Siniša Luković – Ljubav prema moru, barkama i brodovima nosim u genima

DRUGA KNJIGA SINIŠE LUKOVIĆA

Knjiga “Ljudi i brodovi” Siniše Lukovića biće promovisana u Tivtu u srijedu 12. juna

Novinar i publicista Siniša Luković svoju ljubav i fascinaciju prema brodovima i pomorcima pretočio je u priče koje će se naći u njegovoj drugoj knjizi “Ljudi i brodovi”. Ovu knjigu promovisaće u srijedu 12. juna u prostorijama Zbirke pomorskog nasljeđa u Porto Montenegru sa početkom u 20 časova. Pored Lukovića, na promociji će govoriti i Dražen Jovanović kustos Zbirke pomorskog nasljeđa, Nikola Malović pisac i izdavač, a posjetioci promocije za koju je ulaz slobodan imaće jedinstvenu priliku da od govornika čuju dosta zanimljivih priča za koje u knjizi “Ljudi i brodovi” nije bilo mjesta. Vojno-pomorska istorija je Lukovićeva strast još iz najmlađih dana, a o pričama koje su se našle knjizi “Ljudi i brodovi” Luković govori za dodatak Kroz grad.

S obzirom na to da si najbolji živi poznavalac pomorske istorije Boke Kotorske, koliko je bilo teško sve te priče o pomorcima, brodovlasnicima, brodolomnicima, brodovima koji su plovili Bokom i mnogim mnogim drugim temama, smjestiš samo u jednu knjigu?

Teško da se ja, pored recimo, živog Petra Palavršića, dugogodišnjeg kustosa pomorsko-tehničke zbirke Pomorskog muzeja u Kotoru, mogu okititi tako zvučnim komplimentom kada je pomorska prošlost Boke Kotorske u pitanju. Da budem lažno skroman, ipak nešto malo o tome znam, pogotovo kada se radi o novijoj vojno-pomorskoj istoriji Boke (sredina 19. vijeka do današanjih dana), jer me fascinira koliko je zapravo ovaj zaliv koji je moj zavičaj, bio značajan kao pomorska baza kako Austro-Ugarskoj koja je ovdje na drugoj polovini 19. vijeka ustanovila ono što se zvalo Pomorska tvrđava Boka, preko Kraljevine, a onda i socijalističke Jugoslavije koje su znale cijeniti vojno-strategijski značaj ovog zaliva.

To je sve rezultiralo sa preko 120 godina kontinuiranog prisustva ratne mornarice u Boki, a sa njime i gomilom popratnih, najčešće pozitivnih efekata za ovaj kraj – počev od nevjerovatno brzog i efikasnog razvoja infrastrukture, preko ekonomskih i prosvjetnih benefita za lokalno stanovništvo, do igrom istorijskih okolnosti diktiranog, prisustva ovdje brojnih, čak i za svjetske istorijske tokove značajnih ličnosti poput Karla Denica, Mikloša Hortija, Martina Nimolera, Vilhelma Kanarisa, Gabrijelea D`Anuncija – da mencujem samo neke od njih… Uz to, bokeljska trgovačka mornarica u tom periodu doživljava prvo svoj krah sa ekonomskom propašću jedrenjaka pred parobrodima, pa potom postepeni feniksovski oporavak koji je zenit dostigao u kotorskoj „Jugooecaniji“ u godinama pred raspad SFRJ, tako da je materijala za istraživanje i pisanje napretek. Pogotovo za nekog ko, poput mene, u tome istinski uživa. Iskreno, tih fascinantnih priča o ljudima – kapetanima, mornarima, inženjerima pomorstva, graditeljima pomorske infrastrukture, naučnicima, izumiteljima, pomorskim trgovcima, ratnicima, ali i pustolovima, brodolomnicima ili herojima iz raznih ratnih ili mirnodopskih epopeja na svjetskim morima, a koji su ovako ili onako povezani sa Bokom, je izuzetno puno. Stoga i nisam uspio da sve to smjestim u samo jednu već (za sada) u dvije knjige jer su „Ljudi i brodovi“ moja druga knjiga nakon prvijenca – „Pomorskih lica Boke Kotorske“ objavljenog 2013.

Kako si se uopšte zainteresovao za zalivsku pomorsku istoriju?

Pomorska, a posebno vojno-pomorska istorija je nešto što je moja strast još iz najmlađih dana, iz vremena kada sam odrastao čitajući djela Žila Verna, Semjuela Eliota Morisona, Roberta Balarda ili našeg Borisa Prikrila. Kao neko ko potiče iz Boke, iz porodice koja je dala brojne kapetane, patrune i pomorske pedagoge, ali i meštre-brodograditelje, brodoremontere i barkarijole, ljubav prema moru, barkama i brodovima je nešto što nosim u genima – ako ništa drugo, a ono zbog toga što sa gotovo svih prozora kuće mojih predaka na Mulu kod Kotora pogled prvo pada na more, što maltene zapljuskuje kućne zidove.

Kao klinac sam se zanosio željom da studiram podmorsku arheologiju, ali se sticajem životnih okolnosti to nije desilo, već sam “zalutao i trajno se izgubio” u novinarstvu. Ipak, srećna okolnost je ta što posao kojim se bavim mi dozvoljava da se, makar posredno, bavim morem, pomorstvom i brodovima, novinarski izvještavajući ili publicistički pišući o temama koje volim i u kojima uživam.

Da nije novinarstva, teško da bih ikada došao u situaciju da pođem na neka mjesta ili sretnem neke ljude koje, onaj koji se bavi nešto “običnijim” poslom, teško da bi ikada iskusio ili sreo. Ovako, uz novinarsku bilježnicu bio sam na brojnim kruzerima, jedrenjacima, ratnim brodovima, trkačkim regatnim jedrilicama, čak i na nosaču aviona ili doživio da zaronim podmornicom, što priznaćete, nije baš česta privilegija. Novinarstvo mi je dalo prostora, ali me i naučilo kako da tu moju strast prema moru, brodovima i pomorstvu, adekvatno pišući, pokušam prenijeti što širem krugu ljudi. I, koliko vidim po reakcijama čitalačke publike, mislim da sam na moju veliku radost, uspio da makar malo tog “mirisa mora i soli” stavim na crnogorsku javnu i medijsku scenu.

Tvoja knjiga nosi naziv “Ljudi i brodovi”, a o čemu je bilo interesantnije pisati o brodovima, ili ljudima koji su imali veze sa pomorskom istorijom Boke?

“Brodvi su ka` i ljudi!”- odavno je ispravno rekao pjesnik Toma Bebić. Brod i čovjeki imaju niz sličnosti – oba imaju datum rođenja (kod broda se datum porinuća smatra rođenjem), lična dokumenta (lična karta čovjeku, upisnik u registar brodu), život pun uspona i padova, teških i lijepih trenutaka, putovanja, susreta sa drugim destinacijama i interakcije sa drugim i drugačijima od sebe, do konačnog i neumitnog kraja – smrti za čovjeka onda kada i gdje su mu Bog i sudbina to odredili, a za brod kada (ako ima sreće) skonča dostojanstveno, ispod morskih valova u plavetnoj grobnici, odnosno manje dostojno u kakvom rezalištu gdje ga pretvore u hrpu starog željeza što će se reinkarnirati u obliku novog automobila, lonca ili žileta…

Stari pomorci, osim što ga doživljavaju svojom drugom kućom, hraniteljem ili braniteljem, brod smatraju i jedinom materijalnom stvari napravljenom ljudskom rukom, ali koja istovremeno ima i svoju sopstvenu dušu. Brod je dakle, za pomorce i većinu starih primoraca, živo biće i kao takav, on nerijetko doživljava sudbine dostojne avantura nekih ljudi- junaka akcionih filmova. Stoga meni nije teško o brodovima pisati jednako kao i o ljudima, jer su i jedni i drugi, svako na svoj način, uradili puno toga lijepog, interesantnog, uzbudljivog ili nesvakidašnjeg tokom istorije ovog kraja. Svaka ta priča samo je jedna mala perla- biser u nepresušnoj i prebogatoj riznici kakva je pomorska istorija Boke.

Koliko je teško doći do podataka o brodovima koji su plovili u prethodnim vjekovima kada o tome nema pretjeranog pisanog traga?

Ima tragova, ima i dosta sačuvanih dokumenata jer Boka je srećom, veliki dio svoje istorije provela u uređenim i civilizovanim društvima kakva su bila Mletačka republika ili Austro-Ugarska carevina, odnosno Jugoslavija u dva svoja prva pojavna oblika. Verba volat, scripta manet je maksima koju su ta društva poštovala jer ono što nije zapisano, nije se ni desilo. Nešto od toga se vremenom zaturilo, nešto izgubilo, pa je užitak pronalaska nekih sjajnih dokumenata, svjedočanstva koja su iz raznih razloga, ostala do danas nepoznata našoj široj javnosti, još i veći za nekog ko se poput mene, time bavi ili za to zanima.

Internet je naravno, danas od ogromne pomoći, kao mjesto gdje možete pametnim pretraživanjem (ali pod uslovom da znate o čemu istražujete) doći do sjajnih podataka, ili vas navesti na sasvim nove i do sada nepoznate zaključke o sudbinama pojedinih ljudi, brodova ili događajima iz prošlosti – kada međusobno “korelirate” sakupljeno iz raznih web izvora. Naravno, tu su i kontakti sa brojnim sličnim zanesenjacima iz inostranstva sa kojima je pravi užitak podijeliti saznanja, sakupljene informacije ili jedan drugog uputiti na pravi trag.

Ima li među njima priča koje su i na tebe ostavile poseban utisak i koja su te saznanja posebno fasicinirala?

Svaka od tih priča je fascinantna na svoj način, a većina njih je i nevjerovatno “filmična” pa je prosto začuđujuče kako se ”sedma umjetnost” do sada nije pozabavila nekom od tih storija. Recimo, priča o bokeljskom Robinzonu – kapetanu Vasu Sladoviću iz Baošića i njegovoj nevjerovatnoj odiseji na zapaljenoj olupini parobroda “Velebit” na Indijskom okeanu tokom Drugog svjetskog rata. Ili, životna storija pokojnog Boža Dabinovića iz Dobrote, čovjeka koji je do sada u svojoj floti imao 60 velikih prekookeanskih brodova, pri kojoj i životopis Aristotela Onazisa izgleda bljedunjavo. Što reći za Bokelja – astronoma Spiridona Gopčevića po kome se zove jedan od kratera na mjesecu, najboljeg poznavaoca ultraopasnih voda Magelanovog prolaza i Ognjene zemlje – kapetana Petra Zambelića, ili pak Adorjana Mađara iz Zelenike koji je malom barkom od nepunih pet metara odjedrio do grčkoj ostrva Pontikonizi u Egeju, kako bi se uvjerio da znameniti Arnold Beklin, slikajući čuveno djelo “Ostrvo mrtvih” kao motiv nije imao to grčko, već bokeško ostrvo Svetog Đorđa pred Perastom…

Kako je osmišljena promocija i hoće li publika na istoj saznati i neke detalje koje nijesi imao prostora da opišeš u djelu “O ljudima i brodovima”?

Izdavač knjige, Nikola Malović naš čuveni pisac i knjižar iz Herceg Novog, ja i – u slučaju tivatske promocije- kustos Zbirke pomorskog nasljeđa i moj prijatelj Dražen Jovanović (takođe zanesenjak i zaljubljenik u ovu tematiku), svako iz svog ugla, reći ćemo riječ-dvije o ovom štivu i malo proćakulati o onome što se u obliku teksta i fotografija, krije između korica “Ljudi i brodova.” Naravno, nikad se ta priča ne završi na onome što je u knjizi jer, kao što rekoh, bokeška je pomorsko-istorijska riznica prebogata i preobimna. Stoga će posjetioci promocije svakako biti u prilici da čuju još podosta toga zanimljivog iz tog neiscrpnog “kovčega sa blagom”.

Luković (Foto: Privatna arhiva)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *