Milisav Savić – Književnost nije sluškinja istorije

INTERVJU: MILISAV SAVIĆ O ROMANU “HLEB I STRAH”, DOBIJANJU I VRAĆANJU NINOVE NAGRADE

Balkan je poznat po malim, dugotrajnim i žilavim knjaževima i voždovima, odnosno diktatorima. Jedino se vlast, ta umjetnost beščašća, stalno usavršava, i to sa uspjehom…

Roman “Hleb i strah” Milisava Savića prije 27 godina uzburkao je tadašnju jugoslovensku javnost. Roman “Hleb i strah” priča o mladosti glavnog junaka odraslog u Raškoj prerasta u povijest o paradoksima nestajanja jedne države i njenih vrijednosti i utoliko je ključ za razumijevanje kako Titove epohe tako i specifične balkanske tranzicije koja je uslijedila i pratećih preobražaja u glavama ljudi. Samo nedjelju dana po dobijanju Ninove nagrade za ovaj roman, pošto je u NIN-u objavljen napad na njega i njegovo nagrađeno djelo, pisac je vratio priznanje „u ime odbrane dostojanstva spisateljskog poziva, kao pokušaj da se zaustavi navala pljuvanja u javnom dijalogu“. Novo izdanje romana “Hleb i strah” objavila je Laguna.

U minuloj godini Milisav Savić je objavio roman “Doktora Valentina Trubara i sestre mu Simonete povest čudnovatih događaja u Srbiji” (izdanje Agore) u kome se na duhovit i ironičan način poigrao istorijskim događajima. Glavni junak, doktor Trubar, slavista i saradnik Jerneja Kopitara, dolazi u Srbiju u vrijeme knjaza Miloša. Cilj mu je da, putujući tragom Vukovih narodnih pjesama, pronađe mitska mjesta srpske istorije, među kojima je i crkva Janja, u kojoj je, prema legendi, zakopano veliko blago sakriveno od Turaka.

Kakav je osjećaj ponovo vidjeti ovaj roman u novom, 6. izdanju?

– Lijep, jer je roman preživio skandale. U zaborav najlakše padaju romani sa vrućom, političkom temom. Jeste to roman o Titovoj Jugoslaviji, veseloj i tužnoj, komičnoj i tragičnoj, ali je to prije svega ljubavna storija. Mala i simpatična ljubavna priča o drugoj ženi naratora-junaka. Ima romana o prvoj i jedinoj ženi ili ljubavnici, ali o drugoj – vrlo malo.

Za „Hleb i strah“ dobili ste Ninovu nagradu. Zašto ste je vratili? Da li je tekst “Strava“ Momčila Selića bio povod za Vaše vraćanje ove značajne književne nagrade?

– Ne toliko tekst koliko potez Ninove redakcije. Redakcija se ogradila od žirija: sve u želji da udovolji taštini pisaca koji su mislili da to priznanje njima pripada. Pa su tako nekoliko godina po dodjeli priznanja Danilu Kišu, širom otvorili stranice za bezočne napade na knjigu „Grobnica za Borisa Davidoviča“ kao plagijatu. Kiš je s pravom vratio nagradu, jer su te optužbe aludirale da je i ostala djela plagirao, pa i nagrađeni roman „Peščanik“.

Ja dobijam nagradu, meni daju dvije stranice za intervju, objavljuju mi na naslovnoj strani neko arhivsko ruglo od fotografije (tada se nalazim u Firenci), a onda poslije dva broja ustupaju troduplo više prostora autoru čiji se roman našao u užem izboru.

Da nešto nije u redu vidjelo se po tome što je Nin priželjkivao da se i ne pojavim na dodjeli. Ne pomišljaju da mi plate avionsku kartu od Firence do Beograda, a tada je već bio počeo rat, i meni treba 24 sata da vozom, o svom trošku, u kupeu II razreda, preko Beča (preko Slovenije i Hrvatske se ne može) stignem do Beograda. U Beču, na južnoj stanici, srećem gomilu muslimanskih žena, izbjeglica, koje glasno proklinju srpske generale. Urednici Nina me kurtoazno i hladno primaju, i poslije ceremonije ne vode članove žirija i mene na ručak, što se prvi i jedini put desilo u istoriji ovog priznanja. Sada ih razumijem: oni znaju da je taj gadan tekst spremljen za štampu i već tada se boje da me pogledaju u oči.

Za šta vas je autor „Strave“ napao?

– Ja sam u tim napadima sporedna ličnost, ima ih bar dvadesetak mnogo poznatijih i tada i sada od mene, uglavnom iz opozicije (malo njih je u životu)… Tekst se sasvim uklapao u tadašnju političku atmosferu koja je odslikavala početak krvavog raspada Jugoslavije, bio je prava slika balkanske krčme u kojoj su pogašena svijetla i u kojoj je počela neviđena makljaža. Ja sam naivno vjerovao da ću vraćanjem nagrade skrenuti pažnju na opasan i zahuktali pir mašte zla, tame, bezumlja. Na žalost, moja zemlja će se za neku godina raspasti u groznom ratu, koji je na stotine hiljade ljudi lišio života, i na stotine njih ostavio bez doma i natjerao u izjeglištvo.

Na kakav je odjek naišao vaš gest?

– Nin je iz petnih žila branio svoju očiglednu brljotinu. Čak su išli dotle da su priznali grešku sa Kišom, ali ne i sa mnom. Kiš je umro dvije godine ranije, lako se bilo izviniti mrtvom piscu koji je već postajao legenda, e to jedan živi Savić neće dočekati! I neće! Nijedna mi se redakcija nije izvinula, a mnogi i kad bi htjeli, više ne mogu.
Nin je napravio anketu u kojoj je učestvovalo osmoro pisaca. Branili su me Svetislav Basara, David Albahari i Slobodan Rakitić. Neutralnu poziciju zauzeli su Laslo Vegel i Boško Petrović. Ali su me oduvali kao od šale dva velika imena: Matija Bećković i Nikola Milošević. Doduše, u drugim listovima bilo je više onih koji su me branili: Vida Ognjenović, Bogdan Tirnanić, Miroljub Joković…

Jeste li odgovorili Bećkoviću i Miloševiću?

– Jesam, ali sa pričom “Oceubice” koju je objavio “Danas”, i tada i sada najslobodniji list u Srbiji.

Novi roman M. Savića (Foto: kupindo.com)

Zašto pričom?

– Pa zato što u polemičkom diskursu nijesam imao nikakve šanse sa Miloševićem, kojem u tome nije bilo ravnog (tada je u Beogradu važila kletva: dabogda te Nikola potkačio u nekom tekstu), pa ni sa Bećkovićem, poznatom po svom ubitačnom humoru. A bilo mi je i nezgodno da se svađam s piscima zbog čijih sam tekstova u Književnoj reči (ja sam glavni urednik) imao problema. Zbog Bećkovićeve pjesme “Međa Vuka manitog”, koju je vlast ocijenila kao rehabilitaciju pjesnikovog oca – četnika, smijenili su me iz tog vrlo uglednog književnog lista. Zbog Miloševićevih napada na režimske intelektualce često sam pozivan na ribanje u onu visoku zgradu preko Save, na Ušću, sjedištu komunističke sile i moći.

Zašto priča o oceubicama?

– Zato što je kolega-pisac koji me je napao u neku ruku bio oceubica. On je inače bio iz ugledne komunističke porodice, ali se okrenuo protiv ideologije svog oca i tasta, i zbog svojih antikomunističkih nastupa odležao je nekoliko godina robije. To da se djeca odriču svojih očeva nije ništa novo, i uglavnom krasi totalitarne režime: u Staljinovom Sovjetskom savezu slavili su kao heroja dječaka Pavela Morozova koji je otkucao svog oca kulaka; četnička djeca su se, po dolasku komunista na vlast, odricala svojih očeva, i ona su postajala glavni komunistički batinaši. I onda je, u vrijeme sumraka komunizma u Jugoslaviji, došlo vrijeme odricanje od očeva-komunista. Svojom pričom poručio sam Bećkoviću da se on nije odrekao svog oca-četnika (a da jeste, kako je pametan, dogurao bi najmanje do direktora Nikšićke željezare), a Miloševiću sam stavio do znanja da je on nemilosrdno dotukao svog duhovnog oca, profesora Vojislava Đurića, koji ga je inače doveo na katedru Svjetske književnosti. Sve u tradiciji srpskog običaja zvanog lapot.

I kako su reagovali na priču Bećkovića i Miloševića?

– Za prvog ne znam, nikad mi nije stavio do znanja da je pročitao, Milošević je bio ljut kao ris i gledao je da mi žestoko uzvrati. Prva prilika mu se pružila četiri godine kasnije, kad je imenovan za predsjednika Ninovog žirija. Moj roman “Ožiljci tišine”, koga su kritičari proglasili za knjigu godine i koji je dobio nagrdu “Miroslavljevo jevanđelje”, nije ušao ni u širi izbor od tridesetak naslova. Milošević i ja smo se pomirili desetak godina kasnije. Obojica smo bili poraženi i duboko razočarani rezultatima revolucije iz 2000. godine. Nova, demokratska vlast poslala je svoje jurišne odrede da rasture jednu tribinu na kojoj je Milošević govorio.

U godini koja je iza nas objavili ste i novi roman, neobičnog naslova: “Doktora Valentina Trubara i sestre mu Simonete povest čudnovatih događaja u Srbiji”. O čemu je zapravo riječ? Je li to istorijska parodija?

– To je pikarski roman, sa komplikovanim ljubavnim avanturama.

U ovom romanu dali ste karnevalsko rableovski opis Srbije za vrijeme knjaza Miloša. Je li ostalo nečeg od tadašnjeg duha vremena u današnjoj Srbiji?

– Naravno da jeste. Mene istorija zanima samo ukoliko se u njoj ogleda savremenost i predviđa budućnost.

Knjaz Miloš i vlast, kao i njegov odnos prema vlasti ali i drugačijem mišljenju, koliko su, po Vama, savremeni?

– Moj Knjaz jeste inspirisan Milošom, ali je književni lik. Držim do toga da književnost nije sluškinja istorije. Taj moj Knjaz voli vlast više od svega na svijetu. Ja sam upravo htio da opišem i dočaram zašto je vlast lijepa, to da je odvratna, da je čudovište zla kazali su odavno veliki pisci, od naših Andrić i Selimović. Ono što alhemičari nijesu uspjeli – da od bezvrijedne rude stvore zlato, ili da pronađu kamen mladosti – tu dobrim dijelom uspijeva vlasti. Ona je ta magična Kirka, zavodnica kojoj se ne može odoljeti, čarobno ogledalce koje ti govori: ti si najpametniji, najlepši, najjači. Ima raznih vlasti, ali najslađa je ona despotska, apsolutna. Takva vrsta vlasti odavno ne cvjeta u Evropi i u Americi, ali u nekim djelovima svijeta, pa i na Balkanu, buja. Balkan je poznat po malim, dugotrajnim i žilavim knjaževima i voždovima, odnosno diktatorima. Jedino se vlast, ta umjetnost beščašća, stalno usavršava, i to sa uspjehom, i na tome bio joj pozavideo i sam Makijaveli.

Više od pola vijeka prisutni ste na književnoj sceni. Svjedok ste promjene raznih režima, književnih modela i „moda“. Kad je po vama bilo najbolje vrijeme za pisce i pisanje i čini li vam se da su se i čitaoci promijenili?

– Onaj ko uđe u dušu tog novog čitaoca, taj ima i šanse – kako bi rekao Borhes – da shvati kakva će biti književnost budućnosti. Ja se trudim da pišem za pametnije i bolje od sebe… i tek ako kod njih prođem, onda mogu da pomislim da sam nekakav vajni pisac. Ali ne treba se uznositi. Teško je natjerati te pametnije od sebe da se zainteresuju za moje knjige. A pogotovo onog prvog među njima – a to je po Rusou – Bog. Baš je njega briga za naše male, bijedne priče!

Godinama ste radili i kao urednik. Na koje knjige ste posebno ponosni? Imali ste sluha za Pavićev „Hazarski rečnik“, koga su prije Prosvete mnoge kuće odbile?

– Kao urednik, davao sam krv drugima. Urednikovanje me je lišilo nekoliko knjiga, a i na one koje sam napisao ostavilo je veliki pečat aljkavosti, brzopletosti, nedovršenosti. Ali s druge strane, urednikovanje me je bacalo u žižu književnog života, u taj zvjerinjak neviđene sujete i taštine, u kojem sam sretao moralne gromade ali hulje prvog reda. Svega je tu bilo – ali dosade nikada.
Iz svog urednikovanja najviše se ponosim što sam pet godina, od 1972-1977, od njenog prvog broja, vodio Književnu reč. Bio je to izrazito projugoslovenski list (inače štampan na ćirilici). Imao sam stalne dopisnike iz svih republika, iz Crne Gore bio je Jevrem Brković. Zbog jednog njegovog priloga u kojem se usprotivio inicijativi Bošnjaka da gimnazija u Plavu ne nosi ime Njegoša, “genocidnog” pjesnika, dobro su mi istrljali uši u srpskom komunističkom komitetu, kao: objavljujem nacionalističke tekstove. Književna reč je izlazila u 10.000 primjeraka, jednom sam je našao na kiosku u Štipu, drugi put u Andrijevici. Štampao sam u njoj i makedonske, i albanske, i slovenačke pisce, mnogi su preko nje stekli i svjetsku afirmaciju jer je list stizao do svih slavističkih katedra u Evropi i Americi. Objavljivao sam i Krležu (zahvaljujući Predragu Matvejevićukoji je pored Igora Mandića bio takođe revnosni saradnik), i Crnjanskog, i Selimovića, i Mihaila Lalića (s njim sam se jednom vidio u Novom, bijesnio je protiv modernista, te “produžene ruke” buržoaske ideologije)… jedino ništa nijesam uspio da iskamčim od Andrića. Književna reč je tada bila najslobodniji list. Srpske pisce su od partijskih napada branili hrvatski, a slovenačke srpski i vice versa… Smijenjen sam ne samo zbog Bećkovićeve poeme već i zato što smo bili protiv zabrane jedne antologije bosanskih pripovijedača zbog priče Đure Damjanovića “Golimjesto” (u odbranu pisca stali su Ćopić i Skender Kulenović) i što smo objavljivali filozofe-praksisovce, idejne vođe studentske pobune.

Kakva vas sjećanja vezuju za Crnu Goru?

– Ne znam da li su stvarna ili dosanjana. Vrijeme je iz sjećanja oduvalo svu ružnu pljevu i ostavilo samo čista, emotivna zrna. Crnu Goru sam uvijek spajao sa onom iz literature, iz priča, iz legende, i nikako ne mogu da je odvojim od mitske. Kao mlad pisac, i biće novinar, dospio sam prije gotovo pedest godina na Pivske večeri poezije. Tada nije bilo jezera, sjećam se dobro gorskih, zelenih očiju iz kojih je izvirala Piva. Poslije nastupa pjesnika uveče je priređena večera pod velikim šatorom. Domaćin večeri bio je političar, zaboravio sam mu ime, neki veliki budža i drmator, on je do sebe, u vrhu stola, posadio dva mlada pjesnika: Rajka Petrova Noga i Ranka Jovovića. Nogo je tražio da mu se donese viski (koji je tada bio vrlo rijetko piće), ubrzo je pred njega stigla boca Johnnie Walkera. Jovović se raspitivao da li će dobiti stan: političar mu je rekao da hoće, iako je on četničko dijete. Rano sam otišao da spavam, kad sam se izjutra probudio, u šatoru sam zatekao Noga i tog političara na istom mjestu gde sam ih ostavio. Tada sam pomislio: blago zemlji u kojoj političari sjede do zore sa pjesnicima kao sa pajtosima.
Kad god sam prolazio putem od Mateševa prema Andrijevici, sjetio bih se Mihaila Lalića, u vrletnim Komovima vidio bih Lada Tajovića, u Bijelom Polju tražio sam sjeni Rista Ratkovića, Miodraga Bulatovića (na pijaci sam zaista jednom vidio čovjeka koji je prodavao crvenog, pokislog pijevca) ili Dragomira Brajkovića, kod Mojkovca bih zastao da osmotrim brda koja su opisali Đilas i Sijarić, kad smo već kod Sijarića pohodio sam jednog proljeća i njegov Bihor, sav u cvatu, u Nikšiću sam se u restoranu Pivare dugo raspravljao sa Slobodanom Vujačićem o tome da li pisci treba da se bave politikom… Na žalost nijesam stigao da upoznam Vita Nikolića sa čijim stihovima sam se udvarao gimnazijalkama u Novom Pazaru, u Podgorici sam se obavezno viđao sa najčudnijim i najtalentovanijim pripovjedačem Miodragom Vukovićem, tu sam imao lijepe razgovore sa velikim putnikom Slobom Vukovićem, eno, u Plužinama pijem lozu sa profesorom Novom Vukovićem, zapričali smo se o Parizu, ali i o tome da li su Crnogorci bolji u preferansu ili pokeru, u Rožaju pak iskrsne mi zahuktali Miroslav Đurović a na planini Hajli vidim Ibrahima Hadžića u potrazi za pečurkama. Na Žabljaku sam, uz velike muke, pronašao grad Pirlitor: nije ostalo od njega ni kamena, ali Tara jednako valja drvlje i kamenje, a na obližnjima poljanama pasu predivni konji, sve Jabučilovi potmoci, u onom drugom Žabljaku, u Skadarskom jezeru, tražeći čuvene svatove iz pjesme Starca Milije u tvrđavi sam u vrelo podne naletao na dva razbaškarena mlada ljubavna para. Mogao bih ovu priču unedogled da nastavim, naravno ne smeju se preskočiti Cetinje i Lovćen (pored Njegoša i knjaza Nikole vidim ja tu Matavuljai “vilozofa” L. Kostića), cijela Crna Gora je literatura, ali ću je završiti Budvom. U Budvi sam primio dvije ugledne nagrade: “Miroslavljevo jevanđelje” i “Stefan Mitrov Ljubiša”. U Budvi je živio i moj omiljeni pisac Stefan Zanović, o kojem sam napisao roman, po svoj prilici neuspjeo, jer jedna takva biografija (svjetski putnik, erudita, poliglota, filozof, avanturista) ne trpi nikakvu fikciju, ili možda traži velikog majstora. Godinama sam bio gost Trga pjesnika, i čak u vrijeme kad je on bio stjecište post-modernista (tu su oni kod Uljarevića bili pronašli svoju Meku). Nešto od tih mojih boravaka ostalo je zapisano u intervjuima koje sam davao Ranku Pavićeviću, Budimiru Kralju, R. Radosavljević… Tu u Budvi Borislav Pekić (u njegovom rodnom Šavniku uvijek sam se pitao kako je ta nedođija mogla da izrodi takvu gromadu od pisca), nekoliko mjeseci pred njegovu smrt, dočekali smo, uz Johnnie Walker on the rocks zoru u nekoj konobi u Starom Gradu. Dobro, dobro smo se osjećali, kao da smo bili glavni gosti na pjesničkoj svečanosti poput one u Pivi. Naravno, bez političara-domaćina.

Priče, romani, multižanrovske knjige

Milisav Savić (Vlasovo kraj Raške, 1945), gimnaziju je završio u Novom Pazaru, a studije jugoslovenske i svjetske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu magistrirao je s temom Memoarska proza o prvom srpskom ustanku, a potom i doktorirao s temom Memoarsko-dnevnička proza o srpsko-turskim ratovima 1876–1878.

Bio je urednik Studenta, Mladosti, glavni i odgovorni urednik Književne reči i Književnih novina, IP „Prosveta“. Obavljao je dužnost ministra-savjetnika u Ambasadi Srbije i Crne Gore, odnosno Srbije, u Rimu od 2005. do 2008. godine. Bio je i predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Londonskom univerzitetu, Njujorškom državnom univerzitetu u Olbeniju, Univerzitetu u Firenci i Univerzitetu u Lođu. Od 2010. godine do 2014. godine bio je redovni profesor Državnog univerziteta u Novom Pazaru.

Autor je knjiga pripovedaka: Bugarska baraka, Mladići iz Raške i Ujak naše varoši, romana: Ljubavi Andrije Kurandića, Topola na terasi, Ćup komitskog vojvode, Hleb i strah, Ožiljci tišine, Princ i serbski spisatelj, Čvarčić, La sans pareille, studija: Ustanička proza, Sećanje i rat, Dolina srpskih kraljeva, Epska Srbija i multižanrovskih knjiga:

Fusnota, 30 plus 18, Rimski dnevnik, priče i jedan roman, Ljubavna pisma i druge lekcije, Mali glosar kreativnog pisanja, Od Čampar bara do kasine Valadije.

Savić je za svoje stvaralaštvo dobio brojne književne nagrade, a knjige su mu prevedene na mnoge jezike.

Milisav Savić (Foto: Privatna arhiva)

https://www.vijesti.me

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *