Vrijeme i stvaranje – Dadova alhemija

Gdje je danas nadahnuće profesora i đaka Umjetničke škole u Herceg Novom, Milunovića, Lubarde, Vuškovića i cijele plejade umjetnika koje je iznjedrila, Đurića, Toškovića, Živka Nikolića, Stanića…

Davno sam od vlasnice beogradske galerije „Haos“, gospođe Borke Božović čuo interesantnu priču o Dadu i Urošu. Naime, profesor Marko Čelebonović, uviđajući njihovu socijalnu neprilagođenost Jugoslaviji iz perioda ranog socijalizma 50-tih godina prošlog vijeka, pomogao im je da stignu u Pariz.

Ako u tom kontekstu zamislite Dada i Uroša, kako nekog davnog ljetnjeg praskozorja stoje u stroju omladinske brigade, koja pak kreće da krampovima preko ramena, probija prugu ili podiže nasip, ta vam scena djeluje blago kazano neubjedljivo.

Slikar i profesor Akademije umetnosti u Beogradu Marko Čelebonović (1902-1986), je moj omiljeni umjetnik sa prostora bivše Jugoslavije. Za razliku od crnogorskih slikara, Čelebonoviću za majstorstvo nijesu bile potrebne kosmogonijske teme, bitke, klisure, dramatika života, smrti… Naprotiv, Čelebonović je od dnevne sobe sa astalom, stonom lampom, građanskom atmosferom, sa imanentnom dekadencijom međuratnog perioda, slikao lijepu prozračnu liriku.

Njegove slike sa lakoćom izražaja, kod posmatrača bude sentiment, gotovo dežavi. Zalud sam u Uroševim i Dadovim radovima tražio otisak njihovog profesora, nije ga bilo… Možda to govori o veličini profesora, koji je svoje studente usmjerio na „njihov“ kolosjek. Mada je Uroš znao afirmativno kazati za ponekog umjetnika kako ga „škola nije oštetila“, stavljajući naglasak na slogove zadnje riječi. Kao da je akademsko likovno obrazovanje rizik opasne anomalije, koja se kasnije teško iscjeljuje…

Pokušao sam saznati nešto od Uroša o tim prvim danima u Parizu, ali bez puno uspjeha. Do mene je stigla priča o njihovom susretu, tj susretima sa poznatim pariskim slikarem Dibifeom (ako je priča istinita, ali kao da je to više i bitno?).

Naime, pošto je Dado slavnom umjetniku kazao da njegov prijatelj crta, možda i bolje od njega, Uroš je sa puno samopouzdanja, sa blokom pod mišicom, stigao na sastanak sa Dibifeom. Kada je Parižanin upitao Uroša za cijenu crteža, ovaj je navodno odrezao iznos i veći od radova afirmisanog Francuza. Na to je Dibife naški kazano odlomio u stilu: „Polako momče, da nije mnogo, ja sam afirmisani umjetnik“, dok je Uroš pružio ruku i kazao „Bravo majstore“…

Dado Đurić sedamdesetih godina XX vijeka (Foto: Wikimedia Commons/Malcolm Djuric)

Nedavno sam imao priliku da vidim Dadovu izložbu u Podgorici. Prva izložba za koju pamtim da sam je posjetio bila je takođe Dadova, daleke 1994. godine, ako se ne varam u okviru cetinjskog Bijenala. Tada su se veliki ljudi porijeklom iz Crne Gore, trudili da pokažu da Crnogorci nisu samo oni koji opsjedaju Dubrovnik, već i značajni umjetnici.

Prvo što mi se urezalo u sjećanje jeste „Dadovo plavo“, to beživotno plavetnilo iz koga vas, kao iz bezdna napadaju predstave, ili kako se u Crnoj Gori kaže „prikaze“. Naduvane, otekle kreature, za koje očekujete da se na platnu rasprsnu. Iz te mase vas često posmatra ubjedljivo, krvavo oko. Taj pogled vas ispuni jezom, kao da majstor želi naglasiti koliko je tanka opna između ovog i onog svijeta, i valjda je samo volja Gospodnja kad će se onaj svijet strovaliti u ovaj…

Dado je negdje kazao kako čudovišta sa platna, zapravo on sam (poput Posejedona), nabada u svojoj nutrini, da bi ih kasnije oslikao na platnu. Eto, alhemijom umjetnosti, Dado se nije poistovjetio sa svojim čudovištima, naprotiv, početkom ‘90-ih uputio je podršku tadašnjem Liberalnom savezu, jer su ustali protiv onih koji bi tojagama i kršima da tuku druge… Pokušao sam da po sjećanju parafraziram Dadovu izjavu, koja u biti predstavlja varijaciju principa Marka Miljanova„ otvori vrata onome ko bježi, zatvori onome ko ćera“.

Tu su i Dadovi crteži. Svi se odnekud sjećamo likova sa hipertrofiranim egom, koji bi u „delikatnom“ socijalnom kontekstu imali „držanje“ ili „stav“. Nihov značaj bi Dado maestralno iskazao, uz jedan detalj, upadljivo mali falus, ili kako naš narod kaže muricu. Valjda je time autor htio da naglasi neproporcionalnost naduvanog ega i plodnosti, produktivnosti na drugoj strani.

Na izložbi u Podgorici posebno mi se dojmila rana Dadova faza, sa očiglednim uticajem profesora Petra Lubarde iz srednje likovne škole… Bio je tamo jedan rad bez naziva, koji je me asocirao na Uroševo djelo iz istog perioda, sredina ‘50. Zapravo oba rada po meni predstavljaju Isusovo vaskrsnuće. Ali, dok je Dadov Isus, nekako distanciran, dalek, kao da mu još treba vremena da izvida rane, dotle onaj Urošev „hladno“ nosi blesavi osmjeh na licu, kao da se stari majstor poigravao Direrovim Isusom, „Hrist kao čovjek tuge“.

***

Nedavno je preminuo veliki književnik Amos Oz. U romanu „Priča o ljubavi i tami“, Oz prenosi obraćanje filozofa Huga Bergmana izvjesnom studentu: „Niko još nije uzeo mali uzorak radosti ili čežnje i stavio ga u epruvetu. Ali ko se to, moj mladi prijatelju, ko vam se to obraća ovog trenutka? Jesu li to Bergmanove telesne tečnosti? Njegova slezina? Možda Bergmanovo debelo crevo? Ko je, ne zamerite mi što to kažem, ko vam je na lice stavio taj nelagodni osmeh? Zar to nije bila vaša duša? Je li to bila vaša hrskavica? Vaši želudačni sokovi?“.

Navodeći da je Bergmana kao i druga velika imena filozofije intrigiralo pitanje života poslije smrti, Oz konstatuje da odgovor na to pitanje „sada zna i Bergman. I Kafka…“ Odgovor na to pitanje možda sada „zna“ i Oz. Od nedavno i Uroš, Dado.

Za Crnogorca koji depresiju kao pticu nosi na ramenu, nije preporučivo da previše razmišlja o smrti. Mada je naturalizovani Parižanin Emil Sioran, upravo te misli smatrao za fundamentalne i značajne. Ipak ostaje to Bergmanovo pitanje može li se radost uhvatiti u epruvetu, kada negdje „iskoči“ Urošev crtež ili se nađete pred Dadovim velikim formatom?

Gdje je danas nadahnuće profesora i đaka Umjetničke škole u Herceg Novom. Milunovića, Lubarde, Vuškovića i cijele plejade umjetnika koje je iznjedrila, Đurića, Toškovića, Pravilovića, Živka Nikolića, Voja Stanića…

Danas, kada se teži tome da se nauka i likovni izkaz svedu na flajere hipermarketa sa pažljivo sortiranim fotografijama artikala uz popust.

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *