Dvadeset peti rođendan klasika „The Shawshank Redemption“ – Nadahnuće u zatvorenom

Malo koji film može da se pohvali time da ga svi vole. Za malo koji celuloidni naslov možete reći i da bi ga svaki ljubitelj sedme umjetnosti, u bilo kojem ćošku planete, bez mnogo razmišljanja svrstao na neku od all time lista. I na koncu, malo je filmova koje odveć lako možemo etiketirati kao jedne od najboljih u istoriji umjetnosti.

Sve se ovo može reći za samo šaku filmova u istoriji kinematografije. Među njima je, bez sumnje, zatvorski klasik „The Shawshank Redemption“ (Frenk Darabont, 1994), jedno od najvećih filmskih nadahnuća koje je 22. septembra proslavilo 25. rođendan.

Freški partneri

Ostvarenje, za koje je Darabont napisao i scenario, zasnovano je na istoimenoj pričiiz knjige „Different Seasons“ popularnog Stivena Kinga. Darabontov tekst jeste fluidan i lak za vizuelno čitanje, ali partnerstvo Tima Robinsa u ulozi Endija i Morgana Frimena, koji igra Reda,ostaje freški epicentar filma koji iznova iznenađuje i oduševljava.

Iako Robins nosi priču s apsolutnom lakoćom, film poput ovog ne bi mogao ni da se odsanja bez našeg omiljenog lokalnog naratorakojeg je ova, iako fenomenalna uloga, koštala muka.

Friman i dan-danas ne može da pobjegne od poslova naratora upravo zbog uloge u Darabontovom ostvarenju, ali ni od samog Reda, čije monologe mu novinarski velikani stalno traže da ponavlja.

shawshank-redemption-2

Popularni paket

Četvrt vijeka kasnije Darabontov film i dalje važi za klasik, a scena otkrivanja Endijevog bjekstva za jednu od najkultnijih i najparodiranijih u istoriji sedme umjetnosti. No, u septembru 1994. kada je stigao u američke bioskope, film je postao oličenje golog neuspjeha, ako govorimo o brojkama i zarađenom novcu. Kritičari uglavnom jesu imali pozitivne komentare, ali ne može se reći da su bili oduševljeni kao većina filmskih eksperata kada se sada pomene Darabontovavrsna zatvorska drama.

Moralo je da prođe nekoliko mjeseci da bi se „The Shawshank Redemption“ uzdigao: imao je tu (ne)sreću da se pojavi u istom paketu sa dva izuzetno popularna i cijenjena naslova, sapredivnom dramom „Forrest Gump“ slavnog Roberta Zemekisa i vanserijski popularnimklasikom „Pulp Fiction“ u režiji Kventina Tarantina. Neupitno kvalitetne i instant obožavane kolege koštale su film brojnih (zasluženih) nagrada.

Sigurno ste zaboravili, ali „The Shawshank Redemption“ nije osvojio nijednog Oskara! Sedam nominacija, uključujući one za najbolji film, glavnu mušku ulogu (Friman), scenarioi fotografiju, nijesu prošle kroz filtere Američke akademije.

Stalni podsjetnik

Dok je većina zlatnih kipova otišla u ruke onih koji su to možda za nijansu zasluživali, ono što se ne može oprostiti jeste Oskar za najbolju fotografiju. Te 1995. godineuručen je Džonu Tolu za „Legends of the Fall“ (Edvard Zvik, 1994), a ne sjajnom Rodžeru Dikinsu, koji je 14 puta (!) bio nominovan za Oskara.

Da je glupost neuništiva govori podatak i da je Dikins tek prije dvije godine osvojio prvog Oskara za najbolju fotografiju, i to za „Blade Runner 2049“ u režiji Denija Vilneva. Sve to dovodi do zaključka koji kao da se konstantno nameće… To što nešto ili neko nije dobio Oskara, ne definiše kvalitet jednog celuloida.

– Nada je dobra stvar, možda i najbolja koju imamo. A dobra stvar nikada ne umire -glase Endijeve riječi koje, kao struja, šetaju od Reda koji ih čita do svakog od nas ko je makar jednom pogledao ovu Darabontovu dramu.

Tako se i ovoj predivnoj filmskoj alegoriji zadesilo da postane upravo to – stalni vizuelni podsjetnik da moramo da stremimo optimizmu i vječitoj potrazi za boljim.

L. MURSELJEVIĆ

FOTO: pinterest.com/ imdb.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *