Elvedin Nezirović – Ovdje je kultura izgubila svoju prosvjetiteljsku ulogu

INTERVJU: ELVEDIN NEZIROVIĆ, BOSANSKOHERCEGOVAČKI PISAC, GOVORI ZA ART VIJESTI

U društvenom, kulturološkom, demografskom, urbanističkom i svakom drugom smislu, prijeratni Mostar više ne postoji. Postoji grad koji nosi to ime, ali to je davno prestalo biti jedno te isto

Bosanskohercegovači pisac Elvedin Nezirović, rođen 1976. godine, diplomirao je na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i književnost. Živi i radi u Mostaru. Autor je zbirki poezije “Bezdan” i “Zvijer iz hotelske sobe”, knjige priča “Toliko o tome” i romana “Boja zemlje” i “Ništa lakše od umiranja”. Upravitelj je Glazbenog centra Pavarotti u Mostaru. Član je Društva pisaca BiH i PEN centra BiH.

Nezirovićev roman „Boja zemlje“ je porodična drama u ratu, bez velikih riječi i politizacije priče. Po riječima Miljenka Jergovića to je porodična hronika, sačinjena od niza pojedinačnih sudbina, ispričanih onako kako su se i odvile. Elvedinu Neziroviću uspjelo je nešto što piscima rijetko uspijeva. Pokušao je pisati onako kako jest i kako je bilo, ne optužujući druge. Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest. Oslobodivši svoju priču svih ukrasa, on ju je lišio – utjehe u književnosti. Upravo zato „Boja zemlje“ je i neutješna, i tako šokantna knjiga. Njome počinje i njome završava jedna porodična historija, u kojoj su sabrane tolike naše napisane i nenapisane historije.

Rođeni ste u Mostaru, gradu u čijim njedrima i dalje umilno šumi Neretva. Rijeka je ostala ista kakva je bila i prije. I plećati Velež iznad nje, takođe, a šta je sa gradom? Sa ljudima? Sa ljubavi i dobrotom s kojom su se Mostarci međusobno susretali i razgovarali?

– U društvenom, kulturološkom, demografskom, urbanističkom i svakom drugom smislu, prijeratni Mostar više ne postoji. Postoji grad koji nosi to ime, ali to je davno prestalo biti jedno te isto. Međutim, ako je to neka utjeha, ni neki drugi gradovi u regiji, koje su razaranja i ratovi iz devedesetih u potpunosti zaobišli ili tek ovlaš dotakli, nisu ostali imuni na promjene proizašle raspadom SFR Jugoslavije i svime onime što im je donijela nova stvarnost.

Mostar je iz tih ratova izašao s dubokim ranama i teretom podijeljenog grada, kojeg, nažalost, i danas nosi, iako je administrativno ujedinjen prije skoro dvadeset pet godina. Usto, ratne rane nikada ovdje nisu do kraja zacijelile, prije svega jer se ovdašnji nacionalizmi – bošnjački i hrvatski – svojski trude da sačuvaju postojeće podjele među ljudima. Jedan grad, sastavljen od „dvije strane“ na kojima žive dva međusobno posvađana plemena – to je Mostar u težnjama i stremljenjima ovdašnjih etničkih politika, u konačnici: grad u kojem ugodno i lijepo mogu da žive jedino lokalni plemenski atamani i njihovi trabanti.

Također, ne mogu, niti bi bio red da to ne spomenem: u Mostaru danas živi jedva oko 5.000 osoba srpske nacionalnosti, što je, ako se ne varam, za nekih 20.000 manje u odnosu na popis stanovništva iz 1990, dok, recimo, u Hercegovčko-Neretvanskom kantonu, gdje grad administrativno pripada, Srbi uopće nisu konstitutivan narod. Koliko je Mostar šizofrena sredina najbolje govori činjenica da to danas ovdje malo kome smeta. To već postaje transgeneracijski problem, obzirom da generacije Mostaraca rođenih potkraj starog i početkom novog milenija uopće ne znaju koliko je srpska etnička kultura utkala sebe u identitet ovoga grada.

S tim i takvim Mostarom, eto, danas komuniciram isključivo na dva načina: prije svega, pišući kritičke tekstove i komentare za nekoliko portala, a zatim i kroz posao koji radim u Pavarotti centru, gdje već više od dvadeset godina nastojimo slijediti akulturacijsku platformu utkanu u temelje ove ustanove i spajati mlade ljude bez obzira na njihov etnički ili religijski predznak. I jedno i drugo borba je s vjetrenjačama i, da budem iskren, i jedno i drugo me prilično potrošilo.

Došlo je neko novo doba. Neumitno, pomalo i nasilno obujmilo je cijeli svijet pa i Vaš grad i Vaše Mostarce. Kako to Vi, kao pisac i pjesnik, doživljavate?

– Bilo bi dobro definirati šta je to „novo doba“, šta ga određuje, gdje su mu vremenske granice, koji su njegovi glavni atributi… U nekom globalnom društveno-političkom smislu, nastupilo je već odavno jedno vrijeme kada pojedinac, kao stub građanskog društva, polako odlazi s pozornice, a zamjenjuje ga pojedinac kao član kolektiva, kao vojnik nacije. U odnosu na savremena zapadna društva, čije liberalne temelje danas duboko potresa nacional-populizam, mi smo imali taj usud da smo tokom čitave novije historije živjeli u različitim vrstama klasno-partijskih sistema, u kojima se osnovni smisao pripadanja kolektivitetu zasniva na ostvarenju apsolutne moći nad čovjekom kao pojedincem i građaninom. U tom smislu se i sistem u kojem danas živimo u praksi bitno ne razlikuje od prethodnog, što ne bi bila ni izbliza tolika tragedija da otpremanje socijalizma u historiju nismo platili s toliko prolivene krvi. Tu je još jedna stvar koju vrijedi registrirati: globalni politički darvinizam kreće se u suprotnom pravcu od sociološkog – što više napredujemo kao društvo, kao ljudska civilizacija, to nam politika sve više postaje plemenska, rodna, robovlasnička.

U tehnološkom smislu, pak, nekakvo „novo doba“ na koje se referirate u svom pitanju, za mene je otpočelo tamo negdje u jesen 2013. godine kada sam spletom okolnosti nekoliko dana boravio u Švedskoj – u Stockholmu i Göteborgu. Bio sam prilično iznenađen prizorom na tamošnjim ulicama: ljudi su hodali prikopčani na svoje iPhone i iPode, slušajući muziku ili razgovarajući s nekim s one strane žice. Do tada nisam imao priliku često putovati po Evropi, pa sam se s ovom futurističkom slikom susreo prvi put. Ono što me je zapravo šokiralo nije bila pojava sama po sebi, već njena rasprostranjenost, masovnost, koja je išla do granica kiča. Hodajući gradom s trojicom prijatelja i vodeći s njima dosta živ i veseo razgovor, osjećao sam se kao muzejski eksponat, kao raritetni uzorak jednog vremena koje je, gore, na sjeveru Evrope, već odbačeno u bezdan povijesti.

Devedesetih godina rat je napravio pustoš, pogotovo u kotlini Neretve. Tu se, nekako, najduže i zadržao. A kada su konačno utihnuli pucnji, ljudi su odahnuli. Očekivali su neko novo vrijeme, bolje i srećnije. A da li je to novo doba u nekom smislu, postalo i razočaravajuće? Koliko je današnje vrijeme darovalo ljudski rod nepotkupljivošću, beskompromisnošću i etički kvalitetnijim životom?

– Jedno od osnovnih načela na koje se pozivaju advokati postjugoslavenske epohe zasniva se na njihovom uvjerenju da smo odlaskom jednopartijskog sistema i uvođenjem političkog pluralizma postali demokratskija, a nerijetko tvrde i etičnija društva. No, u biti, neke pretjerane razlike uopće nema ili je barem ja ne primjećujem tamo gdje živim, s tim da umjesto klasno-revolucionarne danas imamo tri različite vjersko-nacionalne ideologije, čiji je totalitarizam sofisticiraniji, prilagođeniji vremenu i društvenim okolnostima. Fra Ivan Šarčević je to lucidno primijetio u jednom svom tekstu, rekavši da smo prije živjeli u ateističkom, a danas živimo u teističkom komunizmu.

Za to postoji sasvim konkretan razlog: prelazeći iz jednoga državnog uređenja u drugo, mijenjajući radikalno svoje religijsko-političke stavove i svjetonazore, cijela jedna masa dobro uhljebljenih, bivših socijalističkih činovnika i filistara u ovaj je sistem prenijela ne samo svoju epileptičku želju za posjedovanjem moći, nego i čitavu jednu metodologiju vladanja, prilagođavajući je novonastalom vremenu i društveno-političkim okolnostima. Kao što je komunizam decenijama stvarao sliku o sebi kao o savršenoj ideologiji, namećući kolektivizam, mitomaniju, vjeru u sebe, strah od neprijatelja i podaništvo kao bazične elemente upravljanja masama, tako i ovdašnje etnonacionalne stranke, koristeći, dakle, potpuno istu političko-upravljačku metodologiju, razvijaju društvo straha, u kojem će još zadugo biti moguće ono do čega im je jedino stalo – da vladaju.

Da se razumijemo: ne lamentiram ovdje za socijalizmom, niti imam za čim: ako uopće za nečim žalim onda žalim za Jugoslavijom, ali ne za njenim ideološko-političkim supstratom, nego za njenom kulturološkom simbiozom i sadržajem. U tom smislu, ja sam bio i ostao Jugosloven i kao takav duboko sam razočaran stvarnošću u kojoj živim.

Svoje spisateljstvo počeli ste poezijom. Potom prozom. Čemu ste danas naklonjeniji, prozi ili poeziji?

– Ne postoji neki konkretan odgovor na to pitanje, barem mi se tako čini. Ne znam, zapravo, je li izbor književnog roda i vrste uopće plod nekog književnog sazrijevanja, možda i jeste, mada mislim da tu baš i nema mnogo izbora: pjesma, priča ili roman – to ovisi o mnogo stvari, o piscu, možda, i ponajmanje. No, u biti, kako to napominje Ivan Lovrenović u jednom svom intervjuu, prije svega toga bio sam i ostao čitalac, a to je, barem meni, mnogo važnije od mog spistaljekog angažmana.

Ratovi su uvijek bili inspirativni za mnoge pjesnike i pisce. U romanu „Ništa lakše od umiranja“ ispisali ste dirljivu priču o nepravdama zločinima, smrti. Koliko je Vaš roman motivisan ratnim zbivanjima u Mostaru? Ko je bio Džoni Aker?

– Istina je da je roman baziran na stvarnim događajima, no, nažalost, ne mogu biti određeniji u svom odgovoru, barem ne na način na koji se to od mene očekuje. Nije spisateljski proces algebra, niti je takve stvari moguće matematički raščlaniti i izraziti ih, kao nekakav konačni, statistički rezultat, u brojkama, procentima ili čemu već.

Roman je nastao po biografiji Jackiea Arklöwa, koji je u romanu predstavljen kao Johnny Aaker, jedinog Šveđanina u istoriji te zemlje osuđenog za ratne zločine. Svi drugi likovi, bilo da su stvarni, bilo da su izmaštani, postoje zbog toga što ih je Aaker, u određenom momentu svoga života, uključio u priču, svejedno da li se radi o njegovim žrtvama, diplomatama ili nekomu trećem. Dakle, priča je bazirana na istinitim događajima, ali u njoj ima fikcije – koliko, to ne bih znao tačno reći.

Vaš roman “Boja zemlje” je uzbudljiva porodična priča prožeta tragedijom i patnjom. U knjigama ovakvog žanra obično je prisutna i pokoja nijansa politike, ali, kod ovog romana to nije slučaj. Kako ste izbjegli tu vrstu ukrasa koju mnogi pisci rado koriste?

– U pravu ste kada kažete da je u onome što se u našim književnostima danas piše i objavljuje prisutno jako puno ideologije, patriotizma, kao i nekih drugih vrsta političkog aktivizma, ali se ne bih složio s tim da je to nekakav literarni ukras. Osnova namjera takvih postupaka je, zapravo, koristiti književnost kao ideološki instrument i njome pokušati intervenirati u zbilju, bilo prošlu, bilo sadašnju. To možda može imati ideološki efekt, vrlo banalan i efemeran, ali je, u svakom slučaju, pogubno za književnost. Ozbiljan pisac, dakle, pisac koji živi za svaku riječ koju napiše, takve stvari sebi nikada ne bi dopustio; on se uvijek povlači s pozicije subjekta na poziciju promatrača, jer jedino tu mu i može biti mjesto. Na kraju krajeva, piščevo nije da tumači svijet, pogotovo ne da ga mijenja – njegovo je da ga opisuje, da ga govori.

U ovom romanu, govorite o nizu gorkih pojedinačnih sudbina, o tragičnom nestajanju pojedinih članova porodice, o šokantnim događanjima kojima je neka zla kob glavni uzrok. Da li možda planirate drugi dio ovog romana u kojem bi ste u maniru dobrog pripovijedača, rekli nešto o životnom putu preživjelih?

– Da budem iskren, nisam do sada o tome razmišljao na taj način, iako mi je jasno da je ostalo još mnogo toga što bi se moglo i možda trebalo reći. Problem je intenzitet doživljaja, odnosno odsustvo one duboke unutarnje potrebe za pretakanjem ličnog u književni tekst, koja je u slučaju “Boje zemlje” bila autorovo pogonsko gorivo. Ali, ko zna… Možda se jednoga dana i to dogodi.

Graditi porušeno, razbijati predrasude, vraćati povjerenje

Koliko su danas vidljive podjele u Mostaru i kakva je uloga Centra Pavarotti u takvom društvenom kontekstu?

– Po jednoj od svojih mnogobrojnih društvenih funkcija, kultura je upravo vezivno tkivo, armaturna nit, koja, kroz razmjenu dobara, ujedinjuje i drži na okupu različitosti unutar jedinstvenog kulturnog prostora. Dakle, jedna od elementarnih svrha kulturnog djelovanja ili bavljenja kulturom jeste graditi porušeno, razbijati predrasude, vraćati povjerenje, razvijati pozitivne vrijednosti u društvu, itd. Postoje kulturne institucije u Mostaru koje se rukovode ovim geslom, a jedna od njih je svakako i Muzički centar Pavarotti.

Priču o kulturi trebalo bi, ipak, vratiti na sami početak, na njenu suštinu, i zapitati se šta je uopće kultura i zašto je ona u balkanskom kontekstu izgubila svoju prosvjetiteljsku dimenziju? Djelimični odgovor na drugi dio ovoga pitanja možda bi se mogao pronaći u višedecenijskom jačanju evropskog kulturalizma, koji kulturu vidi isključivo kao dio političke ideologije. Sve političke nacije na Balkanu, a u Bosni i Hercegovini pogotovo, bezrezervno zastupaju ovaj koncept, ulazeći u afirmativan odnos isključivo prema vlastitom kulturnom nasljeđu i tradiciji, s tim da se oni elementi njihovog kulturnog identiteta, koji bi se mogli nazvati zajedničkima, svim silama nastoje prebrisati i u potpunosti zatrti. U tome i jeste naš paradoks: mi smo se ubijali da bismo jedni drugima dokazali koliko se razlikujemo, a u suštini, toliko toga zajedničkog imamo i danas, nakon toliko prolivene krvi.

U takvom ambijentu, projekti koje u potpunosti ili djelimično, dakle u saradnji s drugima, organizira Pavarotti centar, upravo su zbog svoje anacionalnosti i snažnog integrativnog faktora, utemeljeni na prosvjetiteljskoj misiji kulture.

Elvedin Nezirović (Foto: Privatna arhiva)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *