Paolo Mađeli: Cijela Evropa izgleda kao da je 1936. godina

Mađeli za “Vijesti” otkriva da će ponovo režirati u Crnoj Gori, za Kraljevsko pozorište Zetski dom, no ne govori koji bi to komad mogao biti. Tokom MIT festivala razgovorao je sa “Vijestima” o svom angažmanu, iskustvu, podijelio sjećanja na Jugoslaviju, dotakao se trenutne društveno-političke situacije…

Poznati italijanski reditelj Paolo Mađeli režiraće za Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju, najavila je “Vijestima” umjetnička direktorica tog teatra Lidija Dedović, a on potvrdio. Mađeli je prethodnih dana i boravio na Cetinju, što kao član Umjetničkog vijeća petog MIT festivala, što uživajući u predstavama, razgovorima, druženjima.

To je bila prilika za razgovor Mađelija sa “Vijestima”, a povodom nove predstave, ali i svog iskustva koje ovaj “nemirni reditelj” posebnog duha nosi.

Njegovi počeci su u društvu Roberta Beninjija, Pamele Vilorezi, Saveria Markonija, Frančeska Nutija i Marćela Bartolija sa kojima je osnovao Teatro studio del Teatro Metastasio, da bi, prije svoje 30. godine, odlučio raditi, umjesto u Americi ili ostatku Evrope, u Jugoslaviji kojom je, ne krije, bio impresioniran, posebno nakon studija slavistike. Živio je i stvarao širom svijeta, a tako i danas – ne miruje. Njegov rad se vezuje za Italiju, pa Jugoslaviju, a onda i za Njemačku, Francusku, Austriju, Evropu uopšte, ali i za Južnu Ameriku – zemlju i narod u koje je zaljubljen, te i za Izrael i Palestinu gdje je 2000. godine, u sklopu obilježavanja godišnjice Krstaških ratova prvi put ujedinio palestinske i izraelske glumce. Ipak, iz Jugoslavije, kaže, nosi najveći teret, a u Jugoslaviji mu se pamti i snažan angažman i umjetnički rat koji je vodio protiv ratnog režima devedesetih godina prošlog vijeka.

Jedan je od rijetkih umjetnika koji se tada jasno suprotstavio Franju Tuđmanu,Slobodanu Miloševiću, Aliji Izetbegoviću, a za “Vijesti” kaže da svaki umjetnik koji to ne uradi, kao da opravda smrt ubijenih. Uključio se u razne humanitarne organizacije koje su se tada suprotstavljale režimu, a od 1992. bio mu je spriječen umjetnički rad u Hrvatskoj. No, uprkos tome, vratio se 1995. i odlučio ponovo postaviti predstavu u Zagrebu, gdje je u polu-urušenom foajeu Kazališta Gavella postavio Čehovljevog “Višnjika”, koju je sam i finansirao.

U Crnoj Gori je režirao predstavu “Njegoš i ja” za koju je objasnio da sadrži autobiografski momenat i dio posvećen velikom Danilu Kišu, sa kojim je bio dobar prijatelj.

“To što Paolo Mađeli bude radio, kada uđe u pozorište, uz temu koju želi da obrađuje i za koju smatra da je potrebna, to će biti najbolji materijal”, rekla je Lidija Dedović i otkrila da će se Kraljevsko pozorište u narednom periodu baviti temom ljubavi.

“Mislim da izlazimo polako iz društvenog angažmana jer smo na tome uporno radili dvije godine i smatram da smo postigli nivo društvene odgovornosti – da čovjek može ući u pozorište i razmišljati i biti uključen. Kako smo postigli taj stepen društvene odgovornosti razmišljali smo da je došlo vrijeme da pređemo na druge teme – na ljubav”, rekla je ona, a Mađeli dodao da “ljubav uključuje sve”… I tako je počeo razgovor sa rediteljem melodičnog glasa svjetskih jezika.

Evo Vas opet u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, gdje ste u ulozi jednog od članova Umjetničkog vijeća, pa ste tako imali uticaja i na izbor predstava na ovogodišnjem MIT festivalu… Kako je došlo do te saradnje i na čemu ste insistirali tokom izbora predstava?

Pa, Lidija Dedović me je natjerala da dođem i da to radim ovdje, natjerala me je da se ponovo bavim mlađom generacijom, i to vrlo intezivno, i drago mi je što jeste. Smatram da ako idemo tražiti bogatstvo u estetskom polju, moramo tražiti među mladima. Naišao sam na genijalne klince i toliko sam se zaljubio u njihove glumačke sposobnosti da sam neke i angažovao u predstavi “Hamlet” koju režiram za 70 godina Dubrovačkih ljetnjih igara gdje sam mnogo puta bio i radio. Do Crne Gore sam stigao, nakon puno putovanja, pa i sakupljenog i podijeljenog znanja, a onda je u svemu tome došla Lidija koja me je stavila u situaciju ovdje. Tako sam počeo još više da idem na akademije, na Off teatre i gledam ono što danas priređuju.

Naravno, svuda ima oscilacija među umjetničkim zadacima, ali ima i strašno zanimljivih radikalnih pristupa. Nazire se jedna vrlo zanimljiva i oštra generacija koja će doći do izražaja za neke dvije ili tri godine, kako u Evropi, tako i u Crnoj Gori. Dugo nijesam bio u Crnoj Gori. Ovaj festival, ova kuća dokazuje kvalitet vašeg teatra, koji je bio jedna kulturološka novost na jugoslovenskim prostorima kada je osnovan – ne zove se teatar nego Zetski dom, dom kulture, avangardni prostor namijenjen ne samo umjetnicima. Ovaj festival drži neki duh i cirkulaciju ideja ljubavi, estetskog povezivanja…

Režiraćete novu predstavu u Zetskom domu… Da li biste čitaocima otkrili nešto o tome?

Pa ovako, nijesam još siguran u to koji bih tekst izabrao. Nijesam siguran da li bi trebalo da govorim o tome kako se ja osjećam i o onome što se događa oko mene ili šta je rezultat mog životnog puta u pozorištu, ne samo u Jugoslaviji, već i u Evropi, Južnoj Americi i tako dalje… Pokušavam nešto staviti na papir… Postoji opcija i da ću ići na jednu vrlo radikalnu verziju Trojanke, ali o tome treba tek da pregovaram. To bih radio zato što smatram taj ženski problem još uvijek vrlo aktuelnim. I rat je aktuelan, kao tumor u glavi kojeg se nikada nećemo osloboditi. Rat kao takav je posebno izražen u glavama današnjih, mladih generacija koje ga nijesu proživjele i koja fikcijom doživljava ratove kojih se stariji vrlo dobro sjećaju. Još uvijek živimo u ratnom stanju, u velikim posljedicama prošlih ratova, jer se rat ne završava kad nestane municije, rat je poslije toga problem svih…

Dalje, i “Vojcek” je jedna od opcija jer predstavlja genijalnu priču o početku kraja naše civilizacije, o ljubavnoj propasti i ljubavi kao bolesti. Njemački ekspresionizam je takođe vrlo interesantan, s početka prošlog vijeka, jer je ljubav i politika, nova forma fašizma u kojem živimo… Lidija vam je rekla da ćemo se možda baviti ljubavlju, a ja ponavljam – ljubav uključuje sve.

Upravo se s početka prošlog vijeka daju naznake neke moderne politike, sve manje narodne, čini mi se.

Da, ali su se i sve sumnje postavile tada. Ekspresionisti su anticipirali fašizam i nacizam, oni su ukazali da će to biti jedan problem kojeg se nećemo lako osloboditi i evo nas i danas u tom problemu. Cijela Evropa izgleda kao da je 1936. godina, kad bolje pogledate situaciju.

Jedan ste od rijetkih, što reditelja što ličnosti uopšte koji tako javno komentariše ono o čemu promišlja… Možda zbog toga važite i za kontroverznu ličnost, kako Vas znaju nazvati u pojedinim člancima.

Ja zapravo kažem samo ono što mislim. Znate, radio sam prošle godine jednu predstavu koju je finansirala Evropska unija – “Divovi s planine”, zadnja predstava, zadnji tekst od Pirandela i radio sam u pet jezika sa pet različitih teatara. Na pozornici su bili Slovenci, Italijani, Albanci, Mađari iz Subotice, koji su nastupili i na MIT-u i Njemci iz Temišvara, dakle sa pet jezika na sceni… Tada sam i po fakultetima držao predavanja kako izgleda Evropa danas i kako je izgledala 1936. godine. Dao sam im tekst koji je pisao Pirandelo upravo 1936. i koji nažalost nije završen jer je Pirandelo umro. Analizirali smo ga, a onda sam rekao tim klincima otvoreno: “Vama niko ništa ne govori o novom fašizmu. Ovaj tekst je pisan ‘36. i vidite li isto sada oko sebe?”

Jedini izuzetak u identičnoj situaciji tada i danas je Njemačka, ali pitanje je koliko vremena će još izdržati? Italija je otišla. Nema više utopije, nema više ljevice, nema opozicije. Ista je situacija u Francuskoj. Engleska sa neokonzervativizmom koji je vrlo blizak autoritarističkom fašizmu, zatim prostori bivše Jugoslavije – pogledajte Hrvatsku, Srbiju, vidite Mađarsku, pa Poljsku, Češku, Slovačku, to je sve čista desnica. Obratite pažnju na situaciju u Crnoj Gori, vrlo nestabilna i fragilna, baš ovdje. Situacija nije baš dobra, ne vidim neku budućnost. Jedina nada je Španija, ali vrlo mala nada. Neki će reći da EU loše upravlja, da je loša skupina ljudi u tom parlamentu…

Ima li sada uticaja Zapada na sve to, na Evropu, ili možda samo na Balkan? Nekako se često komentariše da smo mnogo pod njihovim uticajem.

Ako mislite na Zapad kao Amerika… Ja ne smatram i nijesam nikada smatrao, ni kada sam bio klinac i iz Italije došao u Jugoslaviju da je Jugoslavija bila Istok… Štaviše, to me je to vrijeđalo… Ali evo, Zapad-Amerika, u tom kontekstu. Smatram da su zemlje o kojima sam maloprije govorio postale sluge finansijskog kapitala, uključujući Crnu Goru. Mi smo sluge američke imperije. Nemamo o tome šta diskutovati, to je tako. Dok god kapital, anonimni kapital, bude funkcionisao u smislu da se jednim potezom zatvaraju fabrike po Italiji, Njemačkoj, kod vas ovdje ili bilo gdje u svijetu, mi se tog ropstva nećemo osloboditi.

To ubistvo radničke klase nas je koštalo intelektualnog i političkog unazađivanja. Debelo smo platili taj kapitalizam – najidiotskiji sistem ovoga svijeta, a vlada već odavno… Ipak, znate, treba učiti od prošlosti, a to nam govori da će svaka vladavina prije ili kasnije pasti. Možda neću biti živ, ali ću umrijeti sa srećnim saznanjem, da se bliži kraj…

Radili ste mnogo po bivšoj Jugoslaviji, pored svih ostalih zemalja u kojima ste živjeli ili boravili… Sjećate li se tog duha za koji kažu da ga je ta zemlja imala?

Iako sam radio u Njemačkoj stalno sam se vraćao u Jugoslaviju. Kada je došlo do raspada bio sam u konfliktu sa ljudima koji su to izazvali, upućivao sam kritike Tuđmanu, Miloševiću, Izetbegoviću… Umjetnik ne smije opravdati ili prećutati ni jednog jedinog mrtvog. Pravi umjetnik ne može biti angažovan drugačije, inače postaje militantan. Raspad Jugoslavije sam doživio kao ličnu tragediju. Recimo, kada je pad Berlinskog zida u pitanju, bio sam u krugu tamošnjih intelektualaca kojima sam govorio: “Vidjećete vi šta je sloboda. Slobodu morate kontrolisati, jer nije sloboda imati više jogurta. Pazite na dobre stvari koje ste imali i njih sačuvajte. Ostalo bacite”. Teško je to raditi, nijesu uspjeli.

Mislim da je duh te Jugoslavije, koji je zaista postoja, u teatru umro, nažalost.

Da li je i koliko to uticalo na Vas?

Sve je to ostavilo neki pečat. Umjetnik bi trebalo da je neka vrsta svijesti, ako ide u pravu samorefleksiju, trebalo bi da bude neka vrsta svijesti društva i govoriti stalno samo neprijatne, a ne prijatne stvari – to smatram sad i to sam smatrao i ranije.

Da li je moguće da iz Vašeg života i iskustva sami izdvojite neke bitne momente, u pozorištu? Znamo Vas u zavisnosti od predstave ili onoga što novinari prenesu. Šta Vi kažete?

Ja mislim da je interesantno to što sam kao klinac imao grupu sa glumcima koje danas svi znaju, to su Roberto Beninji, Pamela Vilorezi i neki drugi koji su obožavani po svijetu i danas. Svi smo mi pošli svojim putem, iako se i danas sastanemo nekad. Ja sam pošao za Jugoslaviju i učio sam slavistiku, za Toskanca vrlo atipično, za Firentinca… Bio sam fasciniran ovim kulturama. Jedan od mojih najboljih prijatelja je bio Danilo Kiš i radio sam predstavu za njega “Njegoš i ja” u kojoj sam i igrao, a igrala se u bazenu, ispražnjenom, naravno…

Zadnji put je igrana prije nekolike godine, na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra, FIAT. Kao mladića su me zvali da radim u Parizu, a radio sam i u Njemačkoj, mnogo u Istočnoj Njemačkoj, čitavoj Francuskoj… Bio sam zainteresovan za pisce, tekstove, teatarske i literarne situacije koje Zapad nije poznavao. Ja sam postao ono što jesam, a teško je bilo opstati jer nosim sa sobom jedan prtljag koji dolazi odavde, ne zbog tereta svojih sugrađana, Mikelanđela, Leonarda, koji su mi svi 15 kilometara od kuće, već zbog ovog ovdje prostora. Rekao bih da je moje cjelokupno putovanje u bivšu Jugu učinilo od mene ono što danas jesam.

A šta Vi osjećate da jeste?

Zasigurno sam jedna vrlo kontadiktorna, nemirna ličnost koja još uvijek kritikuje ono što se zove Zapad, jer se taj Zapad još uvijek zaustavlja na jednom redu Molijera, Šekspira, Beketa, Kafke, to je jedna vrlo poznata torta, a mene interesuju nemirni duhovi i drugi genijalni umovi.

Pročitala sam jednu vrlo specifičnu rečenicu koju povezuju sa Vama, a i sami ste rekli – “jedan od nemirnijih reditelja, reditelj koji ne miruje”… Zaista jeste tako. Kao mladić ste otišli iz Italije, radili i živjeli svuda po svijetu, stvarali najposebnije komade… Da li je teatar jezik tog nemira, način da ga ispoljite i budete ono što osjećate da jeste?

Da, to je jedini moj jezik. Nakon što sam režirao više od 200 predstava, kad osjetim da se nalazim u nekim vodama koje su meni estetski poznate i koje sam već vidio kod sebe, odmah izbacam to i tražim nešto novo. Nemir je potraga da znate u trenutku kad radite za koga radite i da nosite sa sobom tu neprestanu sumnju u sebe i pitanja: Ko sam ja danas? Šta se sa mnom događa? Šta se događa sa svijetom oko mene?

Kada bi ljudi (više) razmišljali o tome i preispitivali sebe i svijete u kojem živimo na taj način, smatrate li da bismo možda izbjegli ideologije na koje smo, kao slijepo, nasrnuli?

Mislim da postoji jedna Hajneova rečenica koja bi trebalo da bude u glavama svih ljudi na ovom svijetu, a to je: “Smrt počinje kada počinje život”. Nadam se da razumijete.

Nemir je potraga da znate u trenutku kad radite za koga radite i da nosite sa sobom tu neprestanu sumnju u sebe i pitanja: Ko sam ja danas? Šta se sa mnom događa? Šta se događa sa svijetom oko mene?

Poslije toliko postavljenih predstava i godina iskustva i rada u pozorištu nijeste se umorili, već se prihvatate novih, neistraženih područja. Uz sve to, ne mirujete. Na čemu sada radite?

Bio sam šest godina u internatu u Italiji, na jednom jedinom mjestu, pa sam bio “van pogona” i moguće da mi se tada uskladištila neka snaga. (smijeh) Ne, nijesam se umorio jer još uvijek pokušavam i radim samo ono što mi se radi. I dok mi budu trajale baterije ja ću raditi.

Trenutno spremam “Hamleta” za Dubrovačke ljetnje igre. Odbio sam ponude za taj komad 12 puta u raznim zemljama, mogu reći sa razlogom… Uvijek sam govorio da sam premlad za taj komad i da ga ne razumijem dovoljno. Još uvijek mislim da jesam premlad za to i ne šalim se, ali sam odlučio da uradim to. Moram probati da govorim i protiv sebe.

Da li biste nešto dodali?

Samim tim da sam na MIT festivalu, želim da kažem da ga iz duše podržavam i mislim da je Lidija Dedović fantastično biće – i čovjek i profesionalac pa bih poželio vama, Crnogorcima, da je čuvate.

Zaljubljen u Južnu Ameriku

Radili ste i u Južnoj Americi. Biću subjektivna i kazati da je to kontinent koji impresionira i koji je za nas još uvijek neotkriven. Malo znamo. Znamo uglavnom preko medija koji nijesu često vjerodostojni. Malo znamo i o njihovom načinu života. Imam osjećaj da su mentalitetski slični nama. Malo se zna o njihovoj umjetnosti, o pozorištu, o muzici… Kakve utiske Vi nosite?

To je moja velika ljubav. Jesu slični nama po mentalitetu. Mi sada dok govorimo o Južnoj Americi obično pođemo od Centralne Amerike, od Meksika (gdje sam isto često radio u Meksiko Sitiju, u Gvanahuatuu), a onda se spustimo u, danas nesretnu a nekada vrlo sretnu, Venecuelu, Kolumbiju (gdje sam veoma puno radio), u Čile, u Argentinu – mi govorimo o više od pola svijeta. Kada stavite nogu u Bogotu onda imate svijest da je ta zemlja veća od Evrope, jedna jedina. Ti ljudi imaju toliku ljubav prema teatru i potpuno su “opičeni” u najpozitivnijem smislu te riječi. Nijesu konvencionalni, konzervativni, daju se svemu. Tamo je sve moguće raditi. U njih sam potpuno zaljubljen, baš kao što sam zaljubljen i u jedan mali prostor koji nosi velike nemire. To su Izrael i Palestina. Tamo sam zadnji put radio 2000. godine. I Palestinci i Izraelci unesu u mene užasan nemir, zbog njihovog egzistencijalnog nesrećnog bića koje nose sa sobom. Sa druge strane, Južna Amerika nosi jedan arhetip patnje koja nije sentimentalna, nego je bezobrazna patnja. Ima nečeg veselo mazohističnog u njima što je predivno.

Kako biste prokomentarisali događanja u Venecueli?

Ja imam puno prijatelja koji su mi i tih i ovih dana pisali iz Karakasa. Ono što Maduro radi je strašno, a ono što pokušava Gvaido je stići do nekakvog vazduha, ali ga ne može kasnije pokloniti Amerikancima. Ipak je situacija u klinču. To je božanstven narod i vrlo mi teško pada njihova situacija. Imam puno prijatelja tamo sa kojima često razmjenjujem poruke… Teatar je kao familija.

Glumci su ključ za prošlost jednog naroda

Kaže se da se o državi može mnogo saznati i naučiti na osnovu pozorišta. Kao neko ko je i putovao i radio, saznavao, učio druge, ko zna koliko predstava ste odgledali, smatrate li da je to tačna tvrdnja?

Apsolutno. Ja mislim da teatar to jeste, zato što su glumci ključ za ući u istoriju i prošlost jednog naroda… Dođete u Crnu Goru i shvatite da nije istina da su Crnogorci isti kao Srbi ili kao Hrvati, Bošnjaci, a isto to važi i za ostale, za sve. Ovaj naš genijalni antropolog, Klod Levi-Stros je govorio da ne treba učiti istoriju kad se ide upoznati neki narod, već je dovoljno pogledati jelovnik i vidjećete ko je vladao i pogledati dnevnik na nacionalnoj televiziji da vidite ko će dalje vladati… A ja vam kažem da ako hoćete znati budućnost i prošlost jednog naroda najbolje je raditi sa glumcima jednog prostora i iz toga ćete sve naučiti.

Paolo Mađeli (Foto: Duško Miljanić)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *