Omčikus ili o nepristajanju

OMAŽ U CANU

Svaka njegova slika je osobeni dijalog. Dijalog sa vremenom, sa prijateljima, sa kolegama slikarima, sa velikanima koji još imaju što reći…

„Mi smo rođeni u svetlosti“, kaže na jednom mjestu Petar Omčikus, zahvatajući u samu suštinu stvari.

Mi jesmo bića svjetlosti, i to nas presudno određuje. Ne ulazim u jeftinu metaforiku, svjetlost o kojoj majstor govori valja doživjeti kao prije svega fizički, kosmički fenomen. To je ono što nas je omogućilo, napravilo takvima kakvi jesmo, to je, dakle, prvi i osnovni sloj našega Jeste. Svjetlost je omogućila nas u svijetu i svijet u nama. Zato slikarstvo i jeste umjetnost koja ulazi u najtajnije ontološke lavirinte. Jer se i slikarstvo, kao i priroda sama, prije svega igra svjetlošću.

„Ja sa svetlom živim i dolazim iz kraja koji je prepun svetlosti, to je Mediteran“, kaže slikar u istom pasusu, koji zaključuje čarobnom sintagmom, takođe o svjetlosti – „ona nas vodi“.

Ono što je presudno određivalo slikara Petra Omčikusa jeste taj pečat mediteranske svjetlosti. Mediteranac, bez ostatka. Njega ta svjetlost zaista jeste vodila, čitavog života, kroz jednu veličanstvenu avantruru traganja. Zato je u svojoj umjetnosti uvijek i bio tako autentičan.

Njegov put od rane figuracije do apstrakcije i nazad bio je put posvećenog i istinskog traganja. Kod njega to nije stvar promjene stava ili, metaforično rečeno, promjene dresa, već stvar razvoja Igre. To da je njegova umjetnost svojevrstan cjeloživotni povratak Mediteranu na lijep način potvrđuje jedna od najslavnijih epizoda poratne umjetnosti u Novoj Jugoslaviji. Zasićena dominantnim soc-relizmom, grupa studenata sa beogradske Likovne akademije odlazi na nekih pet mjeseci u Zadar, i tu će, iz tog nevinog generacijskog gesta, biti rođena slavna Zadarska grupa.

Među tim mladim ljudima koji buntovno napuštaju Beograd su studenti sa klase profesora Ivana Tabakovića – pored Omčikusa i sjajne slikarke Kosare Bokšan, njegove životne saputnice, tu su i Mića Popović, Bata Mihailović, Mileta Andrejević, Vera Božičković, Ljubinka Jovanović… Ali i još nekoliko živopisnih likova, uključujući i Mihiza.

Nakon povratka iz Zadra, Omčikus je aktivan i među „siminovcima“, kako su tada zvali svojevrsni intelektualni kružok pisaca, slikara, profesora, koji se sastajao u Siminoj 9. i raspravljao o pitanjima slobode, umjetnosti i društva… U Mihizovoj Autobiografiji o drugima atmosfera na tim sastancima je sjajno dočarana.

Taj famozni odlazak iz Beograda i sa najbolje škole nije bio samo napuštanje prijestonice, već prije svega poželjne i projektovane stvaralačke norme. Umjesto diktata partije i države mladi ljudi odabiraju odlazak u prirodu, a nešto tako normalno za slikare (bar od impresionista naovamo), postaje subverzivno zahvaljujući prije svega političkom kontekstu. Ali, nekoliko godina kasnije, kada je raskid sa soc-realizmom postao državna strategija ovaj, kako rekosmo jednostavni studentski gest zadobija mitske gabarite i značenja.

Suštinski, stvar je bila mnogo jednostavnija od takvih interpretacija. Ovaj ključni gest priziva drugu presudnu riječ za odgonetanje Omčikusove umjetničke i životne avanture: nepristajanje. Tako jednostavno i tako subverzivno: eros nepristajanja je uvijek korak ka slobodi.

Ta riječ se kristališe i kao princip očuvanja sopstva. Ne samo u odnosu na svijet politike, ideološkog pritiska ili kakvog pomodnog diktata, već i u odnosu na galeriste, na čitav svijet oko umjetnosti, na očekivanja koja se nasrtljivo postavljaju pred umjetnika.

I o tome je u više navrata govorio sa otmjenim odbijanjem da se bude dio toga svijeta. Nepristajanje je uvijek njegov izbor.

Kada je govorio o svojoj umjetnosti Omčikus je insistirao na važnosti traženja i puta čak i u većoj mjeri od samog zacrtanog (zamišljenog) Cilja, koliko god on izgledao važan ili velik. „To je stalna potraga za istom slikom, a ta slika nikad neće biti naslikana. Najveći deo je u traženju, u jednom nezadoviljstvu i to je motor kod mene, traganja za tom slikom…“ Slika koja uvijek izmiče i koja porađa sve druge slike. Oslušnite kako se iza ovih riječi ocrtava genijalna Kavafijevapjesma „Itaka“. Veliki pjesnik, takođe Mediteranac bez ostatka, hoće reći da Itaka nije ostrvo, već je Itaka u stvari put do Itake. „Mudar kakvim si postao, shvatićeš već što Itake znače“, kaže na kraju pjesme mag iz Aleksandrije.

Ekspresionistički pečat na Omčikusovim platnima vidljiv je od prvog dana. Uz to, po pravilu, ide i stvaralačka samosvijest – svaka njegova slika je osobeni dijalog. Dijalog sa vremenom, sa prijateljima, sa kolegama slikarima, sa velikanima koji još imaju što reći… Savremenici su, svi odreda, isticali njegovu ljudskost, njegovu potrebu da razumije i pomogne. On i njegova Kosara su svoj dom otvorili za mnoge putnike sa ovih strana. Čitajući nedavno Cvetićaninovu knjigu „Konstantinović. Hronika“ (nedavno je i ovdje promovisana) nailazim na lijep detalj o pariskom susretu Kaće Samardžić sa Omčikusom i Kosom, kao i još nekima od tadašnjih pariskih Jugoslovena, a čitavoj večeri ton je davao legendarni Moni de Buli.

I kao višedecenijski stanovnik Pariza nije mogao bez svoje Dalmacije i Beograda. Često je dolazio, a na Korčuli je bio inspirator mnogih zanimljivih umjetničkih događaja, slikarskoh kolonija, atraktivnih predavanja i radionica…

Njegova slika „Sahrana u Vela Luci“, ensorovski je prizor koji nalikuje na maškare i donosi pomjerenu atmosferu primorskog životnog teatra.

Jedna francuska kritičarka (An Tronše) kao jezgro Omčikusove umjetnosti vidi njegovo umijeće da sve svede na temeljnu mjeru, na osnovna stanja – ona tu vidi nespokojstvo koje se dodiruje sa osobenom blagošću. Zaključuje, izričući elegantan kompliment, da „stoga nismo sasvim sigurni da li su slike Petra Omčikusa naprosto površine koje valja gledati ili su subjekti koji posmatraju nas…“

Počeo sam jednom Omčikusovom rečenicom koja mi se urezala u sjećanje, a tako ću i završiti. Ovdje govori o svom radu, ali iskaz je držim znatno širi, obuhvata cjelokupni egtistencijalni obzor, uz to sadrži riječ koju mnogo volim.

Jednostavno i tačno, tako slika, tako i zvuči Omčikus: “Anarhija, to najviše volim; nešto ti se izmigolji, pa ti juriš za njim, pa onda to izvučeš…„

(CANU, Podgorica, 30. maj 2019.)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *