan pri stvaranju?

Dizajn mi je uvijek veoma bitna stvar. Dizajnerka Lana Cavar je uradila odličan posao. Ne volim današnji, konzumentski pristup. Lana je spojila savremeno i tradicionalno, a same korice daju neku energiju knjizi. Platno koje je korišteno je naručeno iz Švajcarske, slova su plava i gravure su jedva nabavljene, fontovi su uzeti iz najboljih evropskih izdavačkih kuća, sve se radilo ručno, prelom je ručni… Rečenice mu koncentrisane, pa sam tražio i posebne fontove da bi rečenica mogla disati… To su sve sitnice koje su meni veoma bitne.

Ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija

Kako ti se čini kultura čitanja i pisanja danas? Da li se knjige više “štancaju” nego promišljaju?

Pisanje knjiga je jeftino danas, a mali broj ljudi umije to da radi. Jedan pisac je ganjao Umberta Eka svojim rukopisom, a Eko ga je tu posavjetovao rečenicom: “Gospodine, nemojte pisati, telefonirajte”. Znači, nije sve za pisanje, nekad je bolje telefonirati, pozvati člana porodice, partnera ili partnerku, objaviti status, jer je pisanje ipak ozbiljan posao. Pogotovo je problem što mladi pisci puno pišu a malo čitaju. Tako ne nastaju dobre knjige. Neophodno je čitati sve više i više. Ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija. Ja sa 50 godina čitam i radim na sebi više nego ikad.

Damir Karakaš (Foto: slobodnadalmacija.hr)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *