Vudstok pola vijeka kasnije – Mit koji se rascvjetava u novim bojama

„Bljesak ljepote“, to je za veliku Džoni Mičel bio Vudstok, i tako ga je opisala. Poput kratke, lude i mirisne ljetnje oluje. Poput neočekivanog i kratkog znamenja na nebu. Baš takav, za pola miliona djece na jednoj farmi „bogu iza tregera“ provincije američke države Njujork, bio je dovoljan, nezaboravan i svet. Da prije pola vijeka povjeruju da su dio nečeg većeg, istinitog, jednog.

Nakon pola vijeka, svaki simbol i svaka priča samo su stvar narativa. Album slika urezanih u kolektivnu svijest.

Pokazna vježba

Za većinu, Vudstok je danas samo treperavi, izlizan snimak Džimija Hendriksa, koji sa crvenom trakom u kosi i u indijanskom ponču lansira američku himnu u kosmičke sfere psihodeličnog roka… Taj momenat je ipak vidjelo samo 30 hiljada najupornijih od onih pola miliona, koji su ostali tu, na kraju koncerta. Bio je ponedjeljak, a već umorna američka mladost aterirala je u neminovni kovitlac radne sedmice. Tog vikenda prošle su već tri oluje prije one posljednje, gitarske. Oni koji su bili tamo, najbolje znaju – da ih je Hendriks himnom samo ispraćao, natrag u njihove živote.

vudstok-2

A opet, i nakon pola vijeka od tog Hendriksovog nastupa 18. avgusta, četvrtog dana festivala, Vudstok ostaje znakoviti mit – i rascvjetava u novim bojama. U tim potpuno ličnim, jedinstvenim, nerijetko nevjerovatnim sjećanjima onih koji su bili tu. Zajednički imenitelj svake priče ostaje ono, vrlo jednostavno i jasno, sa postera koji je najavljivao festival. ,,Tri dana mira i muzike – izložba vodolije u Vajt Lejku, Njujork“. Ni manje, ni više. Neko je toj djeci tih godina obećao ,,Doba vodolije“ – novu kosmičku eru, svijet po novim pravilima. A Vudstok je bio samo pokazna vježba, kako je to moglo biti. Kako je moralo biti.

Zicer varijanta

Pošteno je reći, da su svijest o tome da su bili dio nečeg važnog, ti sretnici stekli tek u mjesecima i godinama nakon Vudstoka. Nije festival bio dio nekog velikog plana, ambicije organizatora. Najljepše priče ipak počinju savršeno skromno i jednostavno. Dvojica preduzetnika sa ambicijom da osnuju muzički studio, po jedan producent i koncertni promoter – željeli su da tog avgusta 1969. samo okrenu dobar biznis i ponude dobru zabavu… Prostor Vudstoka, gradića u njujorškoj provinciji se kroz vrhunske koncerte Boba Dilana već godinama nametao kao zicer varijanta. Svjedočenja njih četvorice tiču se uglavnom višemjesečnih peripetija… Do momenta kada je farmeru i vlasniku lokalne mljekare Maksu Jazguru ponuđeno oko 10 hiljada dolara (u današnjoj vrijednosti oko 60 hiljada eura) za njegovu lokaciju. „Vjerujte, gospodine Maks, neće tu biti više od 40-50 hiljada ljudi“… Kako su se samo svi prevarili!

Da ga je bilo ko očekivao i planirao, onakav kakav jeste bio – Vudstok se ne bi ni desio. Lokalne vlasti im ni u ludilu ne bi dozvolile organizaciju, znajući kakve ih gužve u saobraćaju čekaju i kakve su se zaista desile. Dovoljan broj bezbjednjaka, ljekara, medicinskog osoblja, redara – ni teoretski se nije moglo osmisliti za pola miliona ljudi.

vudstok-3

U oluji

Vudstok je, vjerovali ili ne, održan pod zvaničnom objavom stanja uzbune u cijelom njujorškom okrugu Saliven (prostor veličine trećine Crne Gore). A dan uoči početka organizator Džon Roberts je dobio poziv, ni manje ni više, nego stanovitog njujorškog guvernera Nelsona Rokfelera uz ponudu da se na festival pošalje 10 hiljada do zuba naoružanih pripadnika Nacionalne garde… Tek tada su Roberts i prijatelji shvatili u kakvo su se vrzino kolo uhvatili! „Samo da još ne padne kiša, pola američke djece će nam se u blatu podaviti“ – govorio je Roberts.

Već prve noći 15. avgusta, indijski psihodelični maestro sitara Ravi Šankar (čovjek koji je Bitlse doveo u Indiju, otac Nore Džons) svirao je po oluji. Ekipa iz Incredible String Bend je oko 23 časa, nakon njega, odbila da nastupi usred kiše u strahu od strujnog udara, stampeda i panike, pa je pjevala Melani Safka… Oko ponoći je razvedrilo nad Vudstokom. Ni blata, ni meteža nije bilo u momentu kad se na bini pojavila Džoan Baez. Okupana mjesečinom, sa trbuhom do pazuha u sedmom mjesecu trudnoće, začas je ubijedila hiljade prisutnih da su dio nečeg potpuno posebnog…

Sa samo 20 godina, u subotu 16. avgusta, svirao je Santana, sretan što je ugrabio šansu da stane na binu u tri popodne. Mountain su imali tek treću svirku kao bend oko 21 čas… Pred ponoć, psihodelični genijalci San Franciska iz benda Grateful Dead morali su da prekinu svirku zbog kratkog spoja pojačala na sceni. I bio je to početak sasvim magične noći. Jer, može li se uopšte zamisliti da su tu, od ponoći do zore, svirali: Creedence Clearwater Revival, pa Dženis Džoplin, ikone fanki soula Sly and the Family Stone, The Who i Jefferson Airplane!

vudstok-4

Nedjeljna popodnevna svirka Džoa Kokera prekinuta je olujom. U suštini, taj dan bio je antiklimaks u kojem su bljesak katarze donijeli The Band i, pred samu zoru u ponedjeljak, najveća supergrupa Crosby, Stills, Nash & Young. Kada je Hendriks izašao na binu, bilo je već devet ujutro. Organizatori su mu bukvalno skrenuli pažnju, „Sviraj fajront, Džimi…“ I on je, naravno, svirao himnu.

Mjesto hodočašća

Na kraju se našao onaj Maks Jazgur, ponosni farmer koji je ugostio festival, da svede račun: „U mom seoskom blatu se okupilo pola miliona mladih, koji su za nekog bili samo nered, nesreća, haos, katastrofa, nošeni muzikom i mirom u mislima. Jedna takva Amerika bi bila nada u ljepšu budućnost…“

Tornjevi visoki 21 metar, 16 jednakih platformi, danas okružuju Jazgurovo imanje. Te konstrukcije koje su služile za savršeno ozvučenje festivala, najvidljiviji su znak, da se nekad, nešto bitno, tu desilo. I najbolji orijentir, za hiljade onih koji u ovih pet decenija dolaze u Vudstok kao na mjesto hodočašća. Tišina i mir jedne široke padine što zatvara horizont sa trošnog druma za njih su najbolji dokaz, da ona Hendriksova distorzija nikad i nije utihnula…

vudstok-5

Bez velikana zbog sujete i nepovjerenja

 Godinama kasnije, velikani su proklinjali sujetu i manjak povjerenja, što nijesu nastupili na Vudstoku. Frenk Zapa je organizatorima poslao pismo koje i danas čuvaju, sa riječima: „Ne pada mi na pamet da sviram u tom blatu“. Led Zeppelin su odbili da sviraju „kao samo jedni od 40 izvođala“. The Doors su prihvatili, pa odustali u posljednjem momentu, Džim Morison je javno kazao „da će to samo da bude loša repriza Monterej festivala“. The Beatles su odbili poziv bez objašnjenja, Bob Dilan i Stonsi bili već na drugim svirkama hiljadama kilometara odatle… Džoni Mičel je, konačno, morala da na pola puta odustane od nastupa jer je agent ubijedio da mora poštovati dogovor o potpuno nebitnom televizijskom gostovanju!

Organizatorima to na kraju i nije bio neki problem. U danu posljednje, Hendriksove svirke, ciničnu Ameriku je interesovalo samo „koliko je to ljudi stradalo u bahanaliji prokletih hipika“. A bilans je bio: jedna smrt šećeraša od insulinskog šoka i bizarna tragedija, kada je traktor pregazio posjetioca zaspalog u plastu sijena…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *