Drago Jančar – Jedna elita još postoji, to su čitaoci i pisci koji pišu o pravim stvarima

PISAC DRAGO JANČAR ZA “VIJESTI”

Dragu Jančaru uručena je književna nagrada Grad teatra “Stefan Mitrov Ljubiša”

Za svakog pisca su nagrade važne, onaj koji kaže da mu ne znače, ili je ignorantan kao osoba, ili glumi. Ja, naravno, ne pišem zbog nagrada, vjerujem da one nisu razlog pisanja ni za jednog ozbiljnog pisca, već da svi pišemo zbog stvari koje nas zanimaju, zbog estetskih problema, i zbog suštinskih životnih problema. A kada piscu dođe takvo priznanje kao što je visoka književna nagrada Grada teatra „Stefan Mitrov Ljubiša“, onda znači da je on stupio u jedan kulturni krug u kojem će biti nekako kod kuće, i naravno da je to dobar osjećaj, i da je velika čast. Kako zbog pisca čije ime nosi, tako i zbog članova žirija koji mu je dodjelio ovo priznanje, i imena pisaca koji su je prije mene dobili”, kaže u razgovoru za “Vijesti” Drago Jančar, veliki jugoslovenski, slovenački, evropski i svjetski pisac, ovogodišnji laureat međunarodne nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”, koja mu je svečano uručena prije nekoliko večeri na Trgu pjesnika u Budvi.

Gdje vi lično, kao pisac u čijem je središtu interesovanja uvijek čovjek, zatečen i zaglavljen u lavirintu sopstvene sudbine i lomovima istorije, nalazite kopču između vašeg i Ljubišinog djela?

Mene je, pored same Ljubišine životne sudbine, jer je on bio i politički aktivan, bio je i pisar – pravnik opštinske uprave u Budvi, kasnije poslanik u Beču, najviše zaintrigirala njegova literature, koja u središtu, takođe, uvijek ima čovjeka i ljudske sudbine, poput priče kako voli Crnogorka, koja ima čudan naslov “Skočidjevojka”, i jedna je potresna, tragična drama o ljubavi koja je zabranjena, kao nekakav Šekspirov “Romeo i Julija”. To je Ljubiša vrlo snažno i emotivno napisao. U njegovim tekstovima vidimo i jedan mitološki crnogorski prostor, a tematski, formalni okvir njegovih djela je uvijek unutrašnji, ljudski. To je upravo ono što i mene kao pisca inspiriše od trenutka kada sam počeo da pišem – čovjek koji se opire sudbini, istoriji, ideologiji i apsurdu svake vrste, čovjek koji komunicira sa svojom epohom, ali i sa jednom širom slikom svijeta, čovjek koji traži odgovor za doba u kojem živi.

Kolika je danas vaša vjera u literaturu, i na koji način bi književnost mogla da obnovi svoju javnu ulogu i postane važna svojim savremenicima kao što je nekada bila?

Susreti sa ljudima, kao što je bio i događaj na Trgu pjesnika, meni vraćaju vjeru u literaturu i ono što radim. A literature je već dugo smisao mog života, od mladih dana, kada mi je bila nekakva kompenzacija za sve životne i školske neuspjehe, a i kasnije je to bilo tako – sve nesreće su se nekako kompenzirale pisanjem. Ja po prirodi nisam pesimist, naprotiv, ali priznajem da ne znam kako da se literatura danas izbori sa sveopštim haosom savremenog svijeta, političkim, društvenim, civilizacijskim, sa odsustvom humane ideje svijeta i sistema vrijednosti, moralnih, ljudskih, na kojima počiva čovječanstvo, i da iz te borbe izađe kao pobjednik. Ja sam neko vrijeme pokušavao da se borim, prije 90-ih godina, i poslije 90-ih, iako nikada nisam bio član nijedne političke stranke, i u svojim esejima, člancima uvijek sam pledirao i jako sam polemizirao da se u društvu, javnom životu, istakne značaj književnosti, kulture, umjetnosti, da se istaknu neka ljudska tolerancija, moral, duhovni sistem vrijednosti, jer su literatura i čitava umjetnost u tome najjače. Ali bez velikog uspjeha i odjeka. I onda sam vidio da je moje mjesto samo u pričama, u romanima, i ako to na nekog ostavi utisak, ili napravi neki uticaj da ga može malo promijeniti, onda sam uspio. U svakom slučaju, bez obzira na poziciju književnosti, koja je zaista stigla na rub društva, pogotovu na ovom našem balkanskom prostoru na kojem su sve loše promjene u svijetu još strašnije, ja ću svoje pisanje nastaviti.

Da li iz tog uvjerenja potiče i vaš pozitivni, optimistički stav prema svijetu, koji je na kraju uvijek vidljiv u vašim djelima?

Ima jedna slovenačka anegdota s početka prošlog stoljeća, kada je Ivan Cankar putovao vlakom, a neka žena koja je bila s njim u kupeu ga je pitala pa zašto su vaše priče tako tamne, teške. Cankar je odgovorio: „Ja slikam tamno, da bi se oči što više zaželjele svjetlosti“. I u tome je neki optimizam. Ja imam jedan roman, zove se „Galjot“, o čovjeku koji u vrijeme inkvizicije dospije u zatvor, inkvizicijski sud ga osudi, ali on, ipak, uspije da pobjegne. Onda se desi epidemija kuge, ali se on i dalje hrabro probija kroz život, a na kraju romana taj čovjek leži u jednoj krčmi jer je kuga zavladala i u tom slovenačkom selu. On se pokušava lječiti češnjakom, travama, a naročito rakijom. I kada po njega dođu kapucini, to su oni ljudi sa onim velikim nosevima i kapama koji su odvozili bolesnike, njegova posljednja rečenica u romanu je sjutra ću biti trijezan, i tih prokletih košmarnih snova neće biti. Ja time izražavam jedan optimistički završetak romana, jedan zrak nade koji uvijek, i u najcrnjim pričama treba da postoji, ako pisci govore o teškim stvarima koje su se ljudima dešavale, naročito na prostoru čitave Evrope, ne samo na Balkanu. Mislim da tako treba govoriti, ne zbog toga da se istorija ne ponovi, jer će se ona uvijek ponoviti, ako ne u identičnom obliku, a ono bar u vrlo sličnom, i ljudi su već naučili da od istorije ništa ne mogu naučiti, nego da treba imati uvjerenje o tome da možemo i najteže stvari preživjeti, i živjeti s nekom radošću. A nama piscima, ponekad i čitaocima, sama književnost, i sama umjetnost, tu radost življenja donose.

Primajući „Ljubišinu“ nagradu, pomenuli ste i svoju nostalgiju prema nekadašnjem jugoslovenskom kulturnom prostoru. Koliko je književnost u to vrijeme imala veću moć nego danas, i iz čega je ona proizilazila?

Književnost je u nekadašnjoj u Jugoslaviji, kao i u čitavoj Evropi, imala mnogo veću težinu nego sada, kako zbog toga što ljudi danas mnogo manje čitaju, tako i zbog toga što smo živjeli u vremenu i prostoru koji su bili malo stisnuti od politike, a ponekad i od cenzure. I kada bi književnost tada otvorila neku tabuiziranu temu, svi su o njoj govorili, političari su je napadali i dolazila je na naslovne strane medija, tako da je ponekad bila i supstitucija za slobodu. U čitavoj Evropi, u XX stoljeću književnost se bavila onim ljudskim sudbinama koje su bile vezane sa velikim istorijskim i političkim potresima, ratovima, koji su uticali na individualne sudbine, pa je i zbog toga imala težinu, jer su ljudi u književnosti čitali nešto o svom životu, što je bilo suštinski. Danas su druge stvari u opticaju – brzi život, Internet, društvene mreže, konzumentska kultura, i sve je to potisnulo književnost malo na rub. Ali mislim da jedna elita još postoji, a ta elita su čitaoci i mi koji pišemo o pravim, suštinskim stvarima.

Da li zbog toga što se čini da više nema tabu tema i da je sve dozvoljeno, danas gotovo da više ništa nije ni relevantno?

Danas, zapravo, nema teme o kojoj se ne može javno govoriti, ali to više nema nikakvog uticaja da bi se stvari mijenjale i da bi ljudi bili tolerantniji. Nekada je književnost, kada bi otvorila neku temu na ljudski način, što je bila težnja da ipak budemo malo bolji, da se razumijemo, prouzrokovala i neku javnu debatu o tome. Toga više jednostavno nema, jer te nekadašnje tabu teme, i ti bolovi i rane koje je naneo rat u nekadašnjoj Jugoslavji, sada se upotrebljavaju za političke manipulacije, za pragmatičke ciljeve, i to nije dobro. Kad je književnost o tome govorila, ona je pričala sa viših pozicija, razumjela je i krvnika i žrtvu, a sada su stvari sa političkog stanovišta crno-bjele, pa su crno-bjele i za druge, i nema nikakvog razgovora o tome, što je paradoks. Jer mi smo tražeći demokratiju umesto socijalizma vjerovali da se upravo u demokratiji sve može javno izgovoriti i o svim problemima razgovarati, i da će nam zbog toga svima biti lakše. A nije, kao što vidimo.

Koliko je, upravo u ovo vrijeme svakojakih bezvrijednosti i apsurda, ideoloških, političkih, kulturnih, važna komunikacija pisaca u regionu?

Taj kulturni protok pulsira, naročiti u pozorištu i u kinematografiji, a ima i dosta prevoda knjiga. U Sloveniji je, recimo, posljednjih godina puno knjiga srpskih, crnogorskih, bosanskih pisaca, možda čak i više nego kada je bila obavezna razmjena. Danas je ona nastala prirodno, došle su neke generacije mladih pisaca koji se traže u tom prostoru, što je divno. Ja sam veći dio svog života proživio u nekadašnjoj velikoj Jugoslaviji, ali za njih je taj prostor i ta regionalna komunikacija na neki novi način interesantna. Oni ne znaju mnogo stvari o toj nekadašnjoj zemlji, ali otkrivaju te druge prostore, i barem u Ljubljani ima mnogo inicijative u tome. Sada će, recimo, veliku srednjoevropsku slovenačku nagradu dobiti beogradski pisac Dragan Velikić, što me i lično raduje, tako da se dešava neki normalni preplet stvari, prirodan i spontan, bez toga da se sastanu dva ministra kulture kao nekada, i da kažu mi moramo toliki broj prevoda knjiga objaviti, i toliko pozorišnih predstava razmijeniti. Ovaj prostor opet pulsira, na radost svih ljudi koji se bave umjetnošću, iako su prisutni veliki politički problemi i međusobna politička nerazumijevanja, ali na kulturnom nivou naše veze su sve jače.

Komunisti i antikomunisti

Slovenija je prva ušla u Evropsku uniju, ona danas i najbolje komunicira sa cjelim ovim prostorom. Ipak, šta je ono što vi najviše kritizirate u svojoj zemlji?

Neki provincijalni duh, neko samozadovoljstvo i ideološku netrpeljivost, jer se u Sloveniji svaki konflikt, ako počneš govoriti, recimo o saobraćaju u Ljubljani, poslije deset replika na forumima i u internetskim debatama pretvori u svađu o Drugom svjetskom ratu, o tome ko su komunisti i antikomunisti. Postoji nešto što više zanima ljude nego sve drugo – a to je kako mrzjeti svog susjeda. To ja kritiziram, jer je kod nas velika netrpeljivst prema nama samima, ne prema drugima.

Iz knjiga rastu knjige

Izjavili ste da Borhes nije vaš pisac. Ko su vaši pisci?

Mnogo ih je, i malo je teško odgovoriti. Volim pisce koji su zaboravljeni, kao recimo Hamsun. Pustimo njegove političke gluposti, ali on je sjajan pisac. Pisac koji mi je veoma blizak, iako nije toliko priznat kao pisac, jer se više govori o njegovoj filozofiji, jeste Alber Kami. On ima sjajne priče i dva izuzetna romana, „Stranac“ i „Kuga“. Kad sam bio mlad, on je na mene napravio veliki uticaj, a i kada ga danas čitam, ja opet vidim koliko mi je blizak. Njemu je uspjelo, iako je bio veliki aktivista i politički borac, da svoj angažman odvoji od literature. Ali mogao bih sada govoriti o mnogim piscima, jer, kao što Borhes kaže, „iz knjiga rastu knjige“.

Najprevođeniji savremeni slovenački pisac

Drago Jančar (Maribor, 1948) je romansijer, pripovjedač, dramski pisac, esejist.
Najprevođeniji je savremeni slovenački pisac. Redovni je član Slovenačke akademije nauka i umjetnosti.

Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Mariboru, radio kao novinar i filmski dramaturg.

U njegovim romanima osnova je kritičko prikazivanje realnih događaja, a prevladavaju teme ugroženosti pojedinca pred nasiljem vlasti. Objavio je veliki broj knjiga za koje je dobio mnoštvo nagrada. Između ostalog, dobio je Evropsku nagradu za kratku prozu (1994), Prešernovu nagradu (1993), Rožančevu nagradu za esej (1993), Sterijinu nagradu za najbolju dramu (1982, 1985), Herderovu nagradu (2003), Nagradu „Žan Emeri“ za esej (2007), Nagradu „Hemingvej“ (2009), Nagradu „Mediteran“ (2009).

Na ovogodišnjem festivalu Grad teatar: Drago Jančar (Foto: Grad teatar)

https://www.vijesti.me

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *