Dimitrije Popović: Budva je za mene mitsko mjesto

CRNOGORSKI SLIKAR ZA “VIJESTI”

Veliki crnogorski slikar Dimitrije Popović govori za “Vijesti” uoči večerašnje izložbe na Gradu teatru

Likovni program ovogodišnjeg, 33. festivala Grad teatar Budva nosi znak velikog crnogorskog slikara i multimedijalnog umjetnika Dimitrija Popovića, čijom će izložbom u crkvi Santa Marija, večeras u 21 sat, svečano biti otvoren. Popović se ovog ljeta predstavlja ciklusom radova “Corpus Aeternum” (izložba će trajati od 10. do 30. jula), a potom i programom “Sakralno kao prikazivanje neprikazivog”, razgovorom i performansom povodom ove izložbe, koji će biti upriličen 16. jula na Trgu pjesnika.

Jedan od ključnih predstavnika crnogorske umjetnosti i kulture, kako na ovom prostoru, tako i u Evropi, svojim djelom duboko je utkan i u istoriju Grada teatra, na kojem je oduševljavao festivalsku publiku i kao slikar, i kao pisac, i kao scenograf (predstava “Crvena” o velikom slikaru Marku Rotku). Za Popovića, kako ističe pred otvaranje večerašnje izložbe, ova saradnja sa Gradom teatrom, za njega intimno, i za njegov umjetnički senzibilitet, ima posebno mjesto.

“Moje prvo izlaganje na ovom uglednom kulturnom festivalu bilo je 1987. godine, dakle onog ljeta kad je Grad teatar osnovan. Jako se dobro sjećam tog otvorenja moje izložbe koje je u svojoj koncepciji imalo prožimanje teatra i likovne umjetnosti. Naime, moj triptih velikih dimenzija, iz ciklusa “Corpus Mysticum”, kojeg je Alen Boske nazvao zbog načina koncipiranja golgotske drame “Nuklearna kalvarija” nakon izlaganja tog ljeta u Dubrovniku, bio je izložen u crkvi svetog Ivana u Budvi. Crkva nije bila u potpunosti obnovljena nakon razornog zemljotresa. U oltarskom prostoru su bile željezne skele, zanimljiva konstrukcija koju sam iskoristio kao efektnu pozadinu triptiha. Kad je okupljeno mnoštvo ljudi s pjacete ulazilo u crkvu u enterijeru hrama bio je mrak. Samo je par svijeća gorelo kod oltara. Zbunjeni, na takvom otvaranju izložbe prisutne je gotovo trgnuo glas makedonske glumice Ane Kostovske koja je, pognuta ispod triptiha, okrenuta leđima publici, pjevala neku pjesmu melanholičnog tona. Zatim se na kamenoj ogradi koja odvaja oltarski prostor od ostalog dijela crkve iz mraka pojavio Rade Šerbedžija i recitovao nekoliko stihova među kojima i iz pjesme Tina Ujevića “Pobratimstva lica u svemiru”. Nakon pjevanja i interpretacije stihova svjetlo reflektora je naglo bljesnulo i osvijtlilo monumentalni triptih. U tom času je jedan prestrašeni golub zalepšao krilima prema svodu crkve. Mnogi se i danas sjećaju tog otvorenja. Uvijek sam se rado odazivao pozivu da sudjelujem u programima Grada teatra. Ove godine se dogodila za mene posebno važna činjenica koja budi lijepi sentiment i stvara emotivni naboj. Naime, festival je otvoren omažom velikom džez muzičaru Nikoli Mimu Mitroviću, koji je moj ujak. To je jako lijep i hvale vrijedan potez kreatora programa Grada teatra da se na taj način sjeti i da ukaže počast muzičaru, rođenom Budvaninu, koji to višestruko zaslužuje. Takođe, zbog spleta okolnosti, postoji i određena mistična simbolika koja se tiče temata moje izložbe. Naime, prošle sam godine trebao učestvovati na panelu o “Dekonstrikciji ikone”, ali zbog poslovnih obaveza bio sam spriječen. Ovogodišnji Grad teatar se održava 33. put, a 33 su bile Hristove godine”.

Kako ste zapisali u katalogu, “Corpus Mysticum” i “Corpus Aeternum” su opredmećene vizualizacije jednog misterija. Riječ koja je postala tijelom, Isus Hrist, žrtvovan na raspeću, koji je u smrti pobijedio smrt uskrsnućem… Da li je ono što povezuje sve vaše ciklus, uprkos tematskoj različitosti, upravo ona mistična nit koja proizlazi iz čovjekovog života, iz njegove fizičke i duhovne egzistencije, iz čovjekovog “tragično osjećanja života”?

To je tačno. Upravo je ta nit, ili da kažem imaginarna kičma svih mojih ciklusa dominantno određena smrću. Ona, smrt, je posebno akcentirana u ciklusu radova koje izlažem u Budvi. Jer prema hrišćanskoj eshatologiji smrt je prva od “četiri posljednje stvari” ostale su sud, raj i pakao. S druge strane to unamunovsko tragično osjećanje života proizilazi iz spoznaje da je čovjek smrtno biće. Rođen je da bi umro. Ta svijest određuje, da ne kažem angažuje, umjetnika i odražava se na njegov stvaralački senzibilitet. Umjetnost je neka vrsta epifanije, religije, kojom se nadilazi smrt ili se čini podnošljivijom.

Šta, zapravo, predstavlja to dvojstvo Hristove božanske i ljudske prirode?

Taj dvojni aspekt Bogočovjeka je bitan jer bez te dihotomije, parafraziraću Junga, cijeli čin stradanja i žrtvovanja Hristovog na raspeću bio bi neshvatljiv i nedostajala bi mu realnost. Hrist nije bio bestjelesni duh. Bio je otjelovljena riječ. Njegovo ljudsko obličje je posebno važno ne samo s aspekta teologije nego i s aspekta umjetnosti, naročito likovne. Tijelom se, tim ljudskim korpusom, izražava kompleksnost Spasiteljeve prirode. Upravo u likovnom smislu izražajnošću tijela koje stradava na Golgoti uvjerljivo se može sugerirati veličina Hristove žrtve. Božanski aspekt posebno daje mističnu dimenziju Isusovoj prirodi. Na jednoj izloženoj kompoziciji naslovljenoj “Slika ‘ikone’” citirao sam Tertulijanovu misao: “I Sin Božji je mrtav, što se mora vjerovati, jer je apsurdno. I sahranjen On ponovo ustade, što je sigurno, jer je nemoguće”.

U svojoj umjetnosti, otvorili ste ključne religiozne teme uobličenjem hristovskog temata, posebno s raspećem i mukom, a to ste prenijeli i u sadržaje svojih knjiga. Koliko su za nas važne te dvije dimenzije Hrista, božanska i ljudska, odnosno, duhovna i fizička?

Izuzetno su važne. Jer ono što sadrži Isusov nauk jesu temeljne vrijednosti na kojima počiva humanizam. Međutim, praksa nam pokazuje da se te vrijednosti nažalost više manifestiraju deklarativno nego što bi se dosljedno sprovodile u život. U knjizi “Corpus Mysticum” pišem o koncipiranjima mojih kompozicionih rešenja koja se baziraju na biblijskim izvorima ali se dotičem nužno i teloško filozofskih gledišta u okviru teme o kojoj se raspravlja.

Slike Hristovog stradanja i raspeća, prizori raspetog tijela na Golgoti, mogu takođe biti simbolički prikaz čovjekovog stradanja, njegove žrtve u svijetu konzumerizma i nametnutih imperativa materijalnih vrijednosti kojima se potvrđuje socijalni status. Sioran je duhovito konstatirao da se demon ugnijezdio u kapitalu.

Raspeće Hrista je bilo stvarni događaj, smrt na Golgoti, ali njegov duh nije stradao, a oltar je postao mjesto mističnog preobraženja, smrti i uskrsnuća. Da li je zbog toga Hrist i vječna inspiracija umjetnika?

Hrist je uvijek inspirativan. Motivom Isusovog raspeća bavim se praktički od 1979. godine. Radovi ove tematike čine ciklus naslovljen “Corpus Mysticum”. Raspeće ili žrtvovanje na krstu ima kompleksno značenje, religijsko, istorijsko, mistično, filozofsko. Takođe, izražajno bogatstvo ovoga motiva omogućavalo mi je da se u tom dugom nizu godina stvaranja izražavam raznim likovnim medijima, podjednako onim klasičnim ili onim modernim – crtežom, slikom, skulpturom odnosno kolažem, objektom, asamblažom, performansom. Tako ću na budvanskoj izložbi postaviti kompoziciju “Misterium fidei” koju čine objekat i instalacija u oltarskom prostoru crkve. Simbolički odražavaju prefiguraciju Hristovog stradanja, njegovu mističnu preobrazbu, (transupstancijaciju u euharistiji), te simbol Mesijinog uskrsnuća. Tako se ostvaruje svojevrsna prisutnost nevidljivog ili prikazivanje neprikazivog što me posebno zaokupljalo kao problem likovno estetske i simboličko mistične prirode.

Na nekoliko kompozicija “Corpusa Aeternuma” prikazana je Marija Magdalena, a motiv Magdalene će se u okviru ovog izložbenog projekta pojaviti i u performansu “Magdalenina noć” na Trgu pjesnika u kontekstu teme panela o sakralnim motivima u likovnoj umjetnosti. U simboličnom smislu, šta će nam reći Marija Magdalena?

Magdalenin lik koji je izuzetno važan u Hristovom životu i hrišćanskoj religiji uopšte bio je predmet mog istoimenog ciklusa i tema romana “Raspeće strasti” iz 2008. godine. Ta lijepa i samosvjesna žena iz Magdale koja je bila optuživana za blud i bila opsjednita demonima, postala je hrabra i dosljedna Hristova sljedbenica. Posebno je zanimljiva preobrazba od bluda do svetosti u biću te intrrigantne žene. Naravno ovdje ne spominjem one špekulacije o njenom mogućem braku s Isusom o čemu sam u “Vjesniku” svojevremeno pisao povodom Braunovog romana “Da Vinčijev kod”. Dakle Magdalena je u kontekstu kanonskih evanđelja žena koja je svjedočila Hristovoj smrti na raspeću, i što je posebno važno prva je svjedokinja njegovog uskrsnuća. Ona je ta koja je prestrašenim apostolima javila radosnu vijest. Njoj se Hrist prvoj javlja u vrtu. Performansom “Magdalenina noć” želio sam aktuelizovati biblijsku Magdalenu u liku savremene žene koju će utjeloviti manekenka Sandra Marković. Prije nekoliko godina sličan koncept osavremenjivanja imao sam s likom Salome. U performansu “Ples bez velova” kojeg je ispred muzeja “Mimara” u kojem se održavala izložba istoimenog ciklusa 2010. godine izvela Severina Vučković. Što se tiče performansa na ovogodišnjem Trgu pjesnika, osim njegove tematske opravdanosti, obzirom na temu panela, nalazim i lijepu saglasnost s duhom teatra uopšte, jer su srednjovjekovni rituali ili prikazanja imali izravnog utjecaja na formiranje teatra.

Svijet danas globalno živi težak, nemoralan, nepravedan i manipulativni trenutak, u kojem se ruše autetične, suštinske, vrijednosti u svim segmentima života, društva i religija. Hoće li nas ljepota, u nekom trenutku, ipak spasiti, ne samo ona umjetnička, nego ljepota kao humanistička vrijednost, ljepota kao dobro, kao najuzvišenija moralna kategorija?

Doista stojimo pred velikim problemom. Paradoksalna je spoznaja da čovjekova opsjednutost progresom koji postiže izvanredne uspjehe, donosi poraznu sliku naličja tog progresa. Čovjek sve više postaje poput sveznajućeg elektronskog monstruma koji živi virtualni svijet lažne stvarnosti. Možda je ovakva konstatacija pretjerana, ali mi puno stvari daje za pravo na takvo mišljenje. Neki stručnjaci koji se bave učinkom te elektronske ekspanzije smatraju da će čovjek u budućnosti izgibiti sposobnost razmišljanja. Sve će mu biti servirano. Doista, može li ljepota spasiti svijet? Možda može, ukoliko će se čovjek moći odbraniti od samog sebe. U tom smislu, umjetnost i sve ono što oplemenjuje duh može imati značajnu ulogu. Ako je perspektiva budućnosti tako mračna, kako se danas čini, onda se bojim da ćemo morati ljepotu spašavati od svijeta.

Dimitrije Popović – (Foto: Jutarnji list)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *