Rammstein je bezobrazniji nego ikada

Virtuelna realnost je već tu – i zove se ideologija. Neko nam je umjesto tehnoloških gedžeta, na primjer naočara koje bi nam pomogle da bolje čitamo i jasnije vidimo svijet, poturio samar… I sve što Rammstein čini, svira i o čemu pjeva već 25 godina jeste pokušaj razbuđivanja nasamarenih.
Sva ta teatralna, militantna uniformisanost na koncertima, svi pokliči koji bezobrazno liče ali ipak nemaju veze sa naci-ikonografijom, svi ti falusni topovi iz kojih usred svirki gruvaju mjehuri od sapunice – imaju jasan podtekst.

Stranice istorije

Vrlo jednostavno: lišiš opasnu ideju simboličke posebnosti, otmeš joj ruho i prebaciš u banalnost vrhunske metal svirke… Dobijaš Rammstein, najefikasnije sredstvo za ogoljavanje suštinski trulih, grotesknih ideja. Kako elegantan i kako šokantno jednostavan trijumf muzike!

„RAMMSTEIN“, sedmi album Tila Lindemana i njegove berlinske ekipe, donosi sve što je bend do sada dosljedno bio – pa na kvadrat. Ova ploča je autoposveta, nagoviještena u grandioznoj „Deutchland“, koja samo naizgled predstavlja devetominutni provokatorski opus svih stranputica njemačke istorije. Suštinski je posveta sopstvenom identitetu, jer kakav god da je – on jeste gnijezdo iz kojeg će poneka ptica ipak naučiti da poleti ka slobodi.

U tom silnom mirenju sa sobom, ono što Rammstein pokušava jeste da ispravi reputaciju više koncertnog, a manje autorskog benda. O tome je nedavno govorio gitarista Rihard Kruspe – kako ne želi da budu prepoznavani i pamćeni po vatri, efektima i štosevima na sceni, niti po kadrovima skupog i dobro osmišljenog spota. Da odbija da budu još jedan KISS.

02-kaver-ploce-r

Zalog skromnosti

Tako na primjer Lindeman u vrlo zreloj i interesantnoj „Puppe“ govori o seks trafikingu iz perspektive oca dvije djevojčice. Ova pjesma kao da je stvorena da pokrije kakofoniju sirena na zakrčenom bulevaru u pet popodne i konačno artikuliše sve te psovke umornih, znojavih, neostvarenih ljudi!

„Zeig Dich“ je savršeno urnebesna romansa marširajućih gitara sa kolosalnim horom i naravno – tipična ramštajnovska minijatura o religiji. „Radio“ i „Auslander“ su tehno-industrijske poslastice kojih se ne bi postidio nijedan evropski dens podijum. Jer, Rammstein insistira baš na tome – da dosljednošću stvara zaraznu muziku.

Teatralnije momente, kao što je „Tattoo“ ili sporovozna „Was Ich Liebe“, lako je smetnuti sa uma. Sva ta banalnost je zalog skromnosti jednog benda, ekipi pedesetogodišnjaka kojima se baš slavi običnost, svakodnevnost.

No, sve to je nebitno naspram momenta kad vas, na prvo slušanje, osvoji i zarazi „Radio“, a Lindemanov bariton za sekund ispravi kičmu. Pa „Sex“ ubaci u centrifugu gitara i usta napuni neodoljivim ukusom blago kisjele, nedozrele slobode…

To je Rammstein, bezobrazniji, opasniji, jači nego ikada. I beskrajno zabavan u namjeri da zaskoči sve velike ideje i ideale. Baš onakav kakvog ga volimo.

Ocjena: 81/100

FOTO: rammstein.de

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *