Zek Efron u ulozi Teda Bandija – Ekstremno zaslađeno, šokantno šturo i loše

Znate li da je Ted Bandi najviše volio da davi žrtve, djevojke između 12 i 25 godina, njihovim sopstvenim najlon-čarapama? Da je obezglavio 12 od minimum 30 žena čija je ubistva i silovanja priznao – i da je nekoliko glava čuvao kao trofeje, u toplini doma? Ili da je držao leševe skrivene duboko u šumi, kako bi mogao da ih siluje sve dok se potpuno ne raspadnu ili ih ne razvuku divlje zvjeri? Možda znate… No, to sigurno nijeste saznali gledajući igrani film „Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile“ u kom Bandija igra Zek Efron.

Režiser Džo Berlindžer, veteran vrsne dokumentaristike („Paradise Lost“, „Brother's Keeper“), izabrao je pristup koji ne biste očekivali ni u najluđim snovima… Posebno ne nakon što čujete garagantuansko ime njegovog filma o jednom od najzloglasnijih američkih serijskih ubica.

 

bandi-1

 

Rokenrol zvijezda

Berlindžerov film, dostupan i na Netfliksu i u bioskopskoj distribuciji, bitno je drugačiji od četvorodjelne dokumentarne serije koju je snimio o Bandiju. „Conversations with a Killer: The Ted Bundy Tapes“, takođe Netfliksov projekat, penterirao je duboko u ličnost sociopate sa harizmom najveće rokenrol zvijezde.

Serijal je izvrnuo i istresao Bandijeve džepove prikazujući ga kao narcisoidnu, kompleksnu ličnost koja je uzimanje života gledala kao sveti čin, način totalne kontrole i posjedovanja drugih, postupak koji mora da bude pažljivo promišljen jer ga „obogaćuje“ i pretvara se u dio njegove ličnosti. Iz često konfliktnih intervjua sa Bandijem, arhivskih snimaka iz sudnice i zatvora, razgovora sa onima koji su ga znali, svjedočanstvima psihijatara koji se i dan-danas spore da li je imao samo bipolarni poremećaj ili je tu bilo riječi o još nekim psihičkim problemima – postaje jasno zbog čega je ovaj čovjek toliko fascinirao okolinu. I sudije, i pripadnike bihejvioralne jedinice FBI, i psihijatre, i članove porodice i prijatelje, i strance, naročito žene koje su se redom zaljubljivale i vjerovale da osoba sa takvim osmijehom ne može da bude ubica…

U filmu „Extremely Wicked“ režiser ide drugim tragom. Umjesto da gađa publiku „ekstremno uvrnutim, šokantno zlim i lošim“ zločinima, Berlindžer se izmiče i stavlja u perspektivu nekoga ko je zaveden Bandijevim čarima. Tačnije, prilazi subjektu iz ugla njegove dugogodišnje djevojke Liz (Lili Kolins), na čijoj je knjizi „The Phantom Prince: My Life With Ted Bundy“ zasnovan scenario Majkla Vervija – i svih ostalih kojima se činio kao najsimpatičnija i najbezazlenija osoba.

 

bandi-2

 

Pasivne žrtve

Takav pristup nije problematičan, naprotiv. Pod dobrim „rukovodstvom“, čak i bez mrve senzacionalizma, mogao je efektno da prikaže zbog čega su žene toliko otkidale na Bandija. Drugim riječima, mogao je da izgradi toliko zeznutu atmosferu, da uvjeri čak i najveće krimi-znalce da je Bandi 24. januara 1989. možda pogubljen na električnoj stolici na Floridi – kao nevin čovjek.

No, ovakav storiteling je i vrlo opasan. Jer, ako narativ izmakne kontroli može da se pretvori u humanizovanje, opravdavanje postupaka ubice. Ironično, Berlindžer je baš to želio i da izbjegne. Kao da je odabrao da „Extremely Wicked“ bude trileristična romantična komedija o Bandiju i njegovim „pasivnim“ žrtvama (djevojka Liz i supruga Kerol En) kako ne bi pao u zamku glorifikovanja tako ekstremno dopadljivog čovjeka.

 

bandi-6

 

Slamajući se pod tom vrstom straha, Berlindžer je snimio prilično neugledan film. Probao je da pretvori Bandijevu u nekoliko različitih priča koje su svačije osim ubicine, kako mu ne bi pružio alibi. No, nije uspio ni da zagrebe vrlo kompleksnu temu. Niti je objasnio ličnost subjekta, niti je približio dubinu rana njegovih žrtava – pasivnih i aktivnih, niti je na adekvatan način analizirao patologiju društva koje je obožavalo notornog ubicu.

Berlindžerova namjera je humana, ljudska. Njegov „Extremely Wicked“ osmišljen je kao krik upozorenja čitavoj planeti da zlo nekada dolazi u vrlo prijatnim pakovanjima i da se iza nečijeg bezazlenog lica može kriti istinski sociopata. No, nije li to pomalo poprostačeno? Naročito za cerebralnije gledaoce koje ne interesuju poprostačene priče o „zločincima po rođenju“, već vjeruju da se iza svakog ubistva bandijevskog tipa krije neka vrsta naučnog objašnjenja…

 

bandi-5

 

Udvarački stil

Autorski tim nije morao da ide na eksplicitne detalje i jeftini senzacionalizam da bi pokazao gledaocima kakav je bio Bandi. Opet, suludo je graditi „saspens“ više od 100 minuta, do samog kraja, držeći gledaoce u uvjerenju da je ovaj čovjek možda nevin, iako je kratak pogled na Vikipediju dovoljan da se uvjerite da je kriv-krivcat.

I još filovati film laganim, zaslađenim pop pjesmama, lakomislenim replikama i feel good sporednim ulogama (Džon Malkovič, Džejms Hetfild iz benda Metallica, Džim Parsons – Šeldon Kuper iz „The Big Bang Theory“) dok se horor odvija negdje van fokusa kamere… Pa to je isto kao snimati film o Čarlsu Mensonu u spilbergovski-udvaračkom, zabavnom „Catch Me If You Can“ fazonu! To možda može Kventin Tarantino, ako mu je to uopšte nakana sa filmom „Once Upon A Time in Hollywood“, ali ne i režiser manjeg, Berlindžerovog kalibra.

Koliko je propuštenih šansi u filmu „Extremely Wicked“ najbolje pokazuju scene snimane u sudnici. Bandijevo zavođenje sudstva i pretvaranje suđenja u šou program djeluju totalno neuvjerljivo. Tek kada na kraju filma, dok ide odjavna špica, vidite arhivske snimke istih prizora, kapirate da je Bandijevo ruganje sudu bilo baš takvo.

 

bandi-4

 

Iksirana harizma

Glavni razlog te neuvjerljivosti je, vjerovali ili ne s obzirom na to kakva je fizička sličnost u pitanju – Zek Efron. Ako je Al Paćino čista desetka za harizmu u sudnici, Efron je prekrižena nula. Dovoljno je samo da zamislite starog lisca iz „…And Justice for All“ i „Scent of a Woman“ kako izgovara iste rečenice – ili druge velike glumce u rangu Danijela-Dej Luisa, pa da vam bude potpuno jasno da Efron nema što da traži ovdje.

Nedostatak harizme i iksirana energija glavnog glumca najveći su izvori spoticanja ovog ostvarenja. Kad biste mogli da vjerujete da se neko mogao slijepo zaljubiti u Efronove trep-trep okice i smješak dječaka, onda biste možda mogli i da progutate zaslađenu melodramu koju servira Berlindžer.

Ko zna, dobar glumac, mudar scenario i sigurnija režija možda bi dali i ubjedljiv mjuzikl (!) ili film za djecu (!!!) o Bandiju… „Extremely Wicked“ nema ništa od navedenog. I baš zbog toga djeluje kao suprotnost sosptvenog naslova: ekstremno zaslađeno, šokantno netačno i loše.

Ako ste došli da gledate ovaj film bez prethodnog znanja, nećete znati ništa o njemu ni kada se završi. Pritom, nećete dobiti užitak koji obično daju kompleksni filmovi i serije o ubicama, poput Finčerovog krimi-klasika „Zodiac“ (2007) ili prve sezone njegove bravure „Mindhunter“, čije finale ostavlja bez daha – za razliku od sličnog Berlindžerovog finiša.

Fanovi žanra treba da se drže takvih ostvarenja, a ako su baš zagrijeni za dobru priču o Bandiju imaju dovoljno serija, filmova i knjiga da upotpune znanje. Od ovog ne mogu dobiti ništa specijalno, ukoliko baš nijesu toliko radoznali da vide Efronov neuspjeli pokušaj da ga shvate kao ozbiljnog glumca.

Ocjena: 5/10

Režija: Džo Berlindžer Uloge: Zek Efron, Lili Kolins, Džon Malkovič, Džim Parsons Trajanje: 110 min

FOTO: imdb.com / longroom.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *