Faruk Šehić – Slobodoumnog pisca je nemoguće pokoriti

INTERVJU: FARUK ŠEHIĆ, BOSANSKOHERCEGOVAČKI PISAC, GOVORI ZA ART VIJESTI

Kolektivna histerija je za mene prvenstveno ono što onemogućava nekoj osobi da se ostvari kao individualno ljudsko biće. Ja sam za individuu, više me ona zanima, o njoj pišem, o kolektivu ne pišem. Nije to moja tema

Faruk Šehić je laureat brojnih nagrada – među njima i nagrade Meša Selimović, Risto Ratković, Godišnje nagrade Društva pisaca BiH za 2014, nagrade Premio Camaiore Internazionale. Knjige su mu prevedene na slovenački, mađarski, makedonski, poljski, bugarski, njemački, engleski, italijanski, španski, holandski, arapski, rumunski i francuski jezik. Radi kao novinar i kolumnista u uglednom sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu.

Počeo bih s Bosanskom Krupom, vašim zavičajem, varošicom o kojoj je pisao i Branko Ćopić. Njega je inspirisala neka mala iz Bosanske Krupe, a čime je Vas inspirisalo to divno mjesto na obali Une?

– Mene je inspirisalo jedinstvo grada i prirode, činjenica da ljudi u tom gradu imaju drevnu povezanost s vodom, i činjenica da je voda sastavni dio grada, zajedno sa ulicama, kućama, parkom ili grobljem. Postojao je tu neki živopisan i jako vidljiv vitalizam, neka vrsta energije koja je omogućavala mom gradu da se stalno obnavlja, to je zato što su njegovi stanovnici trajno fascinirani ljepotom vode koja protiče kroz sve gradske pore. I nikad im nije bilo teško da sagrade grad iznova bez obzira koliko on bio uništen.

I za Vašeg zemljaka Stevana Tontića kao pisca Bosanska Krupa je puno značila, pogotovo rijeka Una. Vi ste napisali čak i Knjigu o Uni. Potom više tekstova na tu temu, kako to Vi komentarišete?

– Pa vjerovatno sam već odgovorio djelomično na ovo pitanje. Očigledno se radi o neicrpnoj književnoj i ne samo književnoj temi, koju nije tako lako ispisati.

U svojim tekstovima bavite se Kišom, Unom, Bosnom. Tamo jednom ste rekli da ste puno naučili od Kiša. Tu pominjete prije svega njegov osjećaj odgovornosti prema vremenu i društvu, njegovu etiku, pogotovo moralnu nepotkupljivost. Šta je zapravo, za Vas kao pisca, značio Kiš?

– Značio je puno, prvo sam Kiša čuo na radiju, bio je to kulturni program tadašnjeg Radio Sarajeva. Privukao me glas glumca koji je čitao priču iz “Grobnice za Borisa Davidoviča”. Možda me je glas tog glumca uvukao u djelo Danila Kiša, a možda me je Kiš uvukao u svijet velike i ozbiljne književnosti. Kiš je naš najuspješniji pisac u inostranstvu. To je bio čovjek koji je imao svoju ličnu misiju, jer vrijedi sve što je napisao. Pisao je rijetko i promišljeno, nikad nije pojeftinio svoj jezik i stil. On je veliki pisac i takav će uvijek biti.

Na jednom mjestu ste napisali: „Kad kažem Borhes pomislim na Danila Kiša. Kad kažem Borhes mogu pomisliti i na scenu iz maja 1992…” Šta je to, po Vama, povezivalo Borhesa i Kiša i šta se to dogodilo toga dana u Bosanskoj Krupi?

– Povezivao ih je književni postupak, erudicija, shvatanje da je književnost jedan moćan aparat utjehe i iskupljenja, bez obzira koliko je Borhes uvijek bježao od političkog u svojim djelima, Kiš, naravno, nije nikad bježao, baš nasuprot. Kiš je pisac koji je estetsko i etičko spojio na takav način da mu nema premca u tome na južnoslavenskom književnom prostoru.
Dogodilo se to da je izgorjela zgrada željezničke stanice u Bosanskoj Krupi a u toj zgradi sam iz jednog stana uzeo Borhesove “Izabrane pesme” u prijevodu Radivoja Konstantinovića. Poveznica sa Kišom je ta što je izgorjela željeznička stanica i svi mogući i nemogući redovi vožnje, a znamo da je Kišov književni lik oca radio na željezničkom redu vožnje. Povezuje nas sve – istorija i njen užas.

U „Histeriji svakodnevnice“ pišete o razlozima zbog kojih je za Vas država prestala da postoji. Očito, mislite na nešto krupno što Vama smeta?

– Ne mogu se tačno sjetiti na šta se ovo odnosi, vjerovatno je to nešto što sam pisao u kolumni. Ako se misli na Bosnu kao državu, ovu današnju nakaradnu državu, ona za mene postoji samo zato što moram tu da živim. Nije to država s kojom bi se iko normalan mogao identifikovati. To ne znači da ona ne postoji u nekoj idealnoj zamisli. Prava Bosna je za nas samo utopija, ko zna, možda se jednom i ostvari.

Šta Vi smatrate kolektivnom histerijom? O njenim manama, vjerovatno mogli biste znatno više govorite nego li o nekim njenim vrlinama, ako ih ima?

– Kolektivna histerija je za mene prvenstveno ono što onemogućava nekoj osobi da se ostvari kao individualno ljudsko biće. Ja sam za individuu, više me ona zanima, o njoj pišem, o kolektivu ne pišem. Nije to moja tema.

Zar nije moguće da to isto što Vama puno smeta, nekome itekako puno odgovara. Zar nije logično pitanje kompromisa između te dvije opcije, jer, država mora postojati bez obzira na pojedinačna neslaganja sa nekim uredbama unutar njenog društva?

– Ja sam apsolutno siguran da to što meni smeta neko može sasvim racionalno da objasni kao ono što njemu najviše odgovara u životu. Nažalost, država mora da postoji, takvi su historijski okviri do sada bili. Moja država su sva mjesta i gradovi u kojima sam bio, i svi jezici koje govorim ili ne govorim. Kosmos mi je majka domovina.

Kako Vi gledate na društvenopolitičku stvarnost u BiH?

– Gledam na nju realno, bez ružičastih naočala. Jako je mračna ta stvarnost, zato ljudi masovno napuštaju BiH, i to je trend koji će s vremenom samo rasti.

Koliko je kulturološko, pogotovo književno, stvaralaštvo u BiH podijeljeno po nacionalnim i političkim osnovama? Koliko to šteti književnosti BiH u opštem smislu?

– Pa nije nimalo podijeljeno. Institucije su podijeljene, sve što je institucionalizovano to je loše. Svijest jednog slobodoumnog pisca je nemoguće pokoriti. Naravno, razumijem ja vaše pitanje, ali ja ne pripadam etničkim torovima ni u kojem smislu. Sigurno je da takve podjele postoje, ali imajte na umu da ne postoji nacionalistički, desničarski pisac čije književno djelo može da zanima ikog izvan okvira njegove zemlje i jezika. Nacionalistički pisac je vezan za krv i tlo, i to je njegov problem.

Da li je moguće neko valjano rješenje (pomirenje) u tom smislu?

– Pomirenje je moguće, naravno, ali ne postoji nikakva državna strategija na tom polju, sve se održava na individualnom nivou. Mi imamo predsjednika države koji je otvoreni rasista, ksenofob i ultranacionalista, i koji sasvim otvoreno radi na razbijanju države kojoj je predsjednik. Teško je tu vidjeti nadu za pomirenje, više nade polažem u takozvane obične ljude, ako znaju misliti svojom glavom.

Miloš Crnjanski u svojoj pjesmi“Prolog” reče: “Na Itaki i ja bih da ubijam”. Da li Vas, poput Crnjanskog, nekad ponese neka emocija pa da i Vi katkad pomislite na taj njegov stih, da i Vi u sebi osjetite to malo ostrvo smješteno u Jonskom moru?

– Dobra je to pjesma, ali meni je bilo dosta rata. Sama činjenica da živim u Sarajevu, gradu u kojem vas mogu ubiti na cesti bez da iko odgovara za zločin, kao što se to nerijetko dešava, možda me i podsjeti nekad na ovaj Crnjanskijev stih, ali više volim biti smiren i sjetiti se Sumatre.

Koliko je, po Vama, književnost sposobna da dočara metafizičku strukturu svijeta? Da li u tom pogledu ne prednjači likovna umjetnost, pogotovo slikarstvo?

– Pa svako neka hvali svoje. Za mene je književnost najviši stepen ljudske kreativnosti, jer ona može da odgonetne metafizičku ili bilo koju drugu strukturu svijeta samim time što joj je alat jezik, ono što je čovjeku primarno još od praistorije. Poštujem sve druge umjetnosti, ali pisanje ima proročansku moć, slikarstvo teško da to može imati.

Dobitnik ste više književnih nagrada i priznanja, koja Vam je od tih nagrada pričinila najveće zadovoljstvo?

– Svaki pisac voli nagrade čak i oni koji to odriču, možda mi je najdraža nagrada Meša Selimović za roman “Knjiga o Uni”, a možda će mi to biti nagrada koju sam upravo dobio u Italiji za knjigu izabranih pjesama “Ritorno alla natura/Povratak prirodi”. Nagrada se zove Premio Letterario Camaiore (Premio Internazionale), i među mnogim dobitnicima tu su Karol Woytila, Lawrence Ferlinghetti, Seamus Heaney…

Šta mislite o srpskohrvatskom, odnosno, hrvatskosrpskom jeziku, danas? Neko kaže da je to peti jezik, pored ona četiri koja imamo. Jedan pisac mi reče da on još uvijek i govori i piše na tom jeziku – zaboravljenom (?!)

– To je jezik kojim ja još govorim. Svi mi govorimo tim jezikom jedino nacionalisti govore i pišu nekim drugim jezicima. Umjesto da uživamo u bogatstvu našeg jezika koji službeno ima četiri različita naziva, mi želimo da se ograničimo i da postanemo jezički siromašni. Moj jezik je i crnogorski jezik, njegovi govori i dijalekti. Mi, ljudi kojima je jezik materija i alatka, možemo jedino uživati u šarolikosti škokavskog govora koji je ozvaničen Bečkim književnim dogovorom.

Transsarajevo i Apokalipsa iz Recycle bina

Roman “Knjiga o Uni”, Faruka Šehića, bosanskohercegovačkog pisca je u velikoj mjeri ispovijedni roman koji na tih, impresivan način govori o Uni, rijeci i brzoj i mirnoj, plitkoj i dubokoj, bezazlenoj ali i veoma surovoj. Razmišljajući o miru i bezbrižnom životu, Šehić piše o ratu, nametnutom i krvavom. Zbunjen nevjerovatnim događajima koji se zbivaju oko njega, autor se, s vremena na vrijeme, prepušta metafizici, uranja u neki (imaginarni) svijet koji i jeste i nije njegov i tako stvara priču o Mustafi Husaru, njegovom sunarodniku, koji, poput mnogih likova poznatih svjetskih pisaca, traga za identitetom kao za izgubljenom istinom neophodnom za što normalniji (svjesniji i prisebniji) život. Za ovaj roman Šehić je dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini i nagradu Evropske unije za književnost – EUPL 2013.
Faruk Šehić rođen je u Bihaću, 1970. godine. Do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini studirao je Veterinarski fakultet u Zagrebu. Objavio je sljedeće knjige: Pjesme u nastajanju, Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina/Dodatne scene, Knjiga o Uni, Moje rijeke i Priče sa satnim mehanizmom. Književni kritičari ga često nazivaju glasom ‘pregažene generacije’ pisaca rođenih sedamdesetih u Jugoslaviji, koje su ratovi i raspad zajedničke države biografski i tematski obilježili.

Faruk Šehić (Foto: Amer Kuhinja)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *