Edvard Falko: Neophodno je biti svjestan mraka u sebi

AMERIČKI PISAC ZA ART VIJESTI

Pisanje romana zahtijeva hrabrost i odlučnost: pisac mora biti voljan da uđe u dugačak proces, često ne zna kuda ide, i uvijek bez saznanja da li će uspjeti ili ne

Edvard Falko je američki pisac nekoliko zbirki priča i četiri romana. Vodi katedru za kreativno pisanje na univerzitetu Virdžinija Tek. Njegov najpoznatiji roman “Porodica Korleone” zasnovan na scenariju Marija Puza, bio je bestseler Njujork Tajmsa i preveden je na 21 jezik. Na srpskom jeziku objavila ga je izdavačka kuća Laguna.

Vi ste svestran književnik, pišete romane, drame, priče, poeziju. Kojoj se književnoj formi najradije okrećete, kojom se najradije bavite?

– Svaki žanr ima svoje izazove i zahtjeve. Ne preferiram jedan nad drugim toliko, imam različite potrebe i očekivanja za svaki. Pisanje romana zahtijeva hrabrost i odlučnost: pisac mora biti voljan da uđe u dugačak proces, često ne zna kuda ide, i uvijek bez saznanja da li će uspjeti ili ne. To je izazovna investicija. Međutim, kada se isplati, možete doprijeti do više čitalaca nego što je moguće u drugim žanrovima. Osim, možda, pozorišne predstave. Dobra predstava može privući široku publiku, ali pisanje je najproduktivnije kada ste dio aktivne i talentovane pozorišne zajednice. Pisanje drame u izolaciji je obično uzaludno. U slučaju pjesme i kratke priče, s druge strane, sve što vam treba je olovka i papir – a izolacija je prednost. One su kraće, a investicija u vremenu nije tako velika – ali, nažalost, čitalaca je sve manje, barem ovdje u SAD. Dakle, različite okolnosti, za mene barem, pogoduju radu u različitim žanrovima. Ali njima je svima teško ovladati. Možda postoji jednostavan žanr, a ja ga još nijesam pronašao.

Mnogi pisci kažu da je najteže napisati priču – kratku i dobru. Šta Vi mislite o tome? Ovo Vas pitam jer je upravo Vaša kratka priča “Umjetnik” odabrana za najboju američku kratku priču.

– Pisanje bilo čega dobrog je teško. Mada posebno volim kratku priču. Poput pjesme, može se čitati u jednom dahu, pa tako svijet i svi njegovi zahtjevi ne utiču na iskustvo čitanja. To omogućava veliki broj potencijalnih emocionalnih i intelektualnih udaraca. Priče i pjesme mogu biti moćne u intenzitetu i neposrednosti iskustva. Isto važi i za devedeset minuta drame bez prekida. Što se tiče pisanja kratke priče, da, držeći se po strani, tako da vaša priča bude ujedinjena i izgrađena na zadovoljavajuću rezoluciju – to je teško. Ali, kao što sam gore napomenuo, ne poznajem nikakve lake žanrove.

U knjizi „Porodica Korleone” Vi se bavite Amerikom, pogotovo Njujorkom iz doba treće decenije prošlog vijeka kada je na tim prostorima vladala velika depresija, siromaštvo… U tom dobu jedino su kriminalci raspolagali s puno novca i živjeli na “visokoj nozi”. Za Vita Korleonea ništa nije bilo važnije od bogatstva njegove porodice. Zbog čega je ova tema za Vas bila posebno interesantna?

– Zanima me korupcija, a posebno korupcija koja proizilazi iz nagona za uspjehom, od spremnosti da se uradi sve što je potrebno da bi se stiglo do vrha. Vito Korleone, kum, veoma je omiljen kao lik, jer vidimo da je njegova prava ambicija da stvori uspješan života za sebe i svoju porodicu, i da, kao italijanski imigrant u Njujorku tridesetih godina prošlog vijeka, mora da se bori protiv ograničenja rasnih i klasnih predrasuda. Da bi uspio u svijetu osmišljenom da ga navede da propadne, on mora uzeti zakon u svoje ruke – i rezultat toga neizbježno dovodi do korupcije i propasti njegove porodice. Korupcija je u srcu “Kuma”, korupcija koja proizlazi iz vjerovanja da ciljevi opravdavaju sredstva. To je tema koju istražujem u velikom dijelu svog pisanja, jer izgleda posebno relevantno za američki kulturni naglasak na pobjedi po svaku cijenu.

Zašto je, po Vašem mišljenju, kriminal vječna tema za mnoge pisce svijeta? Da li možda i zbog toga što su svi ljudi na zemlji okrenutiji zlu, nego dobru, jer su potomci bratoubice Kaina?

– Mislim da je najjednostavniji odgovor da je kriminalno ponašanje dramatično. Likovi koji ne poštuju zakon i djeluju protiv najboljih interesa opšteg dobra neizbježno dolaze do institucija koje su stvorene da bi se održao zakon – a rezultirajuća bitka stvara visoku dramu. Pored toga je, međutim, neprestana vječna borba čovječanstva između Dionizijanaca i Apolonaca, želja za divljinom, slobodom i prepuštanju čulima; i želja za redom i kontrolom i mirnim domaćinstvom. Od kanonskih romana kao što je “Zločin i kazna”od Dostojevskog do savremenih kriminalističkih romana kao što je moja “Porodica Korleone” i “Teškoća”, autori su istraživali kriminalno ponašanje kao način otkrivanja njegovih katastrofalnih posljedica za pojedinca i kulturu. Da se ne potcijeni, međutim, to je katarzični element čitanja o nasilju i kriminalu, koji omogućava čitaocima oslobađanje od doživljaja nasilja na stranicama, a da se njemu zapravo ne prepuštaju u stvarnom svijetu.

U Vašoj knjizi “Wolf Point” istražujete karaktere ljudi različitih opredijeljenja. Čitaoci spoznaju moć izdajstva, povjerenja, ali i opraštanja. Koji su podsticaji za stvaranje lika Toma Vokera, pedesetsedmogodišnjeg biznismena?

– Kao i mnogo toga što pišem, ja istražujem sukob između reda i nereda. Tom Voker je čovjek koji je vodio konvencionalni život samo da bi se našao u kasnom srednjem dobu osramoćen i napušten od svih koje je ikada volio. U činu skoro samoubilačke gluposti, on pokupi dva sasvim opasna stopera, nekoliko likova čiji su čitavi životi bili samo nered. Ono što se dešava između njih omogućava mi da se duboko zaronim u svijet haosa i nasilja, jer dolazi u sukob sa idealima uređenog i etičkog života.

U knjizi “Zima u Floridi” Vi iznosite zapanjujuću emocionalnu dubinu i napetu akciju mnogih likova. Da li je za njihovo stvaranje neophodno i dobro poznavanje čovjeka, njegove duše, njene slabosti, odnosno sklonosti čovjeka prema tjelesnim izazovima?

– Pa, mislim da je neophodno biti svjesan mraka u sebi, potencijala unutar nasilja i popuštanja naših najgorih tendencija ka pohlepi, razuzdanosti i možda čak i ludilu; kao i sila u nama koje nas pozivaju na pristojnost, ljubaznost, poštenje i etičko ponašanje. Sukob između ovih moćnih sila čini kompleksni karakter zanimljivim i vrijednim istraživanja. U “Zimi u Floridi” pokušao sam da uzmem relativno izolovanog mladića srednje klase i bacim ga sa opasnim likovima, likovima bez moralnog centra koji uzimaju sve zdravo za gotovo. Na ovaj način, “Zima u Floridi”, moj prvi roman, sličan je “Wolf Pointu”, mnogo kasnijem romanu. Mislim da sam više držao pod kontrolom svoj zanat u “Wolf Pointu”, ali još uvijek sam se rvao sa istim pitanjima. Ali, da, mislim da dobar pisac mora da ima sposobnost da gleda ispod površine svojih likova, da ide duboko, da ode na mjesto, kako je rekao Jejts, “gdje sve ljestvice počinju/na prljavoj krpi i kosturnici srca.”

U romanu “San sa demonima” pišete o demonima. Demoni su nekad bili Božji andjeli koji su nakon pobune i rata na Nebu, zbačeni sa Neba. Koliko Vi vjerujete u postojanje tih bića? Koliko su Vama, kao piscu, inspirativni?

– Vjerujem u demone kao metaforu za naše najopasnije impulse. Naslov tog eksperimentalnog, ranog hipertekstualnog romana uglavnom sažima jedan od mojih glavnih tematskih interesa (o kojima sam već govorio u nekoliko mojih ranijih odgovora). San je naša duboka ljudska želja da živimo pristojne živote ljubaznosti i velikodušnosti, a demoni su naši duboki ljudski impulsi ka haosu, nasilju, okrutnosti, itd. Toliko puno života, barem koliko ja vidim, je san sa demonima.

U romanu “Sveti Jovan od pet okruga” bavite se lošim momcima, gangsterima i ubicama, životom mladih ljudi koji su posrnuli u nemoral. Obzirom da je ta pojava danas među mladima vrlo česta, recite nam kako je ova Vaša knjiga prihvaćena među čitaocima tog životnog doba?

– Iskreno, ne znam odgovor na to pitanje. “Sveti Jovan od pet okruga” je roman koji je djelimično vezan za efekte nasilja na živote njegovih likova. Radi se o načinu na koji doživljavanje nasilja iskrivljuje srce i dušu i mijenja život – a tu je i mogućnost iskupljenja. Dio nasilja u romanu rezultat je loših odluka koje je napravio neki lik, ali neke od njih donose izbori izvan kontrole lika, konkretno, kao što je slučaj u ovom romanu, rat u Iraku, gdje jedan od likova gubi voljenog mlađeg brata. Nadam se da će mlađi čitaoci biti zainteresovani da istraže ova pitanja kroz roman kao što je “Sveti Jovan od pet okruga”, ali, zaista, ne postoji način da to znam.

Roman “Toughs” prati priču o Loretu Džonsu. Tema je takođe kriminal. Gangsteri, otmice, ubice danas su vrlo česte teme i mnogih drugih američkih pisaca. Zbog čega, postoji li neki poseban razlog za to?

– Pa, opet, životi kriminalaca su puni drame. U srcu “Toughsa” je gangster iz stvarnog života, Vince Kol, zvani Mad Dog Kol, koji je sa svojih dvadeset i tri godine imao za vratom ne samo svaku agenciju za sprovođenje zakona u SAD-u koja ga je htjela uhvatiti ili ubiti, nego i svaki moćni mafijaš u zemlji je u potrazi za njim. Loreto Džons, moj izmišljeni lik, odrastao je u sirotištu sa Kolom i bio je njegov prijatelj. Roman istražuje uticaj Kola na Loreta nasuprot uticaju Loretove djevojke, koja želi da on živi daleko manje dramatično, ali daleko sigurniji i etički zdraviji život dobrog supruga koji živi unutar zakona. Dakle, još jednom, istražujem sukob između reda i nereda.

Zašto Vaši likovi često prave loše izbore koji ih vode u ozbiljne probleme?

– Zato što je sukob, između uživanja u našim željama u potrazi za slobodom i obuzdavanja naših želja u pokušaju da vodimo etički život, tako moćan i složen. Zanimaju me mjesta u životu jednog lika gdje on ili ona mora da napravi težak izbor ili se bavi posljedicama određenog izbora. U “Umjetniku”, na primjer, koji je jedna od mojih najpoznatijih kratkih priča, moj centralni lik, Džim Renkovski, bio je kriminalac u mladosti, ali je na kraju našao izlaz iz tog opasnog života u dobrom životu kao umjetnik i biznismen. Kada priča kreće, on je srećno oženjen u srednjim godinama, sa dvoje djece, i ženom koja je ljekar. Nevolje počinju, i tako priča postaje interesantna, kada se u njegovoj kući pojavi neki sitan diler droge iz njegove prošlosti i treba mu usluga koja bi mogla ugroziti uspješan život koji je Džim stvorio. Ono što Džim čini da bi se oslobodio svoje prošlosti je užasavajuće, ali u njegovom umu to je ono što mora da uradi da bi spasio sebe i svoju porodicu. Dok čitaoci ne mogu da opravdaju ono što Džim radi, oni to shvataju zato što shvataju da će ljudi učiniti skoro sve kako bi spasili sebe i svoje porodice. Priča se ne bavi toliko likom koji pravi užasavajući izbor, već kako složeni i teški moralni izbori ponekad mogu biti i kako lik može biti voljan da živi sa lošim izborom da bi spasio sebe. U “Umjetniku” Džim se ponaša neetično jer bi etično postupanje rizikovalo ličnu propast. Neki čitaoci su tvrdili da razumiju i prihvataju Džimov izbor. Drugi su šokirani time. Moja poenta je, međutim, da ilustrujem zašto bi lik mogao napraviti loš izbor i ostaviti čitaocu da reaguje na njega.

Vaša najnovija knjiga poezije nosi naziv “Vučiji mjesec, krvavi mjesec”. Zašto baš ovako romantičan i mističan naslov? Zar ne asocira i na skoro već zaboravljene mitove o vukodlacima?

– Uvijek sam pisao poeziju, ali tek nedavno sam pokušao da objavim knjigu pjesama. Pa, to nije sasvim tačno. Takođe pišem vrlo kratku prozu – nekoliko paragrafa na jednoj ili na dvije strane – i mnogi od djelića su objavljeni u književnim časopisima kao pjesme u prozi i u knjizi iz 2005. sa Univerziteta Notre Dame Press pod naslovom “U parku Kultura”. Prije toga, Eastgate Systems je 1995. godine objavio CD mojih eksperimentalnih hipertekstova pod nazivom “More ostrvo”, a ti su radovi objavljeni kao pjesme. No, “Vučiji mjesec, krvavi mjesec” je moja prva knjiga pjesama koja zapravo izgleda kao pjesmena stranica, što znači da je to moja prva tradicionalna zbirka poezije.

Kako biste ovu knjigu najlakše mogli predstaviti Vašim čitaocima u Crnoj Gori?

– Moderna crnogorska istorija je dovoljno komplikovana da zbunjuje svakoga ko nije profesionalni istoričar, ali jasno je: narod Crne Gore je proživio period velikog nasilja i društvenih previranja. Moja fikcija je konstruisana kao oslobađanje od svakodnevnih životnih borbi u tome što pokušava da privuče čitaoce likovima i zapletom koji stvara svijet u svijetu, u kojem se svijet može izgubiti. Istovremeno, želim da napišem značajne priče, priče koje istražuju sam svijet, od kojih roman ili kratka priča pruža bjekstvo. Dobre priče koje su značajne i provokativne – provokativne u tome što ometaju konvencionalne pobožnosti i podstiču ispitivanje sopstva i kulture. Promovisao bih svoje knjige tvrdeći da su one i dobre za čitanje, i značajne.

Dobitnik ste mnogih nagrada i književnih priznanja. Koja Vam je od njih ipak najdraža i zbog čega?

– Posebno sam ponosan na nagradu Robert Penn Warren za poeziju iz Southern Review. Southern Review se ubraja među najbolje književne časopise u Sjedinjenim Državama, ili bilo gdje drugdje po tom pitanju. Nagrada Robert Penn Warrendobijena je za najbolju pjesmu objavljenu u časopisu, u tom godištu. Oduševljen sam što sam je osvojio. U istom smislu, ponosan sam na nagradu Emily Clark Balch za fikciju iz Quarterly Review iz Virginije, iz istog razloga. Takođe sam bio uzbuđen kada je jedna od mojih drama, “Possum Dreams”, bila uključena u rangiranje deset najboljih predstava na Cleveland Stagesu 2014. Klivlend ima aktivnu i široko cijenjenu pozorišnu zajednicu, i bilo je uzbuđenje biti uvršten među njihovu najbolju godišnju produkciju. Naravno, zahvalan sam za bilo kakvo priznanje koje mi dolazi, ali ove tri počasti se posebno ističu u pamćenju.

Niko nema beskonačnu količinu materijala za pisanje

– Ovo bi moglo biti dobro mjesto da ukratko kažem o tome zašto pišem u toliko različitih žanrova. Jednostavan odgovor je da pišem puno toga. Osim ako me zahtjevi za životom ne odvoje, pišem svako jutro barem par sati. Tokom života, ovo je postalo rutina slična svakodnevnoj meditaciji. Nekoliko sati svakog jutra napuštam stvarni svijet i ulazim u svijet svoje mašte, svijet snova i riječi. Volim ovaj dio svog života. Kroz sve promjene koje su zajedničke svima, pisanje me je uvijek držalo pri zemji. To je i sidro i motor: drži me na mjestu i dopušta mi da lebdim. Smatram da, kada ne mogu da pišem iz nekog razloga, moja mašta postaje divlja od sanjarenja – što je naravno druga vrsta pisanja. Za nekoga poput mene, ko piše svaki dan, ima i vremena i potrebe da se istraži više žanrova. Volim kratku priču, na primjer, ali mi je nekako ponestalo materijala za kratku priču pošto sam ih objavio oko šezdeset i napisao još više koje nijesu objavljene. Tek nedavno, nakon pauze od desetak godina, ponovo sam počeo da pišem kratke priče. Niko nema beskonačnu količinu materijala za pisanje. Prelaskom na drugi žanr, međutim, mogu da nastavim da se bavim istim materijalima koji me opsjedaju i istražuju kroz različite zahtjeve i ograničenja, što me prisiljava da pogledam te izvorne materijale svježim očima. Tako da sam tokom godina pisao u gotovo svakom žanru osim publicistike, za koju, iskreno, ne znam kako se piše. Čini se da ne mogu da pređem pasus o bilo čemu prije nego što počnem da izmišljam stvari. Divim se piscima koji mogu provesti cijelu karijeru u jednom žanru, usavršavajući ga dok napreduju. Za mene je, međutim, najbolje prelijetati od žanra do žanra.

Falko (Foto: Virginia Tech)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *