Danilo Lompar – Snovi postoje zbog poezije

SNOVI POSTOJE ZBOG POEZIJE

– ili pokušaj prevazilaženja melanholije prolaznosti  –

I opet će čovjek srećan biti

pronađe li riječ pravu

o tome će drugi govoriti

kad ga više ne bude

da je srećan zauvijek

jer ostavi trag a više ne osjeća

svoju mudru glavu

 

 

I prije šesnaest godina kada su nastajali moji prvi zapisi,

(u borbi da prebolim i zaborav sopstvenosti poništim)

znao sam da vrijeme miruje samo onima koji žele stvarati,

ali i da se ne može pobjeći od života neraskidivog od pjesme

i da je tuga neminovnost čovjeka koji razmišlja u stihovima.

Poezija – jedina mogućnost da se istovremeno bude u

različitim mjestima, svjetovima, vremenima.

I zbog nemirenja čovjeka da ga jednom neće biti (zar ni na

prašnjavim policama biblioteka).

Potom neprestano razmišljanje o tragu i jeziku. I volja da se

izdrži – odživi, pjevajući njemu u čast (rekvijem za trag).

 

Helderlin je rekao : Čemu pjesnici u oskudno vrijeme?

Kažem – da ne bi rođenjem preko običnosti nestajali,

u nečastivost tmine zavijeni, da se ne bi poistovjetili sa onima

koji u zakone uništenja duhovnosti vjerovahu, da pokušaju

bitisanjem ne biti iluzija postojanja – stravičnog kruga.

Naša dobronamjernost otkrivanja vremena, (srećni jer osjećamo

svijet, shvatismo: bez iskaza nemamo pravo umirati niti možemo i

umijemo drugačije dokazati da ne postoji konačnost) jer ljubav se

mora izgovoriti, da bi za nju čuli i oni što mrze ne bi li se

predomislili, i potreba za osjećanjima, da bi jedni drugima gledali

u oči, voljeli i kad saznamo za one što ljubav ne govore.

 

Znali smo da je život ogromni san iz kojeg se rijetki

probude, pred konačni dodir bezmjerja. Ali bio je to

pokušaj oživljavanja starih vremena, kad je i tuga

veličanstvena slutnja radosti bila. Ne znam zašto smo

voljeli svijet više nego sebe. Svijet ravnodušan i na

najljepši cvijet. Svijet sam sebi dovoljan i predan.

Bilo je neophodno imaginacijom pokušati naći spas od

ravnodušnosti, pobjeći od stvarnosti, jer istina ne mora

biti bolna jedino Gospodu. Tako je rođena nada u jezik.

Moć koju posjedovasmo, nadzemaljsku ljubav, nijesmo

htjeli napuštati. Znali smo da neće biti uzvraćena istom

jačinom. Uvijek budni od jezika i ljubavi htjeli smo

probuditi vječite spavače.

 

I svijet bi bez zapisa bio gubilište opravdano

život se sveo na uzaludan puki bol

zato ljubismo poeziju spasenje dosanjano

u riječima nazirasmo jedini prebol

 

znali smo da postoje iskušenja

da bi prizvala tišinu i riječi

moć stvaranja imenovasmo proviđenja

slutismo to božja ruka nas liječi

 

Da, jedino nas riječi mogu pomiriti s Gospodom

(u radostima čitanja mogu uživati svi). Ispisivali smo

sudbinu sjećanjem (a proglašavali su nas za proroke) .

Vratili smo se na početak kruga, zatočeništva duše u

Tijelu. Kroz lavirinte biblioteke – nađosmo (s)misao

umoru od sjećanja beskonačnog.

 

Htjeli smo da se svaki čovjek može osjetiti pjesnikom

(jer je ja činom duha počeo da sanja) a svaki pjesnik i

izvan pjesme čovjekom (jer je kao nekolicina pjesnika

počeo da živi plemenitost sopstvenih stihova)

Kroz maštu je svemoć ali i saznanje da su pjesnici

najizigraniji ljudi na Zemlji. S koliko energije za ljubav,

nadu, patnju, pravdu, traganje, stvaranje, a koliko vremena za

opstanak preostaje? Ali zar nijesmo dobrovoljno pristali da

sagorimo svojim srcem suludim spašeni sopstvene sebičnosti

u stvaranju stihova, iako u strahu da bi već sjutra svaki stih

mogao postati besmislen.

 

I zapisi i dani ponekad bijahu teško uhvatljivi. Umrijećemo

srećni pokupimo li nekoliko mrvica neuzaludne svjetlosti sa

Tvorčevog prozora mislili smo. Ako postoji ljubav

dugovječnija od riječi, nećemo napisati nijedan stih.

Ali zar nije najbolja osveta životu, upravo varka smrti.

 

A bilo je i onih oholih, neumorno zavidnih klevetnika koji

su nas tjerali samoći ne znajući da neprijatelji tjeraju pravim

putevima, prepuštajući nas dragocjenoj fascinaciji tišinom –

slobodom književnosti.

 

Misao o ljepoti (i pored saznanja o njenoj ukletosti) bila

nam je polazište. I duhovnost – nezadovoljna postojećim

letom zavodljivosti. Svijet je izvršavao drugačije samoubistvo,

šepurio se licemjerjem, tonuo je nesvjesno – znatiželjan za

presude tuđim sagrješenjima.

 

Tješismo se: bez tame bi postojala samo svjetlost tišine nikom

na dohvat za nauk.Tama priziva borbu,vatru uma – pobunu.

I rađanje riječi. Život uvijek ostaje nedovršena pjesma, no

poezija je užitak neukrotivi, ta pozitivna suština, milost

iskaza i života.

Jer mjera življenja ima božansko porijeklo.

 

 

 

 

———————– Page 4———————–

 

Čovjek je – nikad do kraja savladan bol ili ispitan smisao,

ali morali smo pokušati.I zbog lažnih idola, koji misle da i

drugima izgledaju kao konačna mjera svijeta.

 

P.S.

I kad vizija savršenstva s realnošću bude umirala, nastavićemo

da sanjarimo neki drugi lik za pjesmu. Jer i od nužnosti iskaza

ima većeg poraza – pogubnosti.A to su bezduhovni trzaji

nazivani uspjehom. I mjereni isključivo brojkama.

Znali su da je biblioteka mukotrpni raj, odlučili su se

(bez savjesti i svijesti o duhovnosti) za lagodni pakao.

Ali kad svi odigraju ples sa zaboravom, iskrsnuće

naše riječi (dragocjeno svjedočanstvo njihovih zabluda).

Zato hrlismo mističnoj tišini bitisanja.Da umaknemo bezdanu.

Porijeklo našeg traga i bunta bijaše u bijegu od pokušaja

da se život izjednači sa ravnom linijom. Iščekivanje

zatrovano bolom, vraćeno je tišini stihova da govore isto

što i naš melanholično neponovljivi pogled.

A to je ipak bila sreća.

Tamo đe i tuga ne uzdiže duh do zvijezda prestaje mladost

kažem. Neki su na vrijeme smrću olakšali put – bitisanja –

vječnosti svog imena.

Naše sirene sad su se morale čuti jače, da izbjegnemo

brodolom dvostruke izopštenosti.I osvojimo opravdanost

opstanka, u svijetu dugovječne pamtljivosti.

 

Jer POEZIJA pretvara i šopenhauerovski pesimizam u volju

za iskupljenjem prema Gopodu, bez kojeg ne bismo koračali

k ljubavi i stvaralaštvu.Bez kojeg ne bismo podnosili

melanholiju prolaznosti i priviđenja uzaludnog postojanja.

 

 

 

Oktobar 2009.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *