Dimitrije Popović o monumentalnoj Leonardovoj slici – Tajna “Tajne večere”

Leonardo je režiser drame koju kontrolira u svim njenim pojedinostima. Sve je na slici pomno promišljeno i izračunato. Sve je priporemljeno prije ostvarenja

Zanimljiva je konstatacija kako se naše divljenje prema Leonardovoj Tajnoj večeri zasniva na onome što je ostalo sačuvano od te monumentalne kompozicije, koja uprkos ruiniranom stanju kakvu je danas poznajemo, u potpunosti opravdava status nenadmašnog djela u prikazu tog važnog biblijskog događaja. Razlog brzom propadanju slike je Leonardova poslovična potreba i želja za eksperimentiranjem. Kako pokazuju stručne analize restauratora Da Vinči je koristio uz temperu i uljane boje različite vrste lakova što nije odgovaralo zidnoj površini osjetljivoj na vlagu. Prema svjedočenju savremenika kad je slika bila završena plijenila je ljepotom i izazivala divljenje i ushićenje poklonika Leonardove umjetnosti. Već 1556, pedeset osam godina nakon nastanka ovog remek djela renesansne umjetnosti, Đorđo Vazari opisuje kako je Da Vinčijeva slika u lošem stanju i toliko oštećena da liči na “zbrku mrlja”. Vremenom su uslijedila restauriranja ali i doslikavanja oštećenih dijelova što je rezultiralo gubljenjem onog autentičnog kvaliteta djela kojim je Tajna večera zračila na promatrače. Te izvorne bitne karakteristike, posebno likova apostola, izgubile su tim popravkama na izražajnosti kakvu im je majstor davao radeći ih. Danas možemo samo da pretpostavimo, zahvaljujući sačuvanim, premda malobrojnim ali dragocjenim crtačkim studijama lica i izraza likova koje je Leonardo pomno proučavao, kakvo je snažno moralo biti djelovanje ove čuvene slike.

U čemu je tajna ove veličanstvene kompozicije koju je od toskanskog genija naručio Lodoviko Sforca za trpezariju dominikanskog samostana Santa Marija dele Gracije u Milanu? Bez sumnje riječ je o najkompleksnijem i najzahtjevnijem zadatku pred kojim se našao Leonardo da Vinči. Upravo u koncipiranju biblijskog motiva tajne večere umjetnik koristi sva svoja iskustva i demonstrira superiorno umijeće u kojem se podjednako očituju ili prožimaju onaj racionalni, lucidni i intelektualni karakter njegovog kreativnog bića s onim takođe posebno izraženim instinktivnim i emotivnim svojstvima njegove prirode. Trebalo je spojiti nespojivo, dramu trenutka s dostojanstvenom kontrolom emocija. Različitost elemenata ugraditi u harmoničnu cjelinu djela. Naslikana kompozicija je tako formirana da se uspjela ostvariti savršena uravnoteženos prikazanog.
U jednostavnom prostoru enterijera, čija se iluzija dubine domišljato i efektno nastavlja sa zidova samostanske trpezarije za sveštenstvo, dodatno uvećava izražajnost i sugestivnost naslikanog prizora. Uvjerljivost naslikanog takođe posebno ističe Leonardova strast koju je pokazivao za geometriju, za analizu i proučavanje perspektive. Sve zamišljene linije konstruiranih pravaca, dekorativnih simetrično postavljenih tapiserija na zidovima naslikane prostorije kao i gredna konstrukcija plafona sjeku se u Hristovoj glavi. Pedantna je analiza pokazala da se zamišljeni smjerovi perspektivnih linija sjeku u Mesijinom desnom oku. Gledano formalno i simbolički Isus Hrist je centralna figura kompozicije. Sin Božji nema blještavi oreol oko glave. Leonardo to nadomještava na puno inventivniji način. Hristova je figura potencirana detaljem koji upravo pokazuje umjetnikovu lucidnu kreativnost. Spasitelj je istaknut otvorom vratnice u dnu prostorije, u drugom planu slike, koja sa dva simetrična prozorska otvora promatračev pogled usmjeravaju iz enterijera u daleki predio pod svijetlim nebom. Svjetlost nebeskog plavetnila sugerira porijeklo Sina Božjeg koji u ljudskom obličju Božjim poslanjem u zemaljski život predaje apostolima svoj nauk. Takođe nenametljivo sugeriranje središnjeg lika daju naslikana luneta iznad otvorene vratnice i ona velika, sa dvije manje bočne, koje su dio arhitekture enterijera trpezarije Santa Marija dele Gracije.

Privlačnost mistične atmosfere Da Vinčijevih slika kao što su dvije verzije Madone u pećini koje zrače tajanstvenom mirnoćom i nekom svetom tišinom ambijenta, sa melanholično profinjenom ljepotom naslikanih svetih likova, u Tajnoj večeri je smijenjeno Leonardovim osjećajem za dramatično. U kojoj je mjeri njegov smisao za dramu i karaktere likova i njihovih pokreta izuzetan, leonardovski, bez buke i patetike, bez prenaglašavanja energije svojstvene baroknom senzibilitetu, pokazuje kako Da Vinči uspostavlja scenu mirne dramatičnosti kao vrhunski izraz njegovog klasičnog duha. Leonardo je režiser drame koju kontrolira u svim njenim pojedinostima. Sve je na slici pomno promišljeno i izračunato. Sve je priporemljeno prije ostvarenja. Ali taj racionalni aspekt kompozicije upravo zrači onim uzbudljivim što slici daje neponovljivu posebnost. Leonardo je odlučio da prikaže onaj najdramatičniji momenat na pashalnoj večeri. Hrist među učenicima izgovara riječi koje nalazimo u evanđelju: Zaista vam kažem, jedan između vas izdat će me. Mišljenja sam da je njemački istoričar umjetnosti Hajnrih Velflin, jedan od najvećih autoriteta za klasičnu umjetnost, najbolje osjetio i najpreciznije iskazao taj dramatični momenat na Da Vinčijevoj kompoziciji: “Posred graje Hrist je sasvim sam. Spokojno širi ruke kao neko ko je rekao sve što je imao reći. On više ne govori kao što je govorio u starijim slikama, čak i ne gleda, ali mu je šutnja glasnija od riječi. To je jeziva šutnja koja ne ostavlja nikakve nade”.

Međutim, odjek te šutnje je izuzetno rječit i, čini se, da ne može biti rječitiji u nijemom govoru ove monumentalne kompozicije. Apostoli su uznemireni onim što su upravo čuli. Nažalost, kao što je napomenuto, zbog lošeg stanja slike mi danas ne možemo vidjeti ono Leonardovo umijeće, kao što je zapisao u svojim tekstovima, da se karakterom prikazanih lica izrazi duševno stanja aktera na slici. Zato je govor ruku okupljenih apostola mnogoznačno rječit. Od Bartolomeja, sa desne strane Hrista, koji je ustao i črsto se rukama oslanja o površinu stola, očito zgrožen omim što je upravo čuo, do Simona, na drugom kraju stola, koji ispruženim i otvorenim šakama izražva čuđenje rečenim. Zatim apostola Andrije, s desne Hristove strane, takođe otvorenim dlanovima otklanja svaku mogućnost sumnje u njegovu odanost učitelju. Petar u desnoj ruci drži isukani nož dok je lijevu položio na rame Isusovog “ljubljenog učenika” Ivana, približivši mu svoju glavu kao da mu nešto povjerljivo saopštava. Uz Hrista, s njegove lijeve strane, apostol Jakov zatečen onim što je Učitelj izgovorio u nevjerici širi ruke, dok iza njega apostol Toma znakovito pokazuje kažiprstom usmjerenim uvis. Možda upućuje tim gestom na neminovnost skorašnjeg događaja kojim će se potvrditi božanska priroda i otkupiteljsko poslanje Sina nebeskog? Mirna dramatičnost naslikane scene uspostavljena je u jednom nizu u kojem su komponirani po tri učenika u četiri grupe raspoređene po dvije, svaka sa lijeve i desne Hristove strane. Judin je lik prikazan kao da uzmiče pred Hristovom unutarnom snagom. Iskošen je i naglašeno nalakćen na površinu prostrtog stola. Gleda direktno u Učitelja držeći čvrsto u desnoj ruci kesu sa zlatnicima dok lijevu pruža prema hlebu s namjerom da ga uzme sa stola. U prikazivanjima Tajne večere slikari rane renesanse, predhodnici Leonardovi, Judu su prikazivali izdvojenog, s prednje strane stola, ne bi li izravno ukazali na njegovu izopštenost i izdajničku potkupljivost. Leonardov postupak je inventivniji s više psihološkog efekta. Ne samo da je sproveo i u ovoj kompoziciji svoje omiljeno kontrastiranje lijepog i odbojnog, već je mirnoj Hristovoj veličini produhovljenog osvijetljenog božanskog lica suprotstavio Judino izdajničko lice odbojne fizionomije koje je naslikano u sjeni, kao negativnom obilježju nečistog bića, potkupljivog prokazatelja. Cijena izdaje imat će tragičan ishod za odbačenog i prezrenog apostola.
Treba naglasiti, uz već rečeno, kako raspoređeni Hristovi učenici naslikani po grupama u kojima živo gestikuliraju, otkrivaju Leonardov smisao za inventivnost formalnih rešenja u dinamici kontroliranog kompozicionog sklada. Centralna figura Hrista uravnotežuje prizor Tajne večere. U svojoj uzvišenoj mirnoći Isus širi ruke polažući ih na sto. Čini se kako se već predao onome što će se dogoditi na Golgoti. Dlan lijeve ruke je otvoren, kao da ga Isus nudi onima koji će ga probosti ekserom i raspeti njegovo tijelo na krst. Desna ruka je za razliku od lijeve otvorena dlanom prema stolu. Izražava snagu neuništivog božanskog bića. Ruka je to koja će presuđivati na posljednjem sudu. Usamljeni naslikani Hrist među svojim učenicima je istovremeno Bog – čovjek i čovjek – Bog. Bit će predan smrti da bi je uskrsnućem pobijedio ostavljajući sljedbenicima hljeb i vino kao svoje mistično tijelo preobraženo na tajnoj večeri.

Tajna večera (Foto: Arttribune)

https://www.vijesti.me

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *